Sanguis martyrum - krv mučenika, roman iz 3. stoljeća

rTTT .,. T " iij"

LOUIS BERTRAND

KRV MUČENIKA

ROMAN IZ 3. STOLJEĆA

KNJIŽNICA DOBRIH ROMANA
UREĐUJE DR JOSIP ANDRIĆ
IZDAJE KUĆA DOBRE ŠTAMPE
ŠESNAESTO KOLO * 1933 * KNJIGA §2.

) | IM) N I M

ka k n ) i (; a c; i t i k i s t a šesnaesta

TISKARA NARODNE PROSVJETE, ZAGREB, TRENKOVA

PREDGOVOR

Kad su Valerijan i Galijen bili carevi rimski, Aspa-
sije Paterno i Galerije Maksim prokonzuli afrički, Gajo
Makrinije Decijan legat carski u Numidiji, razvili su
se događaji, koje ćete ovdje čitati, u rudnicima u Sigusu
i na zemljištu Cirte, Lambesije i Kartage, slavnih rimskih
koloni] a.

Neka nitko ne traži u ovome pripovijedanju ono
što se zove „uskrs povijesti”, djelo diletanta ili učenjaka,
koji se trudi da oživi i učini shvatljivim sve ono, što je u
ostavštini prošlosti bez povrata mrtvo i nama nerazum¬
ljivo. Ovdje se ne radi nego o onome, što uvijek
živi, o onome, što je vječno suvremeno u najdaljoj po¬
vijesti. U vrijeme, koje obiluje heroizmom, nije možda
bez koristi znati, kakve su vrste junaci bili sveti i muče¬
nici, i pitajući se, zašto su oni pomrli, odrediti sa mistič¬
kim smislom ljudsko značenje njihove žrtve. / ovome pri¬
povijedanju krvavih strahota svrha je, da iznova dozove
u pamet, kako veliki sudari naroda, nevolje, pustošenja
najdivljačkija nečovještva, najizabranije i najpaklenij’e
okrutnosti, najgore vraćanje u barbarstvo nijesu stvari
nove, koje bi nas imale iznenađivati i zbuniti naš sud;
konačno, da nema vijeka tako mračna, zemlje tako nesretne,
koja ne bi imala svoju zraku radosti, svoj bajni vrtić pun
hlada i živih voda.

To je zakon čovječanstva. Unatoč upornog truda voj¬
nika Dobra, Zlo traje nepobijeđeno. Otuda po zakonu
žrtve treba od vremena do vremena mučeništva, martirija
to jest svjedočanstva za pravdu i istinu. Mučeništvo nije
arheologija. Mučenici nijesu prašne kosti zakopane u udu¬
binama katakomba ili u kamenicama po nekropolama.
Njihova je krv živa sjetva, koja treba da donosi roda do
posljednjeg dana. Njihovo se junaštvo obnavlja bez kraja
Za biskupa Ciprijana moglo se nakon duga mira u Crkvi
vjerovati, da je doba mučenika završena. 1 gle, kao nekoć
Felicita i Perpetua i svi ispovjedaoci afrički, tako je mo¬
rao i Ciprijan ostaviti svoj grad Kartagu i učene raz¬
govore pod brajdom u doba berbe, da pođe prema berbi
nepredviđenoj i strahovitoj, i baciti svoje tijelo u tijesak
vječnog Vinogradara...

31E1J

PRVI

D 1 O

I.

KRŠĆANSKO PROLJEĆE

Bilo je oko jedanaest sati, kad su se putnici sišavši
niz jaku strminu na boku šumovita brda našli najednoč
pred rijekom. U ove prve dane svibnja svjetlost se pro¬
dužuje do kasne večeri. Iza suncobrana borova, pro-
rešetanih zrakama, oštrim i živim poput kristalnih igala,
blještavi kolut sunca tek se bio naklonio prema ljubi¬
častim čunjevima planina.

I da nisu tu bila dva legionara na konju, koji su
išli pred družinom, broj slugu, čistoća njihove opreme
i dobar izgled tovarnih životinja bili bi odmah odali
pratnju neke važne osobe. Mladi smeđi vojnik, koji je
išao prvi, ustavi naglo svoga sedlenika pred strmim mo¬
stom, kojemu je jedini luk bio slomljen. Od proljetnih
kiša razlila se gorska rijeka i odnijela je stupove. No
šljunkovita struga bila je na mnogo mjesta suha. U sre¬
dini se kroz neke vrste jarak, koji je bio duboko izrovan,
bacala uspjenjena i žutkasta voda nejednakom strujom
odskakujući od nevidljivih zapreka i valjajući sklup-
čanu travu i granje. Tada jedan od mazgara istupi
iz reda, podsuče živo oko bokova svoj dugi haljinac
od žuta platna s bijelim prugama i podupirući se o oko¬
vanu palicu spremi se da siđe u strugu, da vidi, bi li konji
i mazge mogli pregaziti: lude životinje bile bi se dale
zanijeti strujom i sigurno bi se potopile i ne pokušavši
da se spasu. Dobacili su mazgaru dugo uže, koje on sveza
sebi oko pasa, da ga mogu pridržati, ako bi ga slučajno
struja zanijela.

Zbijen, plećat, široka lica čovjek je postupao s opre¬
zom pipajući na dnu vode vrhom svoje toljage plosnate
škriljke, po kojima su klizale njegove bose noge. Došavši
do sredine struge ukoči se najednom, kao da ga je pro-
žela hladnoća dublje vode, i okrenuvši k svojim drugo-

5

v i 111. i svoji* Irsko lici* opaljeno i svljrllo Oil znoja do-
vikni* im ml Sole :

„Ala, djeco, što ovo godi l M

S obali* i".i je vod«i ina/g.ua, velik rni čovjek, sivih
kovmli očiju kao u mačke, lnabiio svojim laskanjima
i uzimao /a svjedoke dinge ljude, koji su pogledom
slijedili odva/noga mazgara :

,,(iledajte Bosa! laj ne dršće!... Taj nije ukrao
svoje ime ! Čvrst je baš kao vo, koji ide na četiri noge !
Ne bi ga ni potop ukinuo !”•

Sagnut na svoj štap Bos je išao dalje opreznim ko¬
racima ; voda mu je bila do polovice stegana. Zatim
izroniše njegovi žilavi listovi ; izađe iz struge, dohvati
se druge obale i okrenuvši se iznova prema svojim dru¬
govima dobaci im pobjedničkim glasom :

„Može se proći, djeco Božja! Natjerajte konje!”
Smeđi vojnik, koji je teškom mukom suzdržavao
svoga konja, podbode prvi, za njim je išao drugi legio¬
nar, zatim tri mazgara držeći za uzdu svoje životinje
natovarene oruđem, pokrivačima i spravama za tabore-
nje ; za njima sluge jašući na malim numidskim konjima,
komornik, kuhač, konjušnik. Gospodari su bili zaostali
podaleko straga. Najzadnji bio je mlad crnac, koji je
vršio službu teklića i koji je od sve prtljage nosio^okru¬
glu kutiju od šimširovine, koju je pritisnuo s nježnošću
i ponosom na prsa. Za slugama su u pristojnu razmaku
dolazila dva stranca, koji su se priključili povorci,^ da
se okoriste tako uglednom pratnjom, a osobito službe¬
nom zaštitom dvaju legionara : jer ovaj šumoviti kraj
Numidije bio je na glasu kao mjesto hajdučljivo. Jedan
od te dvojice bio je velik blijed čovjek, mlohava lica,
uokvirena vrlo crnom bradom, koji je nosio na oblučju
svoga sedla šaren kovčežić tvrdo okovan. Drugi, mršav,
kovrčaste kose, prezava i nemila pogleda, utrpao je
pod svoju tuniku čitav niz vrećica od žute kože, koje
su mu smiješno nadimale trbuh.

Kad je sva pratnja bila na drugoj strani mosta,
Jader, glava mazgarske povorke, prebroji svoju dru¬
žinu ; zatim vežući svoju mazgu za grm od drače prousti
jedva otvarajući svoje tanke usnice:

„Odmorimo se časom, dok ne stignu gospodari!

Svi su posjedali na travu, koja je već bila svenula,
na cerove panjeve, koje su bili ostavili ugljenari, ili na
krš od suhe trstike, što ga je poplava donle donijela.

6

Nehotice odijelili su se na skupove. Vojnici i stranci
držali su se malo podalje od slugu. Osjećalo se, da se
nijesu sprijateljili jedni s drugima. A ipak Saturnin,
debeljak sa šarenim kovčegom, pratio ih je od Kartage,
gdje je držao dućan kurioziteta i sitnih predmeta od
četrunovine, na desnu ruku, kad se izlazi s foruma, blizu
četvrti mirisarske. Okruživalo ga je neko nepovjere¬
nje. Njegov drug bio je krčmar iz Tuburnike, posljed¬
njega konačišta, gdje su noćili. Budući da je imao posla
u numidskoj zemlji, toliko je molio Matu, glavara ko-
njušnice, dok mu ovaj najzad nije dopustio, da se pri¬
druži karvanu. Kako su krčmari obično bili ljudi na zlu
glasu, koji su se bavili svakovrsnim sumnjivim zana¬
tima, to su se vladali prema njemu kao prema šugavoj
ovci. No taj čovo vrlo bezobrazan uzvraćao im je drzo-
vitošću.

Oba legionara dolazili su također iz Tuburnike,
gdje je bila stanica policije, koja je bdjela nad cestama.
Putnici su bili zaiskali tu pratnju od zapovjednika tvr¬
đave zato, da budu zaštićeni na prolazu kroz planinski
kraj, koji dijeli Numidiju od Prokonzularne Afrike i
vrlo je zgodan za dočekivanje iz busije: drugi dan imala
su se obadva vojnika vratiti u svoju postaju.

Mata, koji se mnogo divio konju mlađega od njih,
približi se k životinji, gizdavu ždrijepcu iz Mauretanije.
Vojnik je bio sio u hlad svoga konja i kad se smjestio
udobno na kamenoj ploči, Mata vidje, kako je krado-
mice učinio brzo neku kretnju ispod vizira svoje kacige.
Konjušnik otvoreno načini znak krsta na svome čelu.
Oči vojnikove sijevnu :

„Ti si kršćanin ?” upita ga tihim glasom.

Mata mu samo stisne ruku za znak bratimstva.
Ispod oka pokaže mu na Delfina, komornika, koji ih
je motrio. Međutim Jader je postao nestrpljiv. Zlovoljno
reče :

„Gospodar ne dolazi.”

,,A tko je taj gospodar ?” dobaci preuzetno krčmar.

Delfin mjereći toga čovu izgovori:

„To je jedan velik govornik iz Kartage!”

„A zove se?...” prihvati onaj skeptičkim glasom.

„Što ti je stalo, kad ga ne poznaješ ?”

„0, ja ne krijem tako tajanstveno svoje ime...
Ja se zovem Salum ! Ako i jesam rodom s Malte, ja sam
građanin tuburnički i nijesam praznov bez kuće i kućišta.”

7

Tada se mladi vojnik, koji je pratio pažljivo raz¬
govor, nakloni k Mati, koji je još jednako stajao pred
lijepim maurskim konjem. On smrsi:

„Tko je taj gospodar ? Jedan od naših, nije li ?”

Mata mu dade znak trepavicama, da jest, zatim
upotrebivši čas, kad ih nitko nije gledao, doda vrlo
brzo :

,,To je Ciprijan, biskup !”

„Ciprijan, biskup kartaški ?”

Iznova su krenule Matine trepavice, dok se smeđe
lice mladoga legionara čitavo razasjalo. Međutim vođa
mazgarski izgubio je sasvim strpljivost:

„Gospodari mora da su zalutali !” reče surovo.
„Tko hoće ići da ih traži ?”

„Ja,” reče golobradi vojnik, kao da ga je uhvatio
nenadni zanos.

I baci se na svoga konja.

„Ja ću te pratiti !” reče mršavi Delfin kratkim i
sumnjičavim tonom.

Konjanik natjera konja trkom, da opet prijeđe
strugu riječnu. No kako je uspon puta bio nagao, morao
je naskoro usporiti i poći korakom. Kubikularij dostigne
ga na polovici obronka.

„Žuri se !” vikne mu vojnik. „Meni se žuri, da vi¬
dim biskupa Ciprijana.”

„Ciprijana ?... Tko ti je rekao?” reče Delfin,
kome se lice sve većma mutilo od žuči. „Sigurno Mata !
Bolje bi bilo, da šuti ! Uvijek isti !... On nam je navukao
na vrat onoga prokletog krčmara, da ne brojim onog
otpadnika Saturnina... Najzad to je pola jada, kad
si i ti kršćanin... Ta nemoj reći, da nijesi! Vidio sam
te, kad si se križao...”

Vojnik prasne u djetinji smijeh, dok su mu zjenice
vrcale zlobno iskre.

„Krista mi, tebi ne izmakne ništa ! Ti bi vršio
bolje policijsku službu nego ja ! Ali molim te, ljubazni
brate, ne srdi se. Meni je tako drago...”

Malo doveden u nepriliku tim podrugljivim tonom
komornik pogleda svoga druga. Ovo mora da je mlad
regrut! Dvadeset godina najviše, tek mu probijaju
brčići, usnice pootvorene, kao da udišu svaki dašak,
koji prolazi, velike crne oči razasjane, oči bezazlenosti
i vjere, — to je bio učenik, mladenačka i vruća duša,
koja leti po nagonu prema svakome sijaču riječi, svagda

8

spremna slijediti nadahnuta putnika, koji pokazuje
put svojim apostolskim štapom... No u svome voj¬
ničkom haljetku, velikom crvenom plaštu i pod grimiz¬
nom perjanicom na kacigi imao je već vrlo ponosito i
vrlo muževno obličje, pristalo držanje, koje je odavalo
vojnika od koljena.

Delfin svijestan najednoč svojoj ružnoći upita ga
bez dobrohotnosti :

,,A tko si ti, da govoriš tako familijarno ?”

Vojnik odgovori s bezazlenošću punom pouzdanja :

„Ja sam Viktor, konjanik treće legije Auguste i
zasada pridijeljen posadi u Tuburniki. Nekoć je Cipri¬
jan, dok je bio odvjetnik, spasio moga nedužnog oca
od sramotne osude i od smrti. Shvaćaš dakle, zašto
sam tako srećan, što mogu pozdraviti Ciprijana Karta-
žanina!... Moj otac, Fabije Viktor, nalazio se tada u
posadi u Tevesti. Danas je veteran, stanuje u Tamugadi,
tamo za Auresom...”

I pruži svoju ruku prema dalekim planinama, koje
su na krajnjoj granici obzora nacrtale na nebu kao vi¬
sok siv zid, zid tamnički, cjelokupan i bez otvora.

Stigli su na vrh strane i odmah opaziše, gdje dolazi
k njima skup od tri konjanika, koji su putovali lakim
kasom. Namah je Delfin prepoznao svoga gospodara
Ciprijana, kojega je pratio đakon Poncije i tajnik Ce-
lerin. Viktor je promatrao željno skup, i kad nijesu bili
dalje, no što bi dobacio džilitom, reče vrlo brzo komor-
niku :

„To je on, zar ne ?... Onaj, što je u sredini ?”

Pokazao je čovjeka visoka stasa, puna lica, odje¬
vena u dalmatiku od bijela lana. Široka marama smeđe
boje, kao obrubi na njegovu odijelu, visjela mu je kao
stola preko prsiju. Privezan crvenom tkanicom njegov
čunjasti šešir bio je zabačen straga, nepotreban sada,
kad je sunce počinulo, i široki obodi tvorili su kao neku
aureolu iza njegove ćelave glave. Njegovo golo čelo
činilo se vrlo velikim. Njegov oštri i pronicavi pogled
ronio je izdaleka u zle savjesti.

Delfin je časak šutio, a onda odgovori s važnošću :

Jest, onaj, što je u sredini, ono je biskup Ciprijan !”

Na vrat na nos vojnik sjaše i poleti s takvom hit¬
njom prema putniku, da je morao ustaviti konja, da ga
ne zgazi. Mladić klekne hvatajući za poljubac nogu
prelata, koji se otimao :

9

" l V fcCe mu, ,,ja nijesam za tebe nego pro-
i.i/Nik ),i ni otići sutra i bez sumnje ne ću te vidjeti
! ,,k ; ,( l vi * c - hoću, da me blagosloviš, da mogu reći,
kad se vratim tamo k svome ocu : Mene je blagoslovio
biskup i preslavni ispovijedalac Ciprijan !”

Ovaj, privikao takvim srdačnim iskazima pučke
poboznosti, nacrta odmah spremno kretnju blagoslova.
No vojnik ustavši pogleda biskupa dobro u lice i reče
mu :

. >>J a # sam sin Fabija Viktora, centuriona, kojega
si ti spasio... Sjećaš li se ? On je bio poganin u ono doba.
Doznavsi za tvoje obraćenje i on se obratio i rodio je mene
yj. eri Kristovoj... Ah, kako je govorio o tebi ! S kojim
obiljem srca, da znaš, presveti oče!... Ta, sva je Afrika
puna glasa tvojih djela i tvojih riječi...”

Ciprijan se doista sjećao Fabija Viktora, centuriona ?
Io je bilo u vrijeme prvoga Gordijana, cara afričkih
kolona, kad je Kartaga neprestano bila u pobuni. Vojnik
uhvaćen u nekoj tučnjavi između građana i vojnika,
našao se krivo optužen za ubijstvo. Ciprijan ga je nesamo
branio svom svojom rječitošću, nego je sastavio za njega
molbu na cara ; i kako je već u ono doba imao ljubav
k siromašnima i potlačenima, odbio je nagrade centu-
rionove. 1 gle, taj se obratio Kristu po ugledu 11 a svoga
dobrotvora uvjeren, da ga takav vodič ne može pre¬
variti... Kod te se misli strogi potezi Ciprijanova lica
rasi rise. Pogleda ovoga vojnika kršćanina, koji je stajao
tako ponosito pred njim, i misleći na beskrajne odraze
milosti, učini mu se, da je ovaj mladi vojnik malo sin
njegove duše i kao nagrada njegova dobra djela. I reče
mu s iznenadnom nježnošću, od koje mu je drhtao glas:

„Uzjaši konja i dođi me zagrliti, moje dijete!”

Konjanik vinuvši se u sedlo približi s k biskupu
koji ga zagrli i poljubi u čelo. ’

Međutim se Delfin, komornik, srdio radi toga pri¬
zora 1 familijarnosti vojnika, koji mu je smetao, da
pristupi k svome gospodaru. Najzad odluči, da prvi
upravi riječ Ciprijanu :

„Gospodaru,” reče, „bili smo nemirni radi tebe :
zato smo došli... A ima također jedna stvar, na koju
te treba upozoriti.”

Zbog tajanstvenog izražaja i produženoga zabri¬
nutog lica slugina Ciprijan dade znak svojim drugo¬

10

vima, da pođu naprijed. Tada mu reče Delfin s velikim
dramatskim gestama:

„Gospodaru, jesi li vidio onoga krčmara, onoga
čovjeka iz Tuburnike ?”

„Nijesam ništa opazio!” reče biskup.

Kubikularij snizi glas:

„To je poganin, koji bi te mogao izdati!”

„Kako to misliš? On ne zna, tko sam...”

„Ah, dragi gospodaru, kako si ti povjerljiv! Zar
ne znaš, kako je Mata brbljav, kako se voli hvaliti ?
Jer on je dopustio onome čovjeku, da se okoristi našom
pratnjom !”

Delfin je mislio: „I Mata mora da je dobio za to
lijep dar.“ Ali nije bio za to siguran, a kršćanska ljubav
branila mu je klevetati brata.

„Primimo ga među se,” reče biskup, „živjet će malo
našim životom, vidjet će, što su to kršćani.”

„Što to misliš ? Jedan krčmar!... Trgovac robova,
prodavač ljudskoga mesa!”

„Govorit ću s njim,” reče Ciprijan sa svojom ne-
ustrašivošću apostolskom, uvjeren, da čovjek ne može
odoljeti poticaju ljubavi.

„Uvjeravam te, gospodaru,” navaljivao je Delfin,
„da ima opasnosti za te.”

Ciprijan ostane jedan čas zbunjen, zatim izjavi:

„Onda gledaj i radi, što ti se učini zgodno... Ali
za veću sigurnost ne ćemo noćiti u Tagasti, gdje znam,
da mora biti u ovaj čas jedan oslobođenik Cesarov. Uta-
borit ćemo se u šumi. Obavijesti Jadera!”

Ushićen, što je došao do svoga cilja, kubikularij
udari petama svoju mazgu, da brže odnese naloge Ci-
prijanove. Viktor stane u red iza prelata i njegovih
akolita, kao da im čini počasnu stražu. Kad je sin cen-
turionov prošao kraj biskupa, ovaj ga pozdravi lakom
rukom, s očinskim osmijehom. Zatim mu se u jedan tren
crte slediše. Opsjedale su ga bez sumnje misli ozbiljne i
bolne. Počitujući njegove meditacije njegova oba druga
smjestiše se opet njemu uz bok. Obično mučaljivome
tajniku Celerinu nije bilo teško držati šutnju. Imao je
nezahvalnu fizionomiju činovnika sa naborima oko
neprestano pognutih očiju, te se činilo, da je ravnodu¬
šan za sve, pa i za svoju zadaću, koju je ipak vršio sa¬
vjesno. Naprotiv đakon Poncije, naravi obijesne i raz¬
govorne, teško je obuzdavao svoj jezik. Sa svojim naiv-

11

. očima, nosnicama odviše otvore-

ii licu odveć ružičastu, bio je tip famulusa, svagda
• i/iiiIi.i.i.., svagda spremna, da bude jeka riječi ili misli
jj-'.pod.ueve. Videa ga tjeskobna nije se mogao uzdržati

„Moj dobri gospodaru,” reče, „zašto se kinjiš >
Mri ćemo na urečem dan. Ti ćeš predsjedati koncilu
"»ff I*. ' vidjet ćeš, mi ćemfpro l.““
ilosno Duhove u Cirti...” F 1 rd

glasonTŽo"’ izdaleka 6 ; 1 " SV ° jim Sanjarijama ’ iz g°vori

ima ”dmgo n nešio bil0 ” drt,gih StV3n '’ neg ° taj konciI! A,i
Glava mu je klonula na prsi, i on doda :

„Bog neka mi prištedi taj bol >”

gaziti r"j J ek u progovorio više do časa , kad je trebalo pre-

n ., f Pra t n j, e ni j e Y iše bil ° na drugoj obali. Čim je stigao
Delfin, Jader je dao znak za polazak, te su stali tražiti
mjesto prikladno za taborenje i noćenje.

Jednako praćeni od legionara Viktora, koji je kasao
11 razmaku, biskup i njegovi drugovi, kako su izašfi Iz

nTgibinn 61 ! Va(l1 ' Sl i S ° i P1 ' ta ,’ ko i‘ J c krivudao P° jakim
nagibima uz suprotne lmmke. Uzlazili su prema tava-

nastun ravnima, koje su bile pokrite borovima i cero-
SvoL J’ V . JC ? ndje tamariskama i divljim maslinama.
Ža đ i «K lisnata gora razbijala u velikom talasanju
tla. Izabrana svježina dizala se iz svega toga zelenila

ništa 01 ^ 3 " ? bUZet 1Stim mis,ima nije osjećao ni vidio
ništa. Razmatrao je opet u duhu poteškoće, na koje je

.dano njegov projekt koncila. Znao je, koliko je ce-
S3rska vlast sumnjičava, kako je inkvizitorskim okom
vrebala skupljanje kršćana, osobito sve korake biskupa
*oT , uspjet ' da Prevari budnost uhoda i ljudi
Nn nir 0 W P - ak K-. U bl 6 lIČIn i ene najsitnije mjere opreza !

/»S b e o U m ° Žđa gore sa strane samih vjer-
nika. Kartaški biskup poznavao je iz iskustva neponu-

Dost V1 i IhrH a t°h St n f k,h J s PO v j eda l a ca, zatucani glu¬
post i oholost tih polumucemka, koji kao da su dali

svoju krv zato, da uzdrmavaju vjeru šireći razdor u Cr-

• * * ‘ v. J f| 10 sve *° sa žalošću. Međutim opasnosti

izvana činile su mu se ne manje strašne od onih iznutra
Evo opet su počeli kolati zlokobni glasovi. Zar će pro¬
goni još jednom planuti ? ^

12

A osim toga mučila ga je još jedna tjeskoba, muč-
nija od drugih. Na nju je bio nišanio maločas i ona je za¬
pravo većma nego li koncil odlučila o njegovu putovanju
u Cirtu : duševno stanje njegova prisnog prijatelja Ce-
cilija Natala, toga takmaca u slavi i rječitosti, kojega
je nekoč bio obratio i krstio u Kartagi. 1 evo, od ne¬
kog vremena osjećao je, kako je Cecilije oslabio u vjeri,
otkako se vratio, da se smjesti i kao zakopa na svojim
posjedima u Cirti. Star već i bez porodice, kako je živio ?
S kime je živio ? Koji je bio uzrok njegove mlakosti ?
Hoće li nakon mnogo drugih otpasti — on, svijetla
osoba, govornik od talenta, slavan u Rimu kao u Kar¬
tagi, na kojega je upravljala oči sva provincija ?...
Koja sablazan ! Kakav bi to bio udarac za Crkvu ! No
osobito kako bi to razdrlo srce njemu, Ciprijanu, koji
je toga predragoga prijatelja doveo Kristu ! Hoće li
Cecilije se ovako iznevjeriti, i to možda uoči najkrućih
kušnja za vjerne duše ?...

Tio, tio, tio, tiotinks!

Kao probuđen iznenada od ružna sna, osluhne Ci-
prijan s ushitom. Melodiozni ćurlici odzivali su se od
jednoga grma do drugoga. Nakon dnevne snenosti či¬
nilo se, da se sva šuma probudila, da i ona zapjeva.
Tisuće slavuja napunjale su ove šume oko Tagaste. Osvo¬
jen proljetnom pjesmom, biskup je ustavio svoga ko¬
nja i, kako se bio naučio vidjeti svuda simbole, znakove
volje Božje i predznake budućnosti, pomisli, da čuje u
tankim gr’ocima ptica pjevačica nebeski odgovor sum¬
njama, koje su ga tištale. Slavulj, glasnik proljeća, do¬
nosio mu je pouzdanje u ono vječno Proljeće, koje će
nastupiti za mukama ovoga Vijeka... Da, što je stalo
za pojedine otpade ? Vrijeme velike gozbe Izabranih
bilo je blizu...

Nastavio je put s većim pouzdanjem. Na tom je
mjestu vojnički put tvorio okuku duž kose, koja je go-
spodovala nad dolinicom. Dolje odjekivao je šum bujice.
Okolica se pričinjala kao vir zelenila, gdje su se rastvorili
deseci tisuća žutih latica zanovijeti. Neizmjerna zlatna
i smaragdna boja začinila je dolinu, osvajala brda i šu¬
movite humke. Baršunasti borovi sjali su na stra¬
nama i strminama. Gore, cerovi su se zbijali u guste šume,
prosječene šikarama, u kojima je bujalo snježno cvijeće,
i gdje su se grozdasti cvatovi bagrena nadimali između
rascvalih cista i mirta. Čovjek bi rekao: pričesni sto-

13

,ovl .ivij oni u rajskim vrtovima. I svuda je miris

• iiulr i Jjc/ova užarenih od sunca lebdio kao tamjanov
• lim Kartaškim je putnicima na izlasku iz njihovih
uhih ravnica ta tagastska šuma bila čarobno mjesto.
Divili su se tome raskošu, toj zeleni zabrekloj od mez-
jne, lome vječnom žuboru voda tekućica...

lio, t i o, t i o tiotinks!

Kroz granje je nevidljiva frula slavuljeva nastav¬
ljala svoje ćudljive melodije, koje su zapanjivale. Pijan
od sumraka, kao šturak od sunca, zlatni je glas ptice
probijajući hvoje bio svjež kao izvor na mjesečini. Ci-
prijan je slušao neprestano.

Zatim na okretu jedne guštare iznenada dođoše
na velik ogoljen zaravanak na travnik nejednak i humo-
vit, gdje su rane magle počele puziti u daljinama. Krave
su se vraćale u staje, tjerane od pastira, koji su mahali
batinama. Naskoro je imala pasti noć. Sunce za plani¬
nama Aureskim nije bilo više nego crvena ploča, kojoj
se jedva opažao vrh. U visokoj livadnoj travi sijevale su
crvene žukovine kao zlatni kandelabri s nebrojenim
krakovima, dok su se asfodeli, sa svojim dugim i tan¬
kim stapkama, svojim malim blijedo-ružičastim čaškama
isticali u lakom uzduhu nalik na vite svijećnjake. Na
zapad se navukao grimiz ; prema istoku brisali su se
zapareni čunjevi malo po malo na ljubičastom nebu.
Kao opsjenjen natprirodnom Prisutnošću biskup je upro
oči na zapadne planine. Poput nebeske rijeke, koja se
razlila u potocima dijamanata po vrhovima brda, tala¬
sao se kristalni rub sa sasvim crnim kosama, koje su se
ocrtavale s jasnoćom ponešto oporom na sutonskom
rumenilu...

Ciprijan je tražio još jedan simbol iza tih oblika
i tih neobično sjajnih boja, kad opazi, na kraj livade
čovjeka, koji je dolazio prema njima. To je bio Jader,
koji je dotrčao pred gospodara. Bio je dao postaviti
tabor u dosta veliku razmaku od puta, iza jedne uzvi¬
sine tla. Dimovi od ognjeva, odmah naloženih, pokazi¬
vali su smjer. Na lijevo su krave, jednako natjerivane
od pastira, jtrkale u neredu k oborima i k nekolikim
nomadskim šatorima, koji su se svojim tamnim prugama
razbirali između travne zeleni.

„Gospodaru,” reče glavar mazgarski, ,,postavio sam
tvoj šator ondje iza one sipine. Delfin nije htio. On je

14

tvrdio, da treba ići dalje u šumu. Ako ti nije po volji r
ima još vremena, da promijenimo možda...”

Ciprijan dade znak, da mu je to svejedno. Tada
mazgar snizivši glas reče još:

„Htio je također otjerati krčmara pod izlikom,,
da je Tagasta blizu i da može naći noćište. No čovjek
izranjen od jahanja, brani se...”

Doista, kad su putnici odjahali, našli su taborište
puno uzrujanosti i vike. Krčmar Salum, koji je ponovo
uzjahao na konja, grdio je Delfina. Naposljetku vikne
pruživši šaku :

,,U zdravlju, drugovi! Ostavljam vas, da se kla¬
njate svojoj magarećoj glavi i da se bratski predajete
svojim odvratnim orgijama... Ta nijeste se bez raz¬
loga utaborili daleko od gradova i od policije.”

Opazivši nove došljake i uplašen oštrim licem Ci-
prijanovim okrene naglo konja i sa svim svojim kesama
naduvenim od novaca iščezne za guštarom od trišalja.

Biskupu je bila vrlo nemila ta upadica, pa ukori
Delfina:

„Zašto si dražio toga čovjeka? Možda bismo bili
mogli podnijeti njegovu nazočnost barem do Tagaste.”
No brzo mu je radost, što se nalazi među svojima, u tome
ubavom kraju, koji miri čovjeka, tako sladak duši i
čuvstvima, raspršila te neugodne dojmove. Bio je od pri¬
rode veseo i navikao na pogibli, pa kako je morao da
udiše povjerenje svojoj okolini, ono je prvotno raspolo¬
ženje još više ojačalo.

Veći dio onih, koji su se nalazili ondje s njime bili
su bivši robovi othranjeni u njegovoj porodičnoj kući.
Odmah nakon svog obraćenja Ciprijan ih je bio oslobodio,
ali bio je tako dobar gospodar, da su svi iskali milost,
da ostanu u njegovoj službi. Jader i njegova dva maz-
gara pripadali su odavna kartaškoj crkvi: oni su bili
dapače i stariji od njega u vjeri. U najvećem jeku ne¬
davnih progona njihova vjernost nije zatajila. Nije
tako nažalost bilo sa Saturninom, trgovcem kurioziteta,
koji je jadno otpao. Međutim on se bio povratio bijući
se u prsa, i činilo se, da je njegovo kajanje iskreno.

Jedino drugi vojnik od pratnje budio je neko nepo¬
vjerenje u duhu Ciprijanovu. Pogledao ga je pažljivije:
bio je neki Panonac, velik momak rumene puti, plave
kovrčaste kose, koju je dijelila na lijevoj strani ispravna
stazica, blesasta i blaga ovčjeg izgleda, inače potpuno

15

•hM-ipHHovan. Viktor, koji je pogađao misli biskupove
1 tcc ,,,u sa svojom redovitom bezbrižnošću :

,,Ne boj se ništa, Oče! Možeš sve reći i sve činiti
pred njim. On ne zna ni riječi latinski, ni punski: on ne
razumije nego vojničke komande. Naši obredi ne motru
biti za nj nego običaji rimski, i naš Bog ništa drugo
nego rimski bog.“ 5 g

Ciprijan konačno pozva barbara, da se pridruži
obroku, koji su blagovali zajednički: to je bila prava
bratska gozba, koju je kuhač Migin bio pripravio obilnu
i sočnu, koliko je bilo moguće i koliko se pristojalo onome
dugom blagdanu uskrsnog vremena. Kad se večera
svršila, biskup izmoli zahvalu pa reče gostima:

„Braćo, dovršimo radosno ovo veče, i da i samo
vrijeme počinka ne bude bez Božje milosti, ako hoćete
zapjevat ćemo jednu od naših običnih pjesama...” ’

I obrativši se k đakonu Ponciju reče:

„Ti, koji si bio štilac i imaš lijep glas, molim te,
da povedeš prvi pjesmu.” 8

v Đakon je znao naizust sav psaltir. Odmah izdigne
početak jedanaestog psalma :

„Spasi me, Gospode !..

„Ne! Nemoj taj!” prekine odmah Ciprijan. ,,Drugi
koji odgovara bolje radosti uskrsnoj!”

Onda Poncije započne osmi psalam :

„Gospode, Gospode naš, kako je divno ime tvoie
po svoj zemlji!...” J

Nazočni su ponavljali u zboru versove, koje su bili
zapamtili Noćno se nebo sa svojim mravinjakom zvije¬
zda razvilo nad njihovim glavama, i svud oko njih su
se na zanovijetu i asfodelima, na cistama i procvalim
mrčikama rojile jednodnevne krijesnice, drhtave iskre
žarke, nebrojne, kao kiša zvijezda. Kad je Poncije sam
pjevao, nastajala je kratka stanka, u kojoj se čula iz
gustare neutrudiva melodija slavuljeva. No zbor pobo¬
žnih glasova prihvaćao je naskoro pjesmu nadglašava-
juci sve zuborenje i sve šumove. Sitna poganska frula
umukla je izgubivši se u velikom zvučnom vjetru kra¬
ljevske harfe, dok su se u daljini nomadi bdijući kod
svojih ognjeva pitali, kakav je to rod ljudi, koji, kao
i ona proljetna ptica, kao da nijesu živjeli za drugo
nego da pjevaju. J 6 '

16

11 .

U TUBURSIKU

Kad se Ciprijan probudio pod šatrom, stao je po¬
navljati makinalno riječi psalma, što ga je Poncije bio
započeo sinoć: „Defecit sanctus!“

I to ga prenerazi kao zao biljeg. No odmah se
njegovo apostolsko srce učvrstilo... Da! Bilo bi još
svetaca, možda više no ikada. Snaga božanskog Duha,
neiscrpljiva u svome izlijevanju bez kraja, nije mogla
jenjati ni i u ove žalosne dane. Poput ove šume, koju
je vidio sa vrata svoga šatora, poput ovoga drveća,
koje je najedrilo od soka, ove livade, koju su digle pro¬
ljetne klice, afrička zemlja okupana krvlju vjernih mu¬
čenika, oplodit će dobar usjev...

Živio je tako u neprestanom zanosu, za kojega se
katkada povraćalo hladno umovanje, umovanje admi¬
nistratora, pozitivno i vidovito, na rimski način. Ova
praktička mudrost nije imala u sebi ništa osrednje ni
nisko, jer je težila prema uzvišenoj svrsi.

U svagdanjoj vrevi tabora učinio je svoje priprave
za odlazak s vedrom radošću.

Dok su oba vojnika krenula natrag put Tubursike,
karvan u novom obliku uputi se prema Tagasti. Iza¬
šli su iz šume. Gomile drveća bile su u sve većem razmaku
raznizane. Naskoro u jednoj nizini opaziše municipij
s njegovim bijelim kućama, koje su sijevale između
zelenila vrtova i voćnjaka. Divlje kruške, kojima je bila
zarubljena šuma, bile su sve u cvatu bijelih latica. U
finom jutarnjem uzduhu Ciprijan je osjećao tijelo ra¬
spoloženo, a duh čil. Tagasta šireći se u svome pojasu
zelenila sjala je pred njim, oaza svježine i plodnosti
na pragu stepa i pijeskova, kojih se vrući dah već osje¬
ćao. Ciprijan ustavivši konja motrio ju je jedan čas i
mislio je u sebi: „Gradiću, blagosiljam te radi rashlade,
što su tvoje šume i sjenokoše dale mojoj duši. Eda Bog
da i ti bila poput njih plodna i rađala Crkvi svijetle
sinove !”

Zatim naloži Jaderu, da razdijeli družinu, da ne bi
odviše privlačili pažnju, kad uđu u ulice municipija.
Prve je poslao Poncija i Celerina. On je sam u znatnom
razmaku od mazgara i slugu zatvarao karvan. Bio je
doznao od braće, da jedan oslobođenik po imenu Zopik,

2

17

Grk rodom, koji je postao cesarev prokurator u Numi~
diji, ima boraviti neko vrijeme u Tagasti, da nakupuje
žita. Bilo je sasvim bez koristi buditi radoznalost ovog
činovnika, s kojim je Ciprijan podržavao nekoć u Kar-
tagi poslovne odnošaje i kojega je smatrao kao previjanca
sposobna za najgore stvari.

Prošli su gradom bez smetnje. A zatim, baš u času^
kad se povorka opet imala ujediniti, po prilici dvije mi¬
lje iza Tagaste, susreli su drugu pratnju, pred kojom su
išla četiri vojnika na konjima. Jahali su oko poštanskih
kola, koja su išla korakom i u kojima se iza razgrnutih
zastora vidjela gomila jastuka, na kojima se razvaga-
nila neka osoba volujskoga profila i velikih ispupčenih
očiju. To je bio Zopik, cesarev prokurator. Ciprijan ga
izdaleka prepozna, ni po čemu nego po držanju glave.
Odmah podigne visoko svoj vratni rubac i zavije u nj
usta i nosnice, kao da se čuva od putne prašine, stavi
svoju kandžiju u ruku, kojom je držao uzde, a desnom
pošlje poljubac na pozdrav prolazeći oštrim kasom.
Čovjek nehajno izvede istu kretnju udvornosti, i to je
bilo sve.

Ipak je ovaj neugodni susret imao taj učinak, da je
sjetio kartaškog biskupa, da još nije u Cirti. Teško je
čekao da stignu u Tubursik i da ondje nađe, kako su se
bili dogovorili, pismo svojega prijatelja Cecilija Natala.
Jer kod ovoga, na jednome od njegovih posjeda, imali
su se sastati biskupi. Poteškoće, dapače i ozbiljne opasno¬
sti mogle su izbiti u posljednji čas... I Ciprijan je počeo
ocjenjivati rđave izglede sve penjući se uz kamenite
nagibe na putu, koji se sužavao slijedeći zavoje neke
vrlo stisnute doline.

Kraj je postajao sve više opor i surov. Put se nepre¬
stano uspinjao. Tako se trebalo penjati milje i milje do
mete još daleke. Od vremena do vremena prolazili su
duž dolova okomitih nagiba, koji su se sunovraćivali
naglim pokretom ; i kad bi se čovjek nagnuo nad rub,
vidio bi sasvim dolje, kako se zrcale na suncu u kameni¬
cama, između stijena, zavoji rijeke, uvijek iste, koja je
iščezavala i javljala se bez prestanka, kao odsječci be¬
skonačne’ zmije. Krivuljicama bez kraja, kroz hodnike
neobične divljine doprli su na sjetne prostore, i satovi
su tekli u očajnoj monotoniji... Jedini incidenat toga
dosadnog uspona bila je pojava mladog pastira, koji
je čuvao stado mršavih koza i svirao južne napjeve na

18

fruli od trske obojenoj surikom : sva crvena, činilo se,
da krvari pod njegovim usnicama. Stali su časom da ga
poslušaju, nakon čega se činilo, da ih dosadno penjanje
još više pritište.

Najzad u sumrak pali su u podgrađe Tubursika,
prosti skup kuća, koji se zvao Vila Ticiana. Trebali su
noćiti u udaljenom zaseoku, podalje od puta, kod jednoga
kršćanina, koji je mjesec dana prije bio obaviješten
od Jadera, koji mu je bio dao sve instrukcije za biskupov
dolazak. Od onda mora da se gospodar predomislio i
našao, da bi ga takav gost mogao malo kompromitovati.
Ili je možda bio iskren, kad je došao sav dršćući pred
Ciprijana i opravdavao se za siromaštvo svoga stana,
nedostojna da primi tako veliku osobu. No on je bio ure¬
dio s nekim Gudulom, koji je držao karvan-saraj na
drugom kraju grada i koji je mogao bolje od njega uko-
načiti sa svom doličnom pristojnošću presvijetloga put¬
nika i njegovu pratnju. Gostioničar je za biskupa bio
pripravio sobu, čekao ga je već nekoliko dana. I čo¬
vjek je tvrdio, da je taj Gudul pouzdan, dajući čak ra¬
zumjeti, ako nije kršćanin, a ono da želi dobro braći.
Ciprijan se najzad po razdraženim diskusijama preko
srca morao dati uvjeriti.

Karvan proslijedi dakle do Tubursika okrenuvši
postranim putem, da se ukloni prolasku kroz grad u
odveć brojnoj pratnji.

Bila je gotovo noć. Morali su biti vrlo visoko, sudeći
po studeni, koja im je padala na pleća. Uzduh je čak bio
tako oštar, da je Ciprijan zaiskao svoju vunenu lacernu.
I najednom na izlasku s ceste, opkoljene dvostrukim
zidom od ćerpiča, izbili su na pust zaravanak, gdje se
nije razbiralo ništa nego ovdje ondje u razmacima gro¬
bovi. Na drugoj strani toga zaravanka silazio je grad
poput amfiteatra. Nije se vidjelo ništa nego monumen¬
talna vrata, od kojih se luk veoma visok otvarao na
nebu, koje je još svekoliko bilo ožareno od sunca na za¬
lasku.

Odmah iza vrata počinjale su kuće. Nikakav prije¬
laz između ceste i ovoga ljudskog zboja. Sto koraka
natrag, i bila je samoća i muk; ovdje nemir i vreva ulice
žive, bučne, zakrčene spregama i tovarnim životinjama,
obrubljene s obje strane daščarama, mesnicama i mnogim
izlozima na otvorenom uzduhu. Karvan-saraj Gudulov
nalazio se odmah na lijevo, prislonjen k jednome od

19

■lopova na vratima. Nutarnje dvorište sa svojim arka¬
dama jednima povrh drugih bilo je gotovo sasvim nat¬
kriveno lozom, koja se penjala i od koje se mladice sa¬
vijale u vijencima sve do ruba čatrnja i pojila, koja su
stajala na sredini. Životinje i ljudi napunjali su ovo
dvorište neprestanim dolaženjem i odlaženjem, jer su
životinje morale prolaziti preko dvora da dođu u staje
pod prizemnim arkadama. U jednome kutu preživale
su deve savivši krakove ispod trbuha, okrećući svoje
duge vratove s izrazom uvrijeđena veličanstva i mlja-
skajući donjim gubicama o desni s gustim zubima. Do
čatrnja, bajači zmija, koji su došli sa bližnjih oaza, pri¬
vukli su veliku hrpu radoznalih. To je bilo uzrok, da su
Ciprijan i njegova pratnja ušli gotovo neopaženi u go¬
stionicu.

No Gudul, gospodar hana, koji je pohitao pred svoga
gosta, izjavi, da nije dobio nikakva glasa iz Cirte. To
je bilo za biskupa teško razočaranje, jer je bio dao svome
prijatelju Ceciliju Natalu najsitnije potankosti o danu
svoga polaska kroz Tubursik. Sad će izgubiti čitav dan,
možda i više, čekajući njegovo pismo ! Uostalom, zašto
ovo zakašnjenje, i što se dogodilo ?... Ciprijan, nemiran
i zabrinut, spavao je loše u lijepoj sobi, koju su mu bili
pripravili.

Sutrašnji dan bio je dug svima. Ciprijan nije smio
mnogo izlaziti bojeći se, da ne izazove naklapanja. Stra¬
nac njegove vanjštine i staleža nije mogao izmaknuti
javnoj radoznalosti. Zato, da bi se zabavio do glasnikova
dolaska, pozove svoga sekretara Celerina i stane mu
diktovati jedan članak o krštenju heretičkom, koji je mi¬
slio čitati na saboru svojim drugovima iz Numidije.
Besposleni inazgari i sluge lunjali su po dvorištu i gledali
bajače zmija, koji su uz zvuk frule ili dahira navodili
na ples te bezazlene gmazove.

Poslije sata plandovanja buka uzrokovana od ba-
jača postala je tako zaglušna, da se Ciprijan morao
okaniti svake volje za rad. Za vršak neugodnosti pismo
Ceeilijevo nije još uvijek dolazilo. Biskup opravi Poncija,
da pita Gudula za tu stvar, i kad se đakon vraćao govo¬
reći, da se nikakav glasnik nije pojavio, Delfin, komor-
nik, uđe u sobu, sav uzrujan i dršćući od velika uzbu¬
đenja : bio se sukobio sa Saluinom, otpravljenim krčma¬
rom, u času, kad je ovaj izlazio iz kupališta. Maltez ga

20

je obasuo pogrdama, no Delfin je strugnuo tako hitro,
da onaj nije imao kad izazvati skandal na ulici.

„Opet taj krčmar!” reče Ciprijan svladavajući
pokret razdraženosti. Navući će nam kakvu bijedu!...
Ja sam ti bio rekao ! Zašto ga je trebalo tjerati ?”

„Pa!” odgovori Delfin. „Sutra ćemo zametnuti
za sobom trag!”

1 opravda se, što nije zatajio od svoga gospodara
ovaj smiješni sukob. Još pod dojmom svađe zanijela
ga je njegova srdžba od onomadne. Zapravo ušao je k Ci-
prijanu s drugoga razloga: bio je dolje jedan čovjek,
koji je želio govoriti s biskupom u najvećoj tajnosti.

„To je poslanik Cecilija Natala ?” pohita ovaj
radosno.

„Nije !” reče Delfin. „To je čovjek, kojega je Nartzal,
jedan od naših mazgara, susreo kod jednoga trgovca
ječma... Ali oni će to razjasniti sami.”

1 na znak pristanka uvede za čas dva čovjeka. Nartzal,
mršav i okošt, pokazivao je asketsko lice, tijelo tako
osušeno, da su ga njegovi drugovi zvali za šalu gimno-
sofistom. Gotovo svagda mučaljiv, izražaja povučena
i skromna, stekao je ipak običaj govora na liturgijskim
sastancima, tako da se izražavao pred biskupom bez
ikakve zabune. Reče, da se njegov drug zove Pastor:
bio je Španjolac iz Kartagene, s kojim je radio nekoč
u Hiponu i u Rusikadi. Ovaj je želio vidjeti Ciprijana
radi važna saopćenja. Što se njega, Nartzala, tiče, on
odgovara za Španjolca: to je čovjek pouzdan, prava
duša, premda... 1 ničim drugim, nego što je naglasio
ovu posljednju riječ, naznači biskupu, da onaj nije kr¬
šćanin.

Ciprijan otpusti Nartzala, a Španjolac, zbunjena
lica, progovori tražeći riječi, jer je loše znao latinski.
Obličja bez izražaja, opaljena od svih sredozemnih
sunaca, izgledao je kao rđavo otesan balvan. On reče:

„Gospodaru, evo što je!... Ja sam kiridžija. Pu¬
tujem bez prestanka između Tubursika i rudnika u Si-
gusu, kamo nosim brašno, vino, ulje, potkove za mazge
i konje. Zimus, malo iza Saturnalija, kako sam bio u
Sigusu kod brijača, onoga kraj hrama, djetić, koji
me je brijao, reče mi: Poznaješ li zaufana čovjeka, da
odnese pismo u Kartagu ? — Zimi su prilike rijetke.
Rekoh ipak, da znam. I naveče dovede k meni u gostio¬
nicu jednoga pristava iz velikog rudnika, po imenu

21

Mapalika iz Tuburbona, koji mi je predao knjigu, koju
imam ovdje u haljetku. Samo, vrijeme je biio tako zlo,
da tri mjeseca nijesam mogao naći nijednoga poslanika
zn Kartagu... A sad sam evo ovaj čas kod trgovca
ječma sreo Nartzala, koji mi reče, da si ti ovdje..."

Iliri ruku u haljetak, ali kao da ga je uhvatila ne¬
nadana sumnja :

„Ti si zbilja Tascije, Kartažanin ?”

„Jesam doista!” reče biskup. „Jer se zovem i Tas¬
cije.”

Čovjek izvuče iz kožnata toboca proste pločice,
na kakvima upravitelji pišu račune, i pruži ili Ciprijanu :

„Hvala ti na tvojoj vjernosti!” reče ovaj. 1 plje-
snuvši rukama svog sekretara Celerina doda : „Daj je¬
dan zlatnik ovome čovjeku i odvedi ga k Nartzalu !”

Pločice su bile zapečaćene olovnim pečatom. Cipri-
jan skine pečat vrškom svoga stila i pročita ove riječi
urezane s mukom u vosak, kao šiljkom velika čavla :

„BLAŽENOME PAPI CIPRIJANU PR1VACI-
JAN, EKSORCISTA, BAR1K, REZBAR, 1 GU-
DEN, POSTOLAR, KOJI SU U RUDNICIMA
SIGUSKIM, VJEČNO ZDRAVLJE U GOSPO¬
DARU GOSPODARA!

Pozdravljamo te, poljubljeni Oče, i vičemo k tebi iz
dna ovoga pakla siguskog, kamo smo bačeni od toliko vre¬
mena, da se čini, kao da su svijet i Bog sam za nas zabo¬
ravili. Živeći u vječnome mraku, za nas nema više ni dana
ni noći, i ne znamo više, koliko godina traju naše muke.
Nadali smo se dobiti vijenac s našom ostalom braćom, koja
su odmah pomrla u ovoj geheni, no, za našu nesreću, Bog
nije toga dopustio.

Ljubljeni Oče, naša je snaga i strpljivost došla do
kraja. Ne ćemo da dulje ostanemo u ovome mjestu muka,
koje je ujedno mjesto pogube. Ovo je nečista kloaka, pećina
svake pokvarenosti. Hoćemo da umremo, ali ne ćemo da
izgubimo duše. Ovdje se pripravljaju teške stvari. Bijedni
osuđenici, s kojima dijelimo stradanja, mrmljaju i govore
buntovne riječi. A mi smo vojnici Kristovi, ni jesmo
buntovnici. Molimo te, dragi Ciprijane, pošlji nam jednoga
od tvojih svećenika sa zlatom, da nas otkupi. Mi se ne bo¬
jimo šiba, ni raspinjala, ni križeva, ali ne ćemo da budemo
na vijeke postiđeni.

22

Želimo, naš predragi Oče, da budeš svagda zdrav u
BOgU Ja l , V< Privacijan, pisah i proštih. Mi, Barik i Guden,

potpisas p 0S ij e( j n j e g ii s ta pločica netko je ušarao

velikim nezgrapnim pismom:

/ pozdravi moga brata Euhhijana } ako je jos^ziv.

Suze su tekle iz očiju biskupu, dok je svršavao
čitanje ovih redaka. Mislio je, koliko su morali stajati
napora, lukavstva, računa, ustrajnosti nesrecmke, koji
su ih pisali. Da, što je trebalo, da se ovo pismo može
sastaviti i doći do njega! Koju je nepobjedivu nadu,
koje pouzdanje u njega ovo predstavljalo ! Bio je ganut
do dna duše... Ovaj Privacijan, kojega je držao mrtvim,
sad ga se opominjao ! To je bio doista eksorcista kartaške
crkve. Bio je u službi za njegova biskupskog izbora i
bio ie jedan od najvrućih Ciprijanovih pristaša. Druga
su mu dvojica bili sasvim nepoznati. Mora da su bili
osuđeni na rudnike s Privacijanom za Decijeva gonjenja,
evo skoro će biti osam godina. Osam godina! Kako duga
kazna! Bilo je zbilja čudno, kako nijesu poginuli .'!...

Ali kako bi udesio da ih izvadi odanle ? Osuđene
na redovitom sudu nije bilo moguće otkupiti. Sto ce da¬
kle ’ Da im pomogne uteći?... I odmah se Ciprijan
sjeti, da je Cecilije, njegov prijatelj iz Cirte, jedan od
onih koji su siguske rudnike imali u zakupu. Bez sum¬
nje i'e Cecilije mogao mnogo. Kad dođe, govorit ce s njim
0 toj stvari... Ali zašto je ovaj zakasnio da mu posije
dogovoreni glas? Jamačno je bio kriv glasnik...

Naveče bio je tako izmoren od čekanja, da se naj¬
zad odlučio izaći. Da se ne pokaže na ulicama, obasao
ie grad izvanjim putem, kojemu su uz rub stajale stele
i mausoleji. Svuda bijeli stećci s posvetom podzemnim
bogovima, natpisi feničkim slovima, ispod Baalove glave,
ili urezana lika paome između dva ljiljana. Taj grobni
put izlazio je u neku prodolicu, duž zidova nedovršena
kazališta. Na kraju dolinice, na desnu ruku, najednom
neočekivan i umiljat pogled otme za jedan čas Ciprijana
njegovoj tuzi i nemiru.

To je bio basen na polukrug, produljen tokom
vode koju je s obje strane zarubila po jedna kolonada.
Na kraju velikog kanala, u dnu perspektive, koja se zr¬
calila, malen hram od ružičasta mramora, uzdignut
širokim stepenicama, odvajaše se od žutkaste plaveti ka-

23

mcnita humka između dvije topole, prave poput svijeća
na svijećnjaku. Mladež, koja se kupala u tom kanalu,
jedva je mutila bistrinu stajaćice. Sljezova boja vode
miješala se s ružičastim odrazima neba i mramora. U
surovosti^ i suhoći zemljišta, te velike površine svježe
i nasmješljive, ta zrcala začarana sutonom, a u daljini
jonski kalup hramića, — sve se to složilo u cjelinu punu
laka i sjetna milja, koje nije bilo bez plemenitosti.

Ciprijan, čovjek visoke kulture, privikao vidjeti
u svakoj ljepoti sliku božanskog sjaja, nije mogao ostati
neosjetljiv za taj prizor. Pogleda pažljivije. Ovi trijemovi
slavili su vrelo Bagrađe, rijeke hraniteljice Prokonsularne
Afrike : ružičasti hram bio je posvećen riječnome božan¬
stvu. U njemu su bez sumnje proslavili nekakvu svetko¬
vinu taj dan, jer su vrata svetišta jošte širom japila. U
dnu ćele vidio se lik Rijeke, kip od drveta, koji je kao
lutka bio obučen pretekstom od modre svile sa srebrnim
vezom. U okolici i sve do trijemova pod stupovima
bezbroj kućica i kapelica bio je posvećen izvorima pod¬
ložnim Bagradi.

Ovo sjećanje na idolopoklonstvo svudašnje i uvijek
pobjedničko učini, da je kartaški biskup pobjegao s toga
mjesta. Uzbrdit sokak, koji se otvorio pred njim, prisili
ga da prijeđe preko foruma, koji je također bio zakrčen
pijedestalima, na kojima su se osovili kipovi bogova i
careva pretvorenih u bogove. Čitava jedna strana bila
je zauzeta hramovima, iza kojih se gradio jedan drugi
veći... Ti poganski bogovi, čovjek nije mogao koračiti,
da se ne sukobi s njihovim likovima ili njihovim sveti¬
štima! Afrička zemlja savijala se pod teretom svojih idola.
Kako su pritiskivala svijet i duše ta laživa božanstva I
Zbog njih su u rudnicima siguskim ljudski stvorovi
bih prisiljeni živjeti kao tegleća stoka pod bičem tamni¬
čara ; zbog njih se možda biskupi numidski ne će moći
sastati u Cirti, i Cecilije, predragi prijatelj, odvratit će
srce od svoga prijatelja i iznevjeriti Krista...

Kad se Ciprijan vratio, nađe konačno, kao za ustuk
svim svojim bojaznima i svima svojim sumnjama, gla¬
snika, koji je toliko bio okasnio. Pismo Natalovo nije
sadržavalo nego ove riječi:

„Sve je dobro. Čekam te s radošću.”

Sutradan, u cik zore, u dvorištu karvan-saraja,
gdje su službenici biskupovi spavali na prostirkama,
digla se graja. Dok je Jader, glava mazgara, spavao,

24

jedna od zmija bajačkih, pobjegavši ne zna se kako, sa¬
vila mu se oko glave poput carskog vijenca. Tako je,
šezdeset godina prije, u jednoj krčmi sasvim nalik ovoj
prorečeno bilo carstvo Septimiju Severu, Afričaninu
iz Velike Lepte, i čuvenom po svim Afrikama. Na to
pogani, koji su bili ondje, stadoše klicati mazgaru pod¬
rugljivo :

„Zdravo, Jadere Auguste!... Dugo živio novi
Cesar!”

Ciprijan ozlovoljen ovom zgodom, koja je privlačila
pažnju na nj i njegovu pratnju, krene se na put u dosta
mračnu duševnom stanju. Unatoč umirljivom pismu
Cecilijevu naslućivao je također sve gorčine ovoga puta,
borbe svake vrsti, koje će mu valjati izdržati, i, što je
bilo gore, borbe protiv jednoga prijatelja. Oko njega
sumračna i blijeda zora zavila je studenom jasnoćom
neizmjerna talasanja bez izražaja, ogoljene planine
bokova oštro zelenih, a vrhova ćelavih i sivkastih. Oblaci
su letjeli pometenim nebom. Duhao je leden vjetar,
koji je savijao do zemlje ukočene i suhe stabljike asfodela.

III.

BAŠT1NIK NUMIDSKIH KRALJEVA

Na svojoj kiklopskoj stijeni, već ošinuta prvim zra¬
kama sunca, Cirta je ronila malo po malo iz jutarnje
magle. Ciprijan, koji je imao lak san čovjeka potukača
i često progonjena, probudi se u prvi osvit zore. Okolne
stvari bile su mu tako tuđe, dekor visoke dvorane tako
nov njegovim očima, da se isprva osjetio kao zalutao
u neznanu mjestu. Morao je napregnuti pamet da bi se
sjetio, da je kod svoga prijatelja Cecilija.

Stigavši juče lutao je neko vrijeme po gradu čeka¬
jući mrak, da može slijediti jednog roba, poslana njemu
u susret, do seoske kuće, u kojoj je Cecilije sada stanovao,
prema Cirti, na golemu kamenu, koji se uzdigao s druge
strane potoka. Bio je tako izmoren putem, da se jedva
mogao taknuti večere pripravljene za nj, i pošto je
zagrlio svoga domaćina i izmijenio nekoliko riječi, otišao
je u svoju odaju.

Prema oskudnom vidjelu od svijeća samo je nazreo
taj raskošni stan. To je bila velika soba sasvim obložena
bijelim mramorom sve do svedenog stropa, na kojem

25

su bili naslikani alegorijski likovi i vijenci cvijeća i voća
u živahnim bojama. Imala je izgled svijetao i radostan,
koji razvedri Ciprijanovu dušu. Uzdigavši oba otvorena
dlana biskup se okrene put Istoka... da se pomoli. Za¬
tim stišavajući odjek svojih koraka približi se širokom
otvoru prozora na luk, koji je rasvjetljavao njegovu
sobu i koji se otvarao upravo prema vrtovima. Blizu
njega, u susjednim sobama, Poncije i Celerin još su spa-
vali.

Izvanredan neizmjernošću, veličinom neobičnom i
divljom, pogled koji mu je pukao iznenada pred očima
zapanji putnika. Vrtovi Cecilijevi išli su sve do ruba
vapnenog rta, koji je zauzimala vila. S ovoga mjesta
imao je pregled ždrijela Amsage, planinske rijeke, koja
steže jednim svojim zavojem stijenu i tvrđavu Cirtu.
S druge strane vira na svojim strahovitim balvanima
od kamena širio se grad niz kosinu sa svojim crvenim
krovovima, svojim kućama obojenima modro ili okreče-
nim. Gore su izvirivali zabati hramova sagrađenih na
trgu, krunište jednog triumfalnog luka. Sasvim blizu,
odijeljena od balustrade samo ponorom ždrijela, oko¬
mita stijena strmoglavljivala se u potok. A iza te div-
ske grede, kao salivene jednim zamahom od kovine,
pogled se pružio na širok krug planina, okamenjeni
kraj, velikih žućkastih ili riđastih prostora, iz kojih se
činilo da je prognan život svake zeleni. Vrhovi poput
turnova bili su izrezani na vrlo čistu nebu. Uzduh je bio
lagan, zdrav, raskošan.

Ciprijan prigibajući se nad veličanstveni obzor
govorio je u sebi, da je na svaki način njegov prijatelj
Cecilije uvijek onaj raskošnik, kojega je poznavao nekoč
u Kartagi. Nije se moglo odabrati mjesto povoljnije
od ovih šumovitih visina za ljetno prebivalište. Pred
golotom susjednih stijena, koja je zablještavala, zelen
ovih vrtova već je bila odmor oku.

Privučen jutarnjom svježinom siđe među gredice.
Lukovi od šimšira, oko kojih su se vile puzave ruže i
slakovi, činili su okvir prizemlju zgrade. Na kraju vidika
ksist sa crepovima i pozlaćenim trabozanima razvijao
je svoje stupovlje na zaparenoj pozadini planina, dok
je u sredini, usred gustih bijelih lovorova, jedan četvero-
stupni hramić natkriven šiljatim krovom zaštićivao
kip Venere sa zrcalom. Bila je obojena tako, da je opo¬
našala ružinu boju puti i crvenu boju ruse kose...

26

l§*?Na pogled te sjetilne slike biskup se odvrati uhva¬
ćen opet svojim sumnjama i svojim bojaznima. Očito
je Cecilije prihvatio sve od baštine očinske ne promije¬
nivši ničega. Da grešna nehaja u jednoga kršćanina!
Tako u ovu seosku kapelicu nitko nije smio taknuti
po smrti gospodara idolopoklonika. Sve je još bilo na
mjestu : rogovi volujski i lonac cvijeća, koji su bili po¬
vrh zgradice, golubovi od pečene gline usađeni na četiri
ugla, kao čigre na šiljcima: nijesu falili nego vijenci
i kite cvijeća... Stvar je bila očita : Cecilije je nastavljao
živjeti, barem prividno, kako je bio živio njegov otac,
revan poganin i pobožan laskavac cesarski. I Ciprijan
se opominjao, kakojejuče prolazeći preko foruma opa¬
zio na pročelju triumfalnog luka, koji je podigao bio
ovaj ambiciozni provincijalac, posvetu Kreposti Anto-
nina Augusta, Našega Gospodina , a dalje kip od bronza,
koji je predstavljao Blagost istoga gospodina... „Bla¬
gost, Krepost Našega Gospodina!” Te riječi ozvanjale
su kao hule ušima biskupovim. Jer nema nego jedan
Gospodin! „Ne imaj drugih bogova uz mene!” kaže
Pismo. A bog, kojega su slavili ovako mramorom i mjeđu,
bio je Karakala, krvožedna zvijer!... Ali što! Pa tre¬
balo je plaćati časti izdašnošću i apoteozama. Te smije¬
šne municipalne časti, Cecilijev otac sve je zadobivao
redom, sve, do vječnog flaminata. Možda je sin također
bio flamin, poput toliko bogatih kršćana, koji su mislili,
da mogu ostati vjerni prisegi krsnoj primajući svećenstvo
Rima i Careva... Kako je to bilo čudno u svakom
slučaju ! Kad je sinoć, još pritisnut uspomenom na braću
u Sigusu, govorio bio o njima na dolasku, njegov prija¬
telj nije se pokazao nimalo ganut tolikim stradanjima
i nehajno je odgovorio, da će o tome reći riječ svome
upravitelju. Za njihova kratkog razgovora činilo se
inače, da je zbunjen, unatoč preobilja njegovih riječi
i svega iskazivanja radosti, koju je ipak Ciprijan osjećao,
da je doista iskrena. Je li poganska duša ovoga prebiva¬
lišta opet osvojila dušu gospodara kršćanina?...

Biskup je promišljao tako pred hridovitim bedemom
Cirte, kad se pod kolonadom ksista pojavi sam Cecilije.

„Dakle ?” reče u po glasa. „Nadam se, da zahvaljuješ
mojoj razboritosti. Nije bilo moguće, priznaj sam, naći
za vaš sastanak mjesto tajnije i nepristupačnije. S jedne
strane zidovi mojih vrtova, s druge bezdani ponori vo¬
deni ... ”

27

Pokazivao je vrtoglavi vir, kojemu se sa dna čulo
grgoljenje brzica i neprestano mumljanje pjenovitih
voda. Smiješeći se nastavi:

Radi tebe sam, dragi Ciprijane, došao ovamo,
jest zbog tebe, pretvorio sam se opet gotovo u građa¬
nina’ ia kome ne godi nego moja seoska samoća. Ne vo¬
lim mnogo ovu kuću sagrađenu od moga oca. Ne osjećam
se u njoj doma: to je gotovo javna zgrada. Moj otac
htio ie od nje isprva učiniti kupalište za svoje sugrađane.
Ali malo je podaleko od grada, i onda, Kad je spome¬
nik jednom izašao iz zemlje, tako nm se svidio, da ga je
volio zadržati za se i urediti kraj kupališta čitav ljet¬
nikovac... Što se mene tiče, ja volim mnogo vise svoje
seosko imanje u Muguasu, dvije milje najviše od Cirte. . .
Drasi Ciprijane, morat ću te onamo povesti poslije
tvoga sabora. Vidjet ćeš, kako je to umiljat okvir za
naše pobožne razgovore..."

Osmijevao se neprestano s nekom nepiimjetnom
ironijom. Biskup ga je gledao kušajući odgonenuti tajnu
ove fizionomije uvijek prijatne, ali ljubomorno zatvorene.
Oba bivša driiga iz mladosti nijesu se vidjeli bit ce skoro
deset godina. Ciprijan konstatuje, da se Natalis postarao :
iako mu je brada ostala gotovo crna, njegove kose bile
su sasvim bijele, premda nije bio premašio pedesetu. Slje-
poočica upalih, usnica otanjenih i klonulih, imao je u ku¬
tovima usta neki nabor gorčine i sve njegovo lice, kao
i njegovo držanje, odavalo je tjelesnu istrošenost i kao
umornost života. Nije bio više nego prikaza lijepog
momka od nekoč: u Kartagi, njegovi suučemci ispore-
đivali su ga s kipom Adrijanovim, koji je resio orke¬
star Odeona. Daleka uspomena! Od Cesara putnika nije
sačuvao nego finu krivulju nosa i podrugljive usne. I
on je nekoč mnogo lutao po svijetu. Sad je živio zatvo¬
ren na ladanju, kao razočaran, kao raskosmk... I sto
ga ie Ciprijan većma slušao i motrio, to je vecma davao
sebi račun, da ga njegove bojazni nijesu bile Prevarile:
vjera ovoga novog kršćanina morala je negdje biti dosta
mlaka !...

Cecilije, kojemu ništa nije izmaklo, reče mu zlobno :

Hajde, prištedi sebi pogled na moju matorost i
hodi pogledati radije onamo, kako sam radio za vas,
kako sam mislio na te. Pripravio sam u atriju terma
dvoranu za sjednice najudobniju, što može biti, doista...

28

I povukavši Ciprijana obiđe s njime kuću, da dođu
k protivnoj fasadi. Ova kuća, svojim prostorom, svojom
visinom, svim svojim arhitektonskim rasporedom, bila
je prava palača. Ipak se osjećala nesigurnost graditelja
i promjene u prvotnoj namjeni zgrade. Terme u pravom
smislu bile su vezane vidljivim pripajanjem k ostaloj
građevini dosta nepravilnoj u njenu planu.

Jedan rob otvori glavna vrata, koja su davala
pristup u predvorje kupki. Na desno, dignut zastor do¬
puštao je vidjeti kroz široku režu dvoranu na polukrug,
golih zidova, s podom, koji je sav bio pokriven pije¬
skom :

„To je palestra!” reče Cecilije s nekim dopadanjem.

Doista, kugle i lopte, poput onih, kojima se igraju
djeca, bile su razbacane po zemlji.

„Tko li se ovdje igra ?” upita se Ciprijan prolazeći.
No mnoštvo kurioznih stvari otimalo se za njegovu
pažnju. Podovi su odsijevali pod njegovim koracima,
zvučni zidovi vraćali su mu pojačanu jeku njegovih
riječi. Njegov prijatelj vodio ga je kroz dvorane, koje
su se nanizale, odvojene jedna od druge lukovima iz¬
među stupova i pilastra, i rasvijetljene ozgo otvorima
kubeta oslikanih na lijepu. Na jednoj od strana atrija
bila je izdubljena velika apsida, koja je imala u sredini
basen hladne vode, ka kojemu se prilazilo po stepeni¬
cama. Oko vododrže išla je polukružna piscina duž zida
apside, koji je bio okružen trijemom, a oko njega su rasli
grmovi i uresno bilje. Što je zapanjivalo najviše, bilo
je rasipanje mramora, blijesak mozaika. Čak u ovoj Nu-
midiji bogatoj dragocjenim rudama takav raskoš činio
se jedva moguć. Cecilije govorio je svome prijatelju :

„Vidiš, moj je otac bio zanesen gradnjama, imao je
maniju iskazivanja, potrebu da zablještava zemljake...
Pogledaj te onikse, te portire, te kristalne kremenove...
uložene u kubeta. On je iscrpao kamenolome u kotaru,
onaj u Filfili, kod Rusikade, one u Simitu. Dobavljala
mu je čak Mauretanija. Može se reći, da je sva Afrika
rabotala za nasladu njegovim očima.”

Cecilije nije pretjeravao. Zidovi su iščezavali pod
odjećom žutog i crvenog mramorja nečuvene rastrošno¬
sti. Plavi stupovi, s crnim pjegama poput zmijske kože,
uokvirivali su medaljone i lisnate nakite urezane u građu
tako finu i tako blagu za oko, poput ebanovine nijan-

29

sirane bojom jorgovana i najnježnijih ruža, najrjeđih
koloraciia i stopljenih na najskladniji način.

Taj zidni sjaj nije pomračivao sjaj poda. Među
stolicama, koje je Cecilije bio dao razmjestiti u koncen-
tričkim krugovima oko jedne estrade, razabirali su se
likovi golemog mozaika, koji je pokrio svu površinu
atrija: morski prizori, postavljeni jedni povrh drugih,
s lađama i ribama, ribari, koji potežu svoje mreže, djeca,
koja se igraju u pržini na žalu, mulovi kupališnih stanica,
zakrčeni ćoškovima i paviljonima, pristaništa za izlet¬
ničke barke. Na svakoj strani, u dvije pobočne sobe,
drugi mozaici, koji su predstavljali Nereide, razvijali
su se kao persijski sagovi zbijena tkiva i žarkih boja.
A među svim tim površinama, koje su se prelijevale i
iskrile svim ognjevima svoga kamenja poput neizmjerne
škrinje za nakit, vječni šum voda, koje su tekle i navi¬
rale, činio se raskošnijim za slušanje, jer je sunce vani
već pripicalo i prodiralo ozgo kroz napete tkanine i

nebnice kubeta... . , . , . iro i ;

Natal, koji se bio naslonio 11 a estradu, obuhvati
širokim gestom improvizovanu dvoranu za sjednice:

„Što ti se čini, moj dragi Ciprijane ? Sudiš li, da ce
to biti dosta episkopsko za tvoje drugove i tebe i

Volio bih golu palestru,” reče biskup vidljivo
ozlovoljen. „Sva ta pompa stješnjava me. Stjesnjavat
će još više neke od moje subraće, ljude proste i surove,
koji žive u varošicama na granici pustinje...

Malo uboden, Cecilije se naruga : .

Da imaš ti pravo. Pitam se!... Sto ce pomisliti
0 svemu ovome Feliks iz Bagaja ili Nemesijan iz Tubune.
Izvini me, predragi prijatelju. Nijesani mislio na te
barbare, nijesam mislio nego na te.”

Biskup ga pogleda ukormm okom, ah se ukloni

direktnom odgovoru: .... v.

,,Pa sve te poganske figure! prihvati on pruživši

ruku prema Nereidama na mozaiku.

Vi ne ćete vidjeti atrija,” reče živo Cecilije. „No
zašto’ta skrupuloznost ? Zar se bojiš naslikanih bogova....
Evo tu je sa svake strane piscine jedan kip bskulapa,
a drugi Higijeje. Ja sam se zadovoljio, da ih zastrem
po jednom koprenom.”

Podigao je lagano zastore obješene o atuli, koji su,
spušteni do zemlje, doista sakrivali kipove i njihova
podnožja.

30

„Zašto ih držiš u svojoj kući ?” reče biskup dirnut.

,,Tu ih je postavio moj otac : bilo bi mi neugodno
dirati u njih... Uostalom, što hoćeš da činim ? Hoćeš
li da ih razbijem ?... Bi li ih ti razbijao ?”

Ciprijan zatečen ovim direktnim udarcem obori
oči i zašuti na časak. Progovorio je tražeći riječi :

„Razbijati ih?... Gnjev gomila svršava te stvari.

I ne znajući, one vrše volju Božju.”

„Dobro, gomile!” dobaci Cecilije prezirno. „No
ja ne vidim u tim likovima nego ljepotu, odsjev Božji!”

„ I ti dakle ne vidiš, da su crveni od krvi naših !
Od Istoka do Zapada krv žrtava viče anatemu na tvoju
gadnu ljepotu. Pomisli 11 a sve one, koje su mučili radi
njih, koje su spalili, posjekli, bacili zvjerovima samo
na ovom afričkom tlu!... Pomisli na našu braću u
Sigusu !”

Biskupu je drhtao glas od uzbuđenosti, no osjećao
je, da je njegov prijatelj ne dijeli s njime. Mučna šut¬
nja slijedila je ovaj prvi okršaj. Nalazili su se u okrugloj
dvorani do atrija, oslikanoj purpurom sve do friza. U
sredini, na bronzanom stolu, hidraulička ura raširila
se na stepene sa svojim posudama i svojim kristalnim
cijevima. S jedne i druge strane bili su razmješteni pulpiti.

„Ovo će biti ured vaših sekretara i stenografa,”
reče domaćin s hinjenim nemarom.

U isti čas neka vrst modulovanog zvižduka oglasi
treći sat. Malo nestrpljiv radi držanja svoga prijate¬
lja Natal se razdraži :

„To je glupo, taj stroj, koji zviždi!”

Zatim doda neprisiljeno :

„Šta ćeš ? Moj otac imao je ukus za te igrarije...”

Po toj na oko indiferentnoj riječi rastanu se : Ce-
lerin dođe javiti biskupu, da ga jedan svećenik od cir-
tanskog klera čeka u njegovoj odaji. Jedan su i drugi
rastajući se zatomljivali riječi, koje su im navirale na
usta. Ciprijan iz ljubavi, Natal od zabune, koja je dola¬
zila od smućene savjesti. Osjećali su: sloga njihovih
misli bila je prekinuta, a ipak preko tih prolaznih su¬
protnosti osjećali su obojica vruću želju, da jače svežu
barem zajednicu svojih duša.

Sat objeda sastavi ih iznova. Obrok je bio priprav¬
ljen u velikom trikliniju, koji je bio nastavak za pri¬
manje i razgovor. Kad je Cecilije dolazio u Cirtu ljeti,,
imao je običaj blagovati ondje, ne iz želje za sjajem,,

31

nego ier ie soba, vrlo visoka i vrlo prostrana, bila hla-
dovita u svako doba dana i jer je bila jedina u svoj vili,

koi vi“uri<^

nutelike vrtne sa svake su strane vrlo širok, prozor,
činili okvir skupovima drveća i grmlja s gustim lišćem.

Na suprotnom je kraju umjetni slap padajući u plitice,
koje su b le jždna iznad druge, punio četverouglu.kam*
niru iz koiee ie tekuća voda bila razvedena po svoj

stavnost?°Vidio se na^njemu triu^

na četiri ugla po jedna alegorijska figura godišnjih doba.
Tanahne su siluete bile izvezene pod sjenicama od Co-
3a od ružinih grmova, od isprepletenih maslina i od
zrela žita na dugim vlatima s mršavim elegantnim li-
šćem. Na zemlji je jedan rob kupio masline. Je an s arac

nnrtio ie na obramnici kotarice grozda. Svi ti ljepusn
motivi sijevali su između mramora na podu kao sag
bheleS izvezen iglom « «vli» i lakim hojama,

na

je svu dvoranu, dok je vani vodoskok, koji je smn
pod lišćem, imitovao skropljenje kiše. Co yJ ek
mislio da e u šumi za pljuska, kad je pola neba na-
tmu ena oblacima, a druga pola sva se sm je od sunca.

HiaartirpSen? "bmim SS«? SUT«

l.v.k'riaj'iaz.. rafinovanosti Ciprijan klikne:

% P t» g tolike priprave? Zar ne bih b,o mogao

objedovati u tvojoj običnoj dvorani,,. Cecilije

la obieduiem ovdje svaki dan, odvrati v.euuje
povrijeđenim tonom. Ali doda odmah s nekom milosti-
vom tugom, koja je ganula biskupa.

32

,,Uostalom, za tebe mi se ništa ne čini odviše...
Čini se, da ne shvaćaš, kako sam ponosan, što te primam,
a osobito, kako se tome radujem.”

Ciprijan ga uhvati živo za ruku i stisne mu je :

„Da, da ! Shvaćam sve. Oprosti mi, izvini me. Znam,
pogađam sve, što si načinio. Ljutim se na se, što ti tako
rđavo zahvaljujem. Ali vidiš, ima osjećaj, koji vlada
u meni nad svim ostalima i najslađima: to je... kako
bih rekao... muka, što mi je uzrokuje tvoj nehaj, si¬
gurno ne za me, ali možda za Krista, za Crkvu, za našu
braću!... Tako kad sam ti sinoć govorio o onim ne-
srećnicima, koji se bore s dušom u tvojim siguskim
rudnicima..

„Ja sam ti već rekao, da ću se za njih zanimati,”
reče Cecilije oporo.

Sjeli su bili na kraj postelja, dok im je jedan rob
skidao obuću. Onda im namjesti jastuke pod mišice.
Na znak Ciprijanov Cecilije ga otpusti. Biskup snizivši
glas prihvati:

„Doznajem, da tinja pobuna u rudnicima. Ispovjed¬
nici hoće da umru, ali ne će da budu držani za buntov¬
nike !”

„Pobuna ?” reče Cecilije iznenada uznemiren. „Naši
mogu kod toga poginuti! Ja ću opomenuti prokuratora
poduzeća...”

„Ali kako nijesi znao, da ondje ima kršćana...
tako davno, od progonstva Decijeva ?... I da se u onoj
geheni oni kršćani, braća, muče za tebe, za uzdržava¬
nje tvog raskoša ?...”

Biskup je pokazivao na mozaike, stupove od oniksa
i vodomete. Natal slegne ramenima kao čovjek, koji
ne daje svemu tome nikake važnosti.

„Šta ćeš, predragi Ciprijane ? Za te stvari brine se
moj nadzornik. On je poganin. Misliš li, da će njemu
tko doći reći: „Znaš, ondje ima kršćana, koje bi trebalo
osloboditi !”

„Dakle tvoj nadzornik je poganin! Tvoja čeljad
također, bez sumnje ?”

„Ja ne silim nikoga,” reče Natal. „Međutim većina
mojih slugu su kršćani, i gotovo su svi odbili, da budu
oslobođeni.”

„Dakle ti živiš u kući na pola poganskoj, okružen
uspomenama i simbolima poganskim!”

3

33

loš jednom, dragi prijatelju, ti zaboravljaš, da sam
sin oca, kojega je nasljedstvo teško nositi. A zar ti ne znaš
možda da me zovu baštinikom numidskih kraljeva
Da tvrdi se, da mi potječemo sa ženske strane od onoga
dobroćudnog Sifaksa, starog vojna lijepe Sofomzbe.
Te genealogije vrijede ono, što vrijede. Svakako je istina,
da imamo u Cirti kuća i na ladanju nekoliko zaselaka,
za koje se drži, da su pripadali starim gospodarima
zemlje. Otuda, shvaćaš, to plemstvo, pravo ili krivo,
obvezuje me na velike dužnosti. Ja imam hraniti golemu
klijentelu, klijentelu svog oca. Nijesam je mogao od
danas do sutra ostaviti, uzeti joj svagdanji kruh

Što nijesi učinio kao ja ?” reče Cipnjan. ,,Valjalo
ti je prodati imanje i dobit dati Crkvi, lo bi sve pojedno-

StaV1 , 1 ,Za te možda! Za me je to mnogo zamršenije nego

t! m Cecilije duboko uzdahne, kao da odgoni mučne uspo¬
mene, zatim prihvati sa živahnošću:

,,Pa ti, koji tako govoriš, ti imaš jos uvijek svoju
vilu u Vrtovima, ako ću vjerovati glasovima.

Vjernici su je otkupili za me, reče biskup pru-
živši’dvije prazne ruke, kao za svjedočanstvo svog ubos-
tva

’ u isti čas oči su mu sjale izazovnim izrazom. Duhovi
su se ugrije val i nanovo. Ipak, jednome i drugom bilo je
stalo da ostanu mirni. Cecilije ulije nekoliko kapljica
pelinkovca u veliku čašu vode, koju popije na dušak.
Prihvati mirnije:

„Pa onda, dragi Ciprijane, na srcu mi je, da nasta¬
vim tradiciju Minucija Feliksa, koji je bio velik kršća¬
nin i vrlo vjeran i vrlo mio prijatelj Cecihja, mog oca.

Tvoj otac ostao je poganin,” reče biskup, „koliko
ie god pokazivao dobrohotnost i čak simpatiju za vjeru
Kristovu To je bila također filosofija ili politika cesara
Aleksandra Severa. Ali budi siguran, da je Minucije
poživio, bio bi ga korio radi toga.

Moguće! Što je isto tako sigurno, jest, da je Minu-
ciie propovijedao pomirbu, da je vjerovao, da se može
sjediniti nauka Evanđelja i ono, što poganska misao
ima najčešće i najuzvišenije... Ah! molim te, nemoj
kopati jaza između naših otaca i nas. Dopusti mi, da
i ja vjerujem, da još uvijek je moguće nastaviti tu tra-
diciju Minucija Feliksa. Pomirljivu i tako čovječno blagu.

34

Biskup je klimao žalosno glavom i tonom oštrim,
biskupskim izreče:

„Ne, to je himera !”

Pogled mu se rasvijetlio nutarnjim plamenom i
on se zagledao bolno u svoga prijatelja.

„Kao ti,” reče, ,,i ja sam vjerovao u izmirenje.
Danas bi to bila ludost. Ima odviše krvi između naših
neprijatelja i nas. I to nije svršeno ! Naskoro će možda
kršćanska krv opet poteći...” I upirući na Cecilija po¬
gled sve jači i sve bolniji: „0 moj prijatelju, jesi li na to
mislio ?... Možda će sutra biti naš red. Možda je došao
čas i za nas, da prinesemo svoj život kao žrtvu... Vi¬
diš, puk je dosta platio. Sad je na pastirima da plaćaju
za stado.”

„Mašta te zanosi,” reče Cecilije malo zbunjen. ,,Ti
živiš u Kartagi u sredini pretjeranih ljudi... Ah! Ti
nazovi-ispovjednici, ti pletkari i ti fanatici, koji se nad¬
meću u mučeništvu...”

„Ja znam razlučiti korov od dobra zrna,” naglasi
biskup.

„Međutim,” nastavi Cecilije, „ti si izmakao sam
ođ mučeništva, i ja držim, da si dobro učinio. No ipak
su klevetni glasovi hodali po narodu : tužili su te, da si
pobjegao...”

,,I opet bih pobjegao u jednakim okolnostima...
Kao i ti, ja korim prestupke revnosti i nekorisne žrtve.

I ja bih se bio ponudio onda, da je bilo trebalo... No
sjeti se onih kobnih dana. Među nama bijesni su vikali :
Svi pred lavove !... A neki, za koje se činilo, da su naj¬
žešći, već su imali otpadništvo u srcu... Svi pred lavove !
Kakove bezumnosti! To bi bio konac Crkve. Sjeti se u
kakvom stanju mlitavosti zateklo nas je gonjenje. Mla¬
kost duša slijedila je za nepoznavanjem nauke ; običaji
su postali tako pokvareni kao poganski. Crkva je Kri¬
stova uređivala sebi stan u ovome vijeku, ona, koja
nema biti na svijetu nego vječan putnik. Živjelo se do¬
bro. Tovili su se kao Židovi u trgovini i čak u lihvi...
A onda dođe veliki udarac iznebuha. Kakav slom ! Ka¬
kav rasap u stadu, ti se sjećaš ! Ja sam mogao tada
umrijeti. I bio bih umr’o s radošću, tako me je podlost
ljudska uzbunjivala. No Bog mi nije dopustio. Živio
sam, da pokušam obnoviti njegovu Crkvu. Koliko mo-
goh, ja sam je obnovio. Skupio sam njene raspršene
ovce, dao sam im pastire, uspostavio sam disciplinu.

3 *

35

Napunio sam naše blagajne, koje su bile prazne. Naše
dobrotvorno djelovanje proteže se sve do nomada u pu¬
stinji. Otvorio sam hospicije za udovice, sirote, potrebne
ispovijedaoce. Svuda sam se borio sa siromaštvom, koje
ic rđav savjetnik i koje s vremenom slabi hrabrost,
koju mučenje nije moglo dobiti. Sada je sve u redu u
kući Božjoj. Mogu otići kao dobar upravitelj, koji je
dao račun o svome upravljanju.”

Ove riječi smele su Cecilija, koji nikako nije bio
pripravljen da će ih čuti. Ne hoteći mutiti svoga pokoja
trudio se da vjeruje u sigurnost, koju je hinio.

„Čemu se”, reče, „toliko uzbuđuješ ?... Uvje¬
ravam te, nemamo se ništa bojati iz Rima u ovaj čas.
Ja poznajem cesara. Valerijan August je čovjek umje¬
ren, ako i nije od naših, okružen je kršćanima...

’ „Ti se predaješ iluzijama,” reče Ciprijan. „Mislim,
da su — na žalost — prorečena vremena došla.” I dižući
prema svome prijatelju svoje tragičke oči vizionara:
,Mir mi je bio obećan u snu... ne mir prolazni ovoga
svijeta, nego mir Velikog Dana, onaj, koji ima navije¬
stiti krvava zora!...”

Robovi su odnosili košarice s voćem. Ciprijan se
uspravi, prekrsti se i izgovori zahvalu. Zatim siđoše
u vrtove.

Biskup je sve više trpio osjećajući, kako; je Ceci-
lije posvema tuđ njegovim brigama i njegovim tje¬
skobama. Nije znao, kako bi izvukao iz njene utrnulosti
ovu dušu, koja se dragovoljno ukočila. Između lukova
od šimšira i visokih preslica čempresa slijedio je neveselo
svoga prijatelja. Sjeli su na klupu u ksistu. Cirta se pru¬
žila u amfiteatru iza pozlaćenih trabozana kolonade.
Na vrh foruma, gospodujući nad krovovima kuća, uz¬
digao se triumfalni luk sagrađen od starog Cecilija Kre¬
posti Antonina Augusta, „Gospoda Našega”. Ciprijan
je opazi. Činilo se, da bezobrazna zgrada izaziva nada¬
leko. On reče blago : _

„Ja sam ti ispričao nakratko sav svoj život za ovih
godina rastanka. A ti, ljubljeni brate, što si ti radio ?”

Kušao je dovesti ga tako k neke vrste ispovijedi,
ili barem proniknuti tajnu, koja je činila ovo srce tako
zatvorenim. ! i'~ i: ' 5

,,Oh ! ja,” reče Cecilije nasmijavši se, „ja -nemam
tvojih velikih ambicija. Ipak sam i ja radio za svoje

36

stado, za svoje klijente, za našu braću u Cirti, za sve
one, koji jedu moj kruh i koji živu na mome ognjištu..

Činilo se, da časak oklijeva, zatim izjavi malo usi¬
ljenim tonom :

„Nijesam još imao zgode da ti govorim o njoj...
no ja imam kćer...”

„Ti!” reče Ciprijan, koji uzdrhta kod ovakog pri¬
znanja.

„Pokćerku... Njen otac nije ti nepoznat: to je
jedan od naših drugova iz mladosti, Kornelije Pompe-
jan iz Sitifa. Njena mati, Lelija Julijana bila je žena
rijetke ljepote, a još rjeđega duha. Oboje su me posta¬
vili za skrbnika svome djetetu. Po njihovoj smrti, ja sam
primio k sebi, a zatim pokćerio mladu Leliju. Vidjet
ćeš je skoro. Ona je živa slika materina, stvor lagan,
krilat, biće gracije i plamena. Osim tih darova preran
duh i znanje, od kojega bi se zapanjio ti sam, učeni Ci-
prijane. Ona poznaje sve naše historije i sve naše legende.
Ona je zanesena za sve junake naše Afrike, ima kult
za Sofonizbu... Ah! To je prava Afričanka. Neukro¬
tiva, smjela, jednako birana u vježbama na palestri
kao i u školi. Vidjet ćeš kakva je ponosita i čarobna
priroda!... Nadjenuli smo joj ime Birzila, jer je ne¬
ustrašiva kao mlad konjik sa Juga.”

,,A je li kršćanka ?” upita biskup prenerazivši se.

„To jest njena mati ju je upisala u katehumene...
Sa mnom prisustvuje našim sastancima. No doslije je
ostala mlaka. Kako se zgražam od svakog nasilja, čekam,
dok joj srce bude zrelo za istinu...”

Teški muk slijedio je te riječi. Ciprijan nije smio
pogledati u Cecilijevo lice. Pred njima u svome kame¬
nom cirkusu plamtjela Cirta na svojoj litici, koja je tvrdo
zakrčila put.

„Slušaj !” reče najednoč Ciprijan. „Ovo ti ne govori
biskup, nego prijatelj... Natale, ti znaš, kako te lju¬
bim. Ja sam te doveo k Riječi Božjoj, pošto sam bio
doveden sam od tvog ujaka, starine Cecilija, svetog
duhovnika kartaškog. Ja sam mu obećao, kad je umirao,
da ću primiti na se brigu za tvoju dušu, kao za dušu
njegove djece. To mi daje bez sumnje pravo da te pi¬
tam za tu dušu. Dobro dakle! Molim te, odgovori mi
sasvim iskreno!... Ti više ne vjeruješ, je li?”

„Vjerujem!” reče čvrsto Cecilije.

37

I po nekom oklijevanju, kao da traži riječi, doda

ne bez uzdrhtaja od ganuća: , v . .

Kako ne bili vjerovao ? Ne čekam vise msta m od
svijeta ni od ljudi. Osjećam, da smo uoči strahovitih
prevrata. Cesarevina je gnjila. Barbari su pred vratima.
Stare vjere i stare filosofije uglibile su se u najniža praz¬
novjerja ili u najluđe nastranosti. Na sto da se naslonim,
kanio da okrenem oči, nego onamo, gdje vidim da svije-

1,1 n1 Konstatu j em "tvoj ii umornost,” reče Ciprijan su¬
rovo,”,,^! ja tražim tvoju vjeru. Gdje je Krist u tvojim
riječima, kao i u tvojem životu? Još jednom, vjeruješ li.

„Vjerujem!” ponovi Cecilije.

„Do mučeništva ?” , Yi „,

Da!” reče on. „Do mučeništva!

Nenadan ga zanos obuhvati. Trejitio je sav, kao da
je biskup taknuo u živac njegove duše. No to nije bilo
nego jedan tren. Odmah se sabrao :

g Smrt me ne plaši,” reče, „kad valja umirati No
zašto’ta vječna zauzetost mučemštvom ? Je li tvoj
Bog Moloh, koji pije ljudsku krv, kao onaj kartaški ....
i a g sa m uvjeren, da su naši životi potrebni za borbu
protiv tame i barbarstva, koja rastu, i da se ne smijemo
žrtvovati doli u posljednjoj krajnosti. Ja osobito mislim
da je pomirba bolja od nesmotrene revnosti i da je svako
i malo izazovno držanje za ukor.

„Ti znaš dobro, o toj stvari, silovitosti, ja mislim
kao ti, „prekine Ciprijan. „Ovo, što ti kažeš, ja sam re¬
kao sam i više puta napisao na veliku sablazan nekih.

Dakle, zašto da prekidamo s tako mudrim vlada¬
njem”? Što se mene tiče, uklanjajući se, da ne povrije¬
dim pučkog osjećaja obvezujući bez razlike P°8 an ® '
kršćane ja sam razoružao mnogu mržnju, privukao
k nama dosta protivnika, možda sam učimo koliko i
ti za Crkvu. U svakom slučaju ja sam s pomoću tvoga
druga Krescenta obezbijedio mir u Cirti. Svatko ovdje
zna, da sam kršćanin, jer se ne krijem. Nitko, mislim ,
ne uzima mi to za zločin... Hoćeš li jedan primjer te
tolerancije ? Zaklinjali su me, da primim vječni flaminat,
kao što ga je i moj otac primio, pa sam popustio, hto,
i ne ištu od mene, da prisustvujem ceremonijama. Ja
udesim svaki put tako, da sam taj dan o^u am Po-
šljem našim dekurionima kakav dar za gradske siromahe,
i svatko je zadovoljan.”

38

,,I ti misliš, da će to trajati bez kraja ?”

,,Trajat će, dok bude mene,” reče Cecilije.

U isti se čas čuo topot od konjskog trka pod te¬
rasom. Pojave se robovi, koji su trčali prema velikim
vrtnim vratima. Cecilije osluhnuvši ustane naglo :

„To je ona! Došla je iz Muguasa iznenada. Što li
se događa ondje ?”

Ciprijan opazi, kako je na kraju puteljka prema
ksistu iskrsnuo konjik na gizdavu vrancu, koji je dizao
prah za svakim korakom :

„Birzila! Birzila!” vikne Cecilije.

Ostavio je svoga gosta, da pohita pred djevojku.

Bila je doista ona, odjevena kao svagda, kad je
jahala, u muško odijelo. Dok je hitro okliznula sa sedla,
jedan crni konjušnik, koji ju je pratio, držao je konja
za uzdu. Imala je čizme od crvena kordovana, prošivene
zlatom, gaće od zelene svile i po njima bijel pas, a oko
haljetka, koji je bio svezan bijelom vrvcom, kratak
plašt. Okrugla kaciga .cirkuskih trkača okićena straga
pijetlovim perom pokrivala je ratoborno njenu malu
djetinju glavu.

Lagana, dotičući se jedva tla vrhom svoje obuće
od tanke kože, baci se u naručje Cecilijevo.

Biskup otkrene glavu : shvaćao je sada, zašto se
njegovu prijatelju nije umiralo.

IV.

SAJAM U CIRTI.

Sutradan u jutro pod ugodnim majskim suncem
grad je bio u veselju. Bilo je otvorenje proljetnog sajma.
Iz susjednih kotareva pa i iz brdovitog kraja atlaskog
vrvjeli su u Cirtu seljaci i mali posjednici. Dolazili su
kupovati svoje potrepštine za žetvu. Ciprijan i njegov drug
Krescens vrlo su se vješto okoristili ovim velikim zborom
puka da sazovu na sastanak biskupe numidske. Prelati će
se izgubiti u stisci piljara i sajmara. Uostalom, neki od
njih bili su ratari, vinogradari, uljari, gojitelji konja.

Mnoštvo se tiskalo prema Lambesijskim vratima
i razlijevalo se na golom zaravanku, koji se digao nad
ždrijelom sutjeske prema gradu. Ondje je bio pazar,
veliko četverouglo dvorište okruženo trijemom, s du¬
ćanima, koji su bili u polukrugu smješteni u dnu dvo¬
rišta, koji se vidio iza stupova. U sredini se tik do zem¬
lje širio basen, u koji je tekla voda iz jednog izvora,

39

oko kojega su bila pojila. Pod središnjim lukom, koji
je davao pristup k polukrugu, uspravio se kip u togi,
nekoga Julija Feliksa, koji je svojim troškom bio po¬
digao tu zgradu. Mogao se čitati u lijepim crvenim slo¬
vima na podnošku kipa tekst cesarskog otpisa, koji je
ovlašćivao ,,ljude iz okolice i strance, da se sastaju na
ovome mjestu dva puta na mjesec, drugi dan prije nona
i trinaesti prije kalenda, ali samo za prodavanje i ku¬
povanje uzdržavajući se od svakog nezakonitog čina
i od svakog nasilja protiv osoba”.

Posljednji reci natpisa odavali su misli vlade, koja
se uvijek bojala brojnih sastanaka, kao ognjišta sple¬
taka i političke agitacije. Stoga je oblast dala oglasiti
tu opomenu na najočitijem mjestu tržnice.

Oni od biskupa, koji su ga čitali i kojima nije bilo
nepoznato, što u njihovu namjeravanom sastanku ima
nezakonito, osjećali su, da se moraju držati većeg opreza.
Šuteći dali su jedan drugome ročište u ovoj bučnoj ogradi,
gdje je izložena roba, prepirka i svađanje okupilo svačiju
pažnju. Prepoznavali su se iz daleka, pozdravljali su
se čuvajući se, koliko je god moguće, odveć dugih raz¬
govora. Neke od njihovih ovaca bile su ovdje. Kršćani
su između sebe označivali među tim svetim očima naj¬
čuvenije, one, koji su bili smatrani za najbogatije ili
koji je od njih stradao za vjeru: Novat iz Tamugada,
Januarije iz Lambesije, Lucije Tevešćanin... Neki
među njima bili su pravi ratari ruku žuljavih, uglađe¬
nih od preše i od ručice pluga. Poštapali su se jakim
čvornatim palicama od jasenova ili maslinova drveta,
koje su bile naivno našarane i omaštene barbarskim
bojama. Njihova zagorjela i sjajna put odudarala je
jako od bjeline njihovih plašteva od ovčje vune.

Prikrivenim riječima razgovarali su o budućem sa¬
boru držeći se kao da slijede struju mnoštva, koje je
postajkivalo pred izlozima. Ratarsko je oruđe bilo smje¬
šteno pod arkadama na lijevoj strani nutarnjeg trijema,
u kojoj su se sjatile hrpe nadničara, koji su dolazili iz
svih krajeva Afrike pa i Španije. Glavari svake družine
ogledali su srpove, kušali su prstom tanke i zavijene
oštrice, koje su imale najrazličitije oblike: bilo ih je
na trokut i lagano sključenih ; druge su bile na luk kao
sistrovi. Ljudi su vagali u ruci lijepe kuzole od^ žute
kože, u kojima su bili brusoyi ili su člankom kažiprsta
kucali po tikvama, koje su bile opletene u slamu i pao-

40

mina vlakna. Dizali su sa smijehom mala barilca od
porozne gline, koja su surovo predstavljala krmka ili
devu. Jedan od njih, seljak iz Diane, mašući novim
srpom hvalio se, da će mu ovo biti dvadeset i druga
žetva ; govorio je, kako je prošao žanjući svu Numi-
diju. Jednoć je bio na Siciliji...

Zijaci su se sjatili oko telala. Iz pristojnosti biskupi
su postojali časom, da ga čuju, a zatim su upravili taj¬
novito prema dnu polukruga, koji je služio za tržište
haljina. U najmračnijem zakutku za kamenim stolom,
koji je zakrčio sav ulaz u njegov štacun, i gdje su ne¬
razgovijetno sjali sitni izloženi predmeti, stajala je
uslužna osoba, koju su pohodile samo neke diskretne
mušterije. To je bio Saturnin, prodavač kurioziteta,
koji se bio pribio k pratnji kartaškog biskupa. Mnogi
od prelata znali su ga, jer je dolazio svaku godinu na
sajam u Cirti. Kupovali su od njega krizmu, jaganjca,
ribu od ebanovine ili ahata, i predajući im u ruku mi¬
stički biljeg, trgovac im je prišaptivao glase. Onima,
koji još nijesu znali, javljao je, da je Ciprijan stigao
još prekjučer... ,,U termama Cecilija Natala svakako
će biti koncil... Prva sjednica urečena je za sutra na
večer... Ali koja neugodnost! Evo, bolestan je Kres-
cent, biskup cirćanski ! Kako će bez njega ? Ciprijan
će u ovaj čas biti u crkvi na dogovoru s onima od cir-
ćanskog klera, da stvore odluku...”

Taj se incidenat prelatima učini tako ozbiljan,
da su se neki od njih, napose Januarije iz Lambesije
i Novat iz Tamugađe odmah uputili k crkvi, da se oba¬
vijeste o svemu.

Doista, prisutnost Krescentova bila je prijeko po¬
trebna u koncilu, koji se upravo imao sastati da potvrdi
njegov davni izbor. No neka spletka, koju su podupirali
neki sumnjivi ispovjednici, napadala je taj izbor pod
izlikom, da je broj biskupa izbornika bio nedovoljan.
Protivna stranka upravo je bila izabrala od svoje strane
nekoga Pavla, svećenika iz okolice, koji je imao loš
glas radi svojih prestupaka i malverzacija i koji se dapače
otvoreno bavio lihvom...

Kako su se prelati vraćali u grad, upravo dosti-
goše Ciprijana, koji je silazio k crkvi, što je bila u do¬
njoj četvrti. Oni mu iskazaše najuljudnije počitanje.
Iako nije bio službeno primas Afrike, moralni ugled
kartaškog biskupa, njegovo poznavanje Pisma, njegov

41

govornički talenat činili su ga pravim glavarom. Netom
su izmijenili prve pozdrave, njegovi mu drugovi ne za-
tajiše, da se više biskupa s juga, osobito oni iz kraja
Auresa, uzdržalo od dolaska i da tajno drže stranu Pavlu.
To je bila stara zavadnja između gradova i sela, pri¬
morskih krajeva i visokih ravni, između Numidije i
Prokonzulovinc.

Ciprijan je bio vidljivo uznemiren i u brizi. Ovaj
najnoviji glas smuti ga do kraja. Bolest Krescentova,
koju su mu dojavili juče, bila je već dosta nezgodna i
neprilična. No možda se pripravljalo nešto gore...
Birzila je u propanj jašući bila dotrčala u zaselak Terme
da kaže Ceciliju, kako ga jedan od municipalnih činov¬
nika očekuje sutradan u Muguasu, vrlo iznenađen, što
ga nije ondje našao. Da se ondje nađe od prvog sata
dana! Mora da se ondje dosad zabavio... A djevojka
je otišla na vrat na nos i ne zaželjevši da pozdravi bi¬
skupa!... Šta je to sve nagoviještalo ?...

Ipak ovo prijazno jutro kao da je razgonilo sve
bnge. Osunčana uličica svršavala se ćor-sokakom pu¬
nim svježe hladovine.

Ciprijan je bio propustio preda se svoja dva mlada
druga. Išao je sam s Poncijem đakonom, koji se naivno
zapanjivao svim stvarima novima za nj. Između vi¬
sokih zidova oslikanih svijetlomodro sve je bilo modro,
sve se kupalo u vrlo blagom svijetlu. Modrikaste koprene
padale su na uglove starih zgrada, presijevale boje
odveć surove. Ovdje ondje čučeći na pragu između na-
zidanih kolača pometali su pekari na svojim košarama
male hljepčiće pomazane zrnjem anisa i kumina. U
dnu ćor-sokaka, pod mrkom rupom, koju je tvorio je¬
dan svod, niska vrata davala su pristup k crkvi uređenoj
u jednoj staroj kući, koja se pisala još od numidskih
kraljeva i koja je pripadala Ceciliju.

Januarije i Novat upravo su bili unišli. Vratar je
bio odškrinuo vrata, teška i oklopljena gvožđarijom.
U vestibulu Ciprijana primi jedan od đakona Krescen-
tovih, velik mršav čovjek, riđe šiljate brade, koji je imao
lice nekog zanesenjaka. To je bio Jakov, ispovjednik
čuven u svoj okolici. Za progona Decijeva bio je okovan
i šiban. Tijesni okovi gotovo su mu polomili gležnjeve,
tako da je hodao s mukom i hramljući. On se pokloni
do zemlje pred kartaškim biskupom i pošto se dotakao
svojih koljena, srca i čela, poljubi rame i ruku svijetloga

42

gosta. I pretječući svako pitanje navijesti mu, da se
Krescent, koji je otišao u svoju kuću na selu, ne osjeća
dobro. Do sutra će se bez sumnje oporaviti i moći će
prisustvovati koncilu. No drugi razlog nego zdravlje
njegova druga bio je doveo Ciprijana u tu crkvu. Bio
je dao ondje ročište Pavlovim delegatima, da čuje nji¬
hove tužbe prije prve sjednice: imali su se sastati u
crkvi kao na neutralnom zemljištu.

No ovi još nijesu bili stigli. Jakov je tvrdio, da će
bez sumnje i oni skoro doći, i hramljući odvede Ciprijana
do triklinija, velike dvorane za bratinske gozbe, gdje
je po običaju bio pripravljen doručak za gosta. Na mje¬
denoj plitici bili su postavljeni kolači, sokovi od voća
u zdjelama, koje su se prelijevale raznim bojama, svježa
voda u zemljanim posudama.

Ciprijan ne primi nego malo vode i odbije da sjedne.
Na posljetku ipak primi stolicu, pošto Pavlovi izaslanici
nijesu dolazili. Oko njega su na pločniku bile postelje,
stolovi, prostirke, stolice svake ruke : bilo ih je za sve
staleže i za sve običaje. Biskup je ogledao iznenađenim
očima dvoranu. Odisala je redom, blagostanjem, dapače
bogatstvom. Na jednom bufetu sjala su dva velika ka-
leža od zlata, ne brojeći kaleže od srebra i posude od istog
kova. Lampe, svijećnjaci, kandelabri od bronza sa
svojim verižicama i šiljcima nanizali su se u uglovima
i na policama. Zidovi su bili oslikani na lijepu umiljatim
ornamentalnim motivima, girlandama od ruža, kotari-
cama cvijeća ili voća, ili naivnim likovima i prizorima
izvađenim iz Svetog Pisma : Mojsije kako udara u stijenu,
množenje hljebova, Dobri Pastir, gozba sedmorice
učenika.

Jakov, pogađajući misao biskupovu, pohita da mu
kaže :

,,Nijesmo mnogo stradali, ni pod Decijem. Progon
je bio vrlo kratak. I poštedjeli su imanje crkovno.”

Novat i Januarije izjaviše, da je isto tako bilo u
Lambesiji i u Tamugadi.

Onda đakon, kao da hoće zabliještiti kartaškog
biskupa pokazujući pred njegovim očima imućnost
cirćanske crkve, predloži mu, da pohodi kuću. Za to
vrijeme poslat će nekoga u gostionicu, gdje su bili na
konaku Pavlovi pristaše, da upita, zašto ne dolaze.
Marijan, crkovni štilac, koji se nalazio ovdje, otrča onamo.

43

Već je đakon bio gurnuo vrata od konobe, koja su
se otvarala u dnu triklinija. Redovi bačava i kamenica
pokazaše se u polusjeni. Smočnica je bila puna vina
i ulja. A bilo je ondje do stropa naslaganih vreća s braš¬
nom, suhog variva u kotaricama i vaganima.

„Vidiš,” reče Jakov, „ako se povrate zli dani, imat
ćemo čime hraniti udovice i djecu naših mučenika.

,,A moći ćete ih i odjenuti,” reče Januarije.

Doista, rušnica je zauzimala čitavu jednu dugačku
i duboku sobu, gdje su se vidjele na policama hrpe tu¬
nika i koprena, zimske i ljetne obuće, velikih plašteva
od vune s kukuljicom za seljake i robove. (

„To imamo sve od dobrote Cecilija Natala, ^reče
lakov, „njegova je podašnost neiscrpljiva za nas.”

„Dakle on daje mnogo crkvi ?” upita biskup, koji
se već korio, što je zlo pomislio o svom prijatelju.

„Mnogo više nego možeš misliti, presveti oče. On
nam daje svu odjeću i svu hranu, pa i duševnu... Evo !
Ova knjižnica... i to je dar Cecilijev.”

Oslikani i pozlaćeni ormari, koji su se nanizali u
jednoj okrugloj sobi oko zidova pokazivali su za svojim
spuštenim zavjesima evanđelijare i psaltire raskošno
uvezane. No Ciprijan, koji se htio sabrati jedan čas u
svetištu, samo je prošao ovim učevnim prostorom.

Dvorana gozbe Gospodnje bila je načinjena u pod¬
zemlju, koje se pružalo pod nutarnjim dvorom i u koje
se silazilo zavojitim stubama. To je bila prava kripta,
koju su držali golemi stupovi. Oskudno svijetlo padalo
je kroz otvore u svodu. Ovdje, duž zidova uronjenih
u mrak, gorjelo je nekoliko lampi u izdupcima. U sre¬
dini držeći na sebi red velikih voštanica, stajao je oltar,
prost drven sto prostrt ubrusom. Sprijeda se razabirala
estrada za štioca, a sasvim u dnu u nedavno sagrađenoj
i još bijeloj od zidarskog posla apsidi biskupska stolica.

Biskup se ustavi pred oltarom uspravan, raširenih
dlanova u molitvenom stavu. U tren se činilo, kao da su
se njegove oči ispraznile od svakoga osjetnog oblika,
kao da je sav svijet najednom izbrisan iz njegove svije¬
sti. Okrenuvši pogled u se molio je za crkvu cirćansku,
ovu odveć bogatu i odveć srećnu crkvu, moleći se Bogu,
da je poštedi od svakog raspa i skorih tjeskoba, koje
je slutio. Prisutni su ga motrili iz daleka bojeći se, da
kretnjom ili riječju pometu njegovu molitvu, kad li se

44

Marijan štilac vrati iz krčme praćen od Delfina postelj-
nika. Nije bilo druge nego reći biskupu istinu.

Mašući svojim dugim rukama, sa svom ogorčenošću
u licu, Jakov mu isporuči odgovor Pavlovih izaslanika.
Bili su izjavili, da ni oni ni njihov glavar ne će prisu¬
stvovati koncilu. Taj je koncil nepravilan, jer ovaj put
biskupa nema više na broju nego ih je bilo za izbora
Krescentova ; sada svatko zna, da su se južni biskupi
uzdržali od dolaska... Takvo izdajstvo uzbuni Ciprijana.
Pošto su prihvatili njegovu arbitražu i urekli dan za
ročište, kako ti opaki kršćani smiju uzmicati ? Jer od¬
sutnost nekih prelata nije bila nego izvjet, pošto je ve¬
ćina ipak bila na okupu u Cirti... No nije više imao
kad misliti na to. Delfin mu povjeri šaptom, da je Ce-
cilije stigao iz Muguasa namrgođen i da moli biskupa,
da što brže dođe k njemu radi jedne od najhitnijih
stvari...

U vili ga pred njegovim odajama njegov tajnik
Celerin obavijesti, da je iz Kartage naglo dojahao skoro-
teča, koji ga je tražio odmah iza odlaska, i da je do¬
nio pismo iz Rima ; on je sam zabavljen dešifrovanjem
tih vijesti pisanih tajnim pismom i, koliko je mogao
suditi na prvi pogled, glasovi, koje su sadržavale, bili
su uznemirujući... Tako se sve ukopčalo da opravda
bojazni Ciprijanove. Te susjedne neugodnosti navije-
štale su bez sumnje nešto gore!... Cecilije ga je čekao
u svojoj sobi. Bez okolišanja mu reče :

„Vaš je sastanak zabranjen !”

Jedan od njegovih prijatelja, neki triumvir
cirćanski bio je došao da s njime tajno vijeća u Muguasu ;
legat lambesijski, obaviješten, ne zna se kako, o kon¬
cilu, protivio mu se odlučno, prijetio se prelatima za¬
tvorom u slučaju nepokornosti. Cecilije doda :

„Čini se, da je vrlo razdražen protiv vas, protiv
tebe osobito!”

Ciprijan nije vidio nego jedno : moguću i vjerovnu
izdaju jednoga brata. Jer najzad, tko ga je mogao pri¬
javiti ? Krčmar Salum ? Ili upravitelj Zopik, kojega
je bio sreo na izlasku iz Tagaste ? To se činilo nevje-
rovno. Grdna mu sumnja mune glavom : to je bez sumnje
bio Pavao, koji je, siguran unaprijed, da će ga koncil
suditi, postao izdajica svoje braće!... U isti čas zavjes
se podigne i pojavi se Celerin. Držao je u ruci pismo,

45

kojega je kriptografiju bio pročitao. Sekretar pokazujući
pogledom na Cecilija upita Ciprijana .

„Mogu govoriti, zar ne ?”

„Čitaj,” reče biskup. , .

Tada Celerin svojim blijedim i neosobnim glasom

funkcionara pročita ovo :

„Svećenici i đakoni afrički, koji prebivaju u Rimu,

paP ‘Misfmol ni da P nam 3 valja obavijestiti tebe, časni Oče,
o spletkama, koje se snuju ovdje i koje prijete tvo]oj
crkvi kao i crkvi rimskog velikog svećenika. Doznali
smo od one naše braće, koja su u kući Cesarovoj, daje
Valerijan August postao plijen egipatskih čarobnjaka.
Pošto su barbari provalili u carstvo, oni mu obećaše,
da će svladati svoje neprijatelje po nj hovim čarima.
Govori se doista, da su Alamani prešli preko Rena,
da se Goti spremaju da prijeđu Dunav, a Persijci Eufrat.
Čarobnjac', ljudi zločinački i odvratni, uvjerili su Va-
lerijana, da te nesreće treba pripisati njegovoj strplji¬
vosti s našom presvetom vjerom, a i njegovoj ljubaz-
liivosti prema magovima ktesifonskim, njihovim takma¬
cima. Već su dvojica od ovih, tuženi, da su prorekli purpur
Makrijanu, živi bili spaljeni. Strahovito je red, da su
djeca bila žrtvovana na Palatmu. Posto utrobe tih ne¬
vinih žrtava nijesu otkrile jasnih biljega, egipatski su
magovi izjavili, da su krive naše čarke, koje pobijaji
njihove. Otuda se udvojila mržnja na kršćane, jednome
od naših, nekom kamenaru iz Hipolita, odsjekli su glavu
i svoj njegovoj obitelji, koju je bio obratio na vjeru
Kristovu. Neko vrijeme iza toga dva kršćanska supruga,
Hrisant i Darija, bili su po nalogu gradskog prefekta
živi zakopani u jednom pješčaniku kod nove Salarijske
ceste. Čuje se jošte glas, da se na cesarskim vijećima
pripravlja edikt protiv nas, kojima misle zaplijeniti
imanja i zabraniti sastajanje pod kaznom mučenja i
smrti.

Držali smo za dobro da ti doglasimo ove stvari,
da upraviš svoje vladanje prema njima po tvojoj ve-
likoj mudrosti i za spas tvoga stada.^Zehmo, casm Oce,
da budeš svagda zdrav u Gospodu.”

Ciprijan je kroz mrke izraze ovoga zapisničkog
stila nazreo gomile, koje riču razbijajući stele na grob-
ljima, plijeneći crkve, ispuštajući u jarke na ulici bačve

46

vina i ulja — i nizove ispovjednika, koji klečeći pružaju
vrat crvenoj oštrici dželatovoj, kolce usred arene, žućkaste
zvijeri, koje skaču iz kaveza, i lomače, koje plamte pred
vratima gradskim...

Kad je Celerin dovršio čitanje pisma, biskup po¬
gleda Cecilija, koji je bio kao izgubljen, nesposoban
da sabere svoje misli, i reče prosto :

„Evo!... Sav užas je tu pred nama!... Moja
viđenja nijesu me prevarila !”

Iznenada, sa zanosom, od kojega su mu sinule oči
i koji mu je obasjao čelo kao aureola :

„Sad mogu vikati: Ciprijana pred lavove!... Ja
sam spreman dati svoje svjedočanstvo... Kad Gospod
ushtjedne.

Za ovim riječima slijedila je šutnja : Cecilije, kao
ošinut užasom na ovaj glas, da je ipak trebao bio pred¬
viđati, nije se usudio podići očiju put Ciprijana. Tada
biskup naklonivši se k njemu reče blago :

,,A ti, moj prijatelju, što ćeš činiti ?”

„Ne znam !”

Zatim nastojeći da svlada svoju smutnju reče :

„Te su uzbune česte. Doslije mi smo bili mirni u Cirti.
Uostalom, ja se ništa ne bojim. Gotovo su svi moji klijen¬
ti... ili meni obvezani.”

„Imat ćeš neprijatelja ili u najmanju ruku zavid-
nika,” reče Ciprijan. „Ne možeš znati... A ako te pri¬
jave, što ćeš učiniti ?”

Onaj, koga su uspoređivali nekoč s cesarem Hadrija-
nom, ponosito uzdigne glavu pod vijencem sijede kose
i reče :

„Ne ću učiniti ništa, s čega bi ti morao crvenjeti!”

Iznova su se njihove razrožne volje sukobile i iza¬
zivale. Cecilije najzad uzdigavši pleća, kao da zbacuje
čitavo breme nezgodnih misli :

„No zašto da se unaprijed uzbuđuješ na glasove
možda bez temelja ? Nemoj više misliti na to. Hodi
se odmoriti u Muguas : ondje ćeš biti u sigurnosti, vidjet
ćeš Krescenta i neke od svojih drugova.”

„Ne !” reče Ciprijan čvrsto. „Ja se vraćam u Kar-
tagu. Biskup ima mrijeti usred svoga stada. Ja ću poći
bez odgađanja, još večeras.”

47

„Još večeras! Koja hitnja, koja bezumnost!” reče
Cecilije klonula lica spustivši ruke.

Ciprijan je motrio lice svoga prijatelja i u njemu
se mijenjalo negodovanje i sućut. Mislio je na sve to,
što je držalo Cecilija u toj gospodskoj palači pokraj
preljubljene i prelijepe pokćeri... Najednom se baci
u njegovo naručje i s glasom, u koji je ulio sve svoje
srce, sve svoje tjeskobe, svu svoju želju spasa i slavne
besmrtnosti za ovu slabu dušu, klikne :

„Ali, predragi brate! Mir Gospodnji bio vazda
s tobom 1”

48

DRUGI DIO

I.

FILOSOFOV KUT

Julije Marcijal, triumvir cirćanski, imao je na putu
u Sitifis prostrano imanje sa seoskom kućom. Ova kuća
nalazila se u kotaru muguaskom, gdje je Cecilije imao
također jednu vilu. Ograda je zatvarala vrtove i gospo¬
darske zgrade, pravi tvrđavni zid sa svojim izbočinama
poput tornjeva, koje su bile načičkane kruništem u
obliku prevrnutog triangula. Pred glavnim ulazom,
visokim poput vrata kakvog grada, Cecilije dade ustaviti
svoju nosiljku ; zatim sišavši otpremi svoje ljude.

Čim je prekoračio prag, golemi pas, doga glatke
dlake i kratkih ušiju, nasrne na nj potežući svoj lanac
i sjećajući uzduh bijesnim lajanjem. Radi ove strahovite
zvijeri „CAVE CANEM” upisan u mozaik pred vrata-
revom ćelijom bio je i odviše opravdan. Vratar iz svojega
kiljera cvilio je slabašnim glasom :

„Mir, Fidelis, mir!”

No pas je još većma bjesnio. Buka postane takva,
daje sam Julije Marcijal, čovjek star i malo kostobolan,
izašao pred svoga gosta podupirući se dugom dreno-
vačom.

„Ah, presvijetli gospodine,” dovikne mu smijući
se Cecilije, ,,ti me dakle nijesi pozvao nego da me proždru
tvoji ćukci!”

„Oprosti,” reče Marcijal, „ova seoska životinja
nema običaja uljudnoga svijeta... Hajde, Fidelis!
Mir!... Ma gdje je taj prokleti vratar? Ej, vrataru!
Zar spavaš ?”

Sav se tresući, rob se pokaže u tijesnom otvoru
vrata. To je bio starac okovan također na lancu kao pas
i kostiju tako tankih i lomnih, da je izgledao kao sablast,

4

49

koja se miče pod naborima svoje duge bijele haljine.
On se baci pred noge Marcijalove :

„Oprosti, gospodaru! Pas ima običaj lajati na naj¬
manji sušanj. A nijesam dobro ni čuo !”

Prstom primaknutim k uhu dade znak, da je nagluh.

„To je bezumno,” reče Marcijal uzimajući svog
prijatelja za svjedoka, da vrata čuva ovakav Titon.
„Ja ću izgrditi svoga zakupnika i naložiti mu, da te
posije u grad da čuvaš djecu ; za drugo nijesi više.”

„Nemoj, gospodaru ! Ostavi me da umrem ovdje !”

„Pa koliko ti je godina da bi već htio umrijeti ?”

„Ja sam tvojih godina, gospodaru,” reče rob...
„Pa ti se ne sjećaš ? Ja sam Sperat, s kojim si se igrao
kao dijete. Kad ti je tvoj otac za Saturnalija davao si-
gilare, ti si dijelio sa mnom lutke i čovuljke od gline..

„Poluksa mi, to me ne pomlađuje,” vikne starac,
okrenuvši se k Ceciliju.

„Ostavi ga na selu i skini mu lanac,” svjetova po-
hodnik sažalivši se.

„Čuješ li ?” reče Marcijal vrataru.

„Nemoj, gospodaru ! Molim te, ostavi me u mojoj
ćeliji. Ja sam se ovdje naučio i ovdje sam miran...
Drugi sluge bili bi zli prema meni...”

No Marcijal, koji ga nije više slušao, podvuče svoju
mišicu pod Cecilijevu. Išiban od vratara pas se zavukao
u svoju kolibicu, iz koje je još režao.

„Zgražam se na te životinje!” izbaci gotovo na¬
srtljivo Cecilije svome gostoprimcu, koji ga je kroz
drvored platana vodio prema kući.

,,A ja ih obožavam !” reče starac s komičnom skru-
šenošću.

„Je li moguće! Ti mudrac!... Kako možeš trpjeti
kraj sebe te hodajuće Eolove mješine, te životinje ne¬
čiste i smrdljive, jedine, koje se javno oneređuju i koje
se vraćaju k svojim bljuvotinama ? Poznaješ li nešto
gluplje od mekaničkog laveža pasjeg ? Druge živine
imadu barem neku priliku artikulovanog glasa... Pasji
glas, to je vjetar, koji bjesni, — mlatanje kiklopa...”

„To je mnijenje solidno obrazloženo,” reče podrug¬
ljivo Marcijal. „Ipak dopustit ćeš, da ga ne dijelim.
Ti znaš, da sam nepopravljivi skeptik. Meni se čini,
da se sva mnijenja mogu braniti. Zato sam tako neuljudan,
da tvoje pobijam.”

50

Nasmijao se krupnim dobrodušnim smijehom i
srdačnijim stiskom stegne Cecilijevu mišicu.

Ovaj je ljubio iskreno svoga ladanjskog susjeda,
uostalom jedinoga, kojega je pohodio. Na nesreću, Mar¬
cijal nikad nije dolazio nego na prolazu u Muguas. Go¬
tovo sve ljeto i jesen boravio je na golemu imanju, što
ga je baštinio u okolici Mileve. Bio je čovjek ljubazan,
koji se dičio da ostaje poput svog idola Cicerona, vjeran
naukama Akademije. Pripadao je prethodnom stoljeću
ne samo po svojim godinama, nego po onom površnom
liberalizmu, koji je bio u modi za prvih Antonina. Sada,
u društvu tjesnogrudo-devotnom, ovaj široki i kritički
raspoložen duh bio je kao izgubljen ; izgledao je kao
zaostali provincijalac. U svakom slučaju skeptik ove
vrste bio je rijetka ptica. Otuda poštivanje Cecilijevo
prema njemu. Kršćanin je nalazio u tome književnom
starcu blago srce za svoju vjeru. Zacijelo se Marcijal
iz prijateljstva k svome susjedu založio kod legata, da
presiječe svaki progon protiv Ciprijana i njegovih dru¬
gova. Prije nego napiše kartaškom biskupu, Cecilije
htio je ispitati tačno za namjere lambesijskog legata.
Marcijal je odgovorio pozvavši ga na doručak za sutradan.

Pod alejom platana starac je koracao teško radi
svoje kostobolje, koja mu je iskrivila desnu nogu. No
sa svom afektacijom veselosti trudio se da sakrije ovu
svoju nesreću. Govorio je Ceciliju :

„Bit ćeš vidio nad mojim krovom dim, koji naviješta
prijateljski dolazak... Nažalost, na ovome ladanju,
gdje čovjek nema ništa, ne ću te osobito počastiti. No
sve, čim ću te ponuditi, iz mog je vrta ili s mojih polja.
Sve je bilo zgotovljeno za te od ruku, koje su uzdržale
vještinu naših afričkih baba...”

Cecilije tražio je uzalud nad krovovima onaj dim,
o kojemu je govorio njegov domaćin i koji je bez sumnje
bio samo pjesnička slika. Nije vidio nego grlice, koje su
grkale pod crepovima u golubinjacima.

Na kraju aleje pojavila se glavna zgrada čitava iza
zastora od čempresa, koji su branili kuću od sjever¬
njaka. Ova ladanjska kuća nije imala ništa raskošno.
To je bilo obično gospodarstvo s nutarnjim dvorištem,
vratima za taljige, sušama za krmu, prešama, stajama,
kojih su odjeli bili u dnu razlučeni lukovima, između
dva velika četverougla paviljona, koji su bili pokriti
šiljatim krovovima, na kojima je bila po jedna čigra.

4 *

51

Zakupnikova obitelj stanovala je u jednome krilu. Sav
prednji dio bio je ostavljen na raspolaganje gospodarima:
red niskih soba, nanizanih, probijenih uskim prozorima i
pokrivenih nizom malih sploštenih kubeta. Zidovi i
kubeta, obijeljeni vapnom, odsijevali su na suncu. Malo
na lijevo uzdigli su se stogovi slame kraj neke bare.

„Molim se tvojoj blagosti,” reče Marcijal gostu,

„došao si k seljaku.” „

,,Oh 1 K seljaku, koji je prošao kroz Akademiju !

Međutim sat obroka napunio je dvor veselim kre¬
tanjem Robovi su se vraćali s polja. Poput grdnih
kukaca dugih krakova, na visokim crveno obojenim
točkovima, kola sijena nizala se pred štagljevima.
Težaci, koji su pljeli žito, donosili su naramke mirisnih
trava, u kojima su se živo isticali različak i divlji mak.
Jedan lovac, Getul, nosio je nanizane kroz kljunove
na gužvici od ive par prepelica, koje je bio uhvatio u
zamku. Po kapi od gazeline kože bio je nalik na rogata
satira pokraj prelje, koja je sjedeći kraj napajališta otezala
nit sa preslice svojim smeđim i tvrdim prstima. Zakup¬
nikova žena, zagrnuvši skut od haljine pun kao vime,
hodala je velikim koracima i rasipala zrnje širom među
jato gusaka i pataka. Odojak crn kao divlji vepar ustrkao
se živahno i razgonio je perad, dok su se morske kokosi,
ponoseći se svojim sjajnim perjem, kočile oko bunara
i kljucajući ovdje ondje koje zrno javljale se svojim
nesnosnim i neprestanim pijukanjem. ..

Ah » Ovo je doista ladanje 1” našali se Marcijal.
„Vidjet ćemo, da li ga ljubiš toliko, koliko govoriš.

„Možda više nego ti,” reče Cecilije... ,,Ja barem,
nemam tvojih municipalnih ambicija, clarissime.

Navlaš ga je htio osloviti tim naslovom, koji je la¬
skao nevinoj taštini dobričine, koji je bio sav ponosan,
što dobiva titul rimskog senatora.

„Clarissime je odviše,” protestova ipak starac
uvodeći svoga gosta u blagovaonicu.

Ova dvorana, omalena i sa prostom stukaturom,
bila je ugodna oku sa svojim zidnim slikarijama, koje
su predstavljale mrtvu prirodu. Vrlo obični motivi po¬
kazivali su se umiljati radi svoje naivnosti. To nije bilo ništa
izvanredno: četrun postavljen na daski kraj zelene
načete breskve, iz koje je virila koštica, nekoliko rasko-
lienih svježih bademova, koji su pokazivali svoje meso,
kristalna posuda do polovice napunjena vodom. Na

52

desno se kroz trostruki spljošteni luk vidjela ložnica,
u isti mah počivalište i čitaonica, a sasvim u dnu za-
prašena i napola istrta freska, na kojoj se još nazirao
časni lik Virgilijev, kako sjedi između muze Ekloga i
muze Georgika.

„Philosophi locus !” reče Cecilije pokazujući fresku
i ložnicu. „Kutić kao stvoren za filozofa.”

„Laskaš mi, moj dragi! Ja sam filozof baš koliko i

senator: najviše, ako sam iz Epikurova čopora. Ali ako

se udostojiš uzeti mjesto...”

I starac označi postelju surovo ozidanu, slabo sa¬
krivenu pod jastucima i aleksandrijskim sagovima,
kakve imadu vodiči karvana. Okrugli stol, sasvim
malen, također od opeke i obijeljen vapnom, stajao je
između triju krakova malene postelje, na kojoj nijesu
mogle stati nego tri osobe. Čim su se namjestili, Mar¬
cijal s ozbiljnošću sasvim senatorskom izreče :

„Da ne bih prevario tvoj tek, nabrojit ću ti jela

ove gozbe. To će biti brzo gotovo. Ah, skroman ti je i

lakonski doručak moje zakupnice. Najprije imat ćeš
svježa jaja, pečena u žaru na ognjištu, zatim numidsku
kobasicu, kćer milevske pastrve ; zatim valjuške u vi¬
novu lišću i pokvašene divnim umakom, za koji ima
tajni recept jedna moja maurska robinja, u koji ulaze
svakovrsne mirisne biljke, kadulja, majčina dušica,
čubar, ružmarin, svi mirisi polja i crta... i najposlije
pržene jarebice, koje su uhvatili moji lovci i koje su
upitane u mome podrumu...”

„Pa to je gozba salijskih svećenika !” nasmije se
Cecilije, kojega je zabavljalo tepanje staroga sladokusca.
Odmah doda : „Obilje i delikatesa, siguran sam, da će
sve biti savršeno. Poznata je tvoja rafinovana slado-
kusnost.”

„Sladokusnost težaka, koji se malim zadovoljava !”
Svojim velikim kukastim nosom, velikim usnicama
crvenim i sjajnim Marcijal je bio nalik na bucmastoga
Maka iz starinskih atelana. No elegancija njegovih
gesta odudarala je od prividne vulgarnosti njegove osobe.

Cecilije ga je gledao, kako rukom lakom i uslužnom,
raskošničkom rukom amatera rukuje malim suđem,
kojim je bio natovaren stol i koje se kao i domaćin činilo
težačko na prvi pogled. To su bile čaše i zdjelice od pe¬
čene gline. Izgledale su isprva hrapave i tamne, no čim
bi ih čovjek malo bolje pogledao, otkrivale su originalne

53

i diskretne koloracije, zagasite tonove zrela voća, tamnu
zelen ili ljubičastu pozlatu zelenih šljiva ili patlidžana
s neočekivanim oblicima gomoljikastog bilja i školjki.

Ovo pokazivanje rijetkih komada odavalo je iz¬
vjesnu pripravu, neku želju ugoditi očima estetski obra¬
zovanoga gosta. Cecilije odmah posumnja, da je Mar-
cijal imao druge namjere pozivajući ga, nego da ga
zabavlja o lambesijskom legatu. To je učinilo, da je
iznebuha zapitao starca :

,,A Marko, tvoj sin ?”

,,Uvijek u Cirti, gdje drži braniteljske govore od
jutra do mraka, — fanatik sudnički, koji se uz to tuži,
da je odviše zaokupljen poslovima... Ali, najvolio bih
ga oženiti! Ali on je tako plah i divlji !... Samo kakva
žena velike kreposti...”

„Trebalo bi da misliš na to,” reče Cecilije s finim
osmijehom.

No starina je mislio već odavna : Birzila, baštinica
dviju obitelji jednako imućnih, činila mu se vrlo po¬
željnom snahom. A Cecilije sa svoje strane, unatoč
svojoj stalnoj namjeri da zadrži što bude moguće dulje
kod sebe svoju pokćerku, pomišljao je za nju na mladog
oratora, kojega su smatrali za čovjeka od talenta i koji
se uostalom tajno priklanjao kršćanima. Obojica su
znali sigurno, da im je došla ista misao. No svaki je čekao,
da drugi učini prvi korak, da se odvaži natuknuti ovaj
lijepi projekt. Stari je Marcijal bio odveć vješt, da bi
očitovao nediskretnu hitnju, što bi mu se moglo uzeti
za pretjeranu ambiciju, pošto je Birzila bila mnogo
bogatija od njegova sina. On reče s nehajnim licem :

„Oprosti mi još jedno: nemam da ti ponudim
nego kalamsko vino... Ali je slatko kao smokva, a mi¬
risno kao ljubica.”

„Hvala ti po sto puta!” reče Cecilije, „znaš, da ne
pijem nego vodu.”

„Pa dobro, dobit ćeš izvrsne !”

1 domaćin naredi jednoj od zakupnikovih kćeri,
koje su ih dvorile, da napuni čašu Cecilijevu iz glinene
posude u obliku velike tikve.

„Ovo je voda Nimfa,” reče Marcijal. Svako jutro
prije zore jedan rob ide mi po nju, ima pet milja, k sve¬
tinji boga Gidabala... Jest, ondje ima vrelo posvećeno
planinskim božanstvima... Ti, dragi prijatelju, pij
vodu Nimfa, a ja ću piti vino... Ja volim vino i čak,

54

priznajem ti, premda sam čovjek neveseo i nedruževan,
nije mi žao, kad se malo nakrešem. Među ljudima rje¬
čitim [ dobro odgojenim to daje veću živahnost razgo¬
voru. Što je znao reći moj djed, para od plemenita vina
djeluje na duh kao oganj na tamjan i oslobađa njegove
najtanje i najodabranije čestice...”

Postavi na rub stola veliku čašu sa stopicom, pošto
je bio srknuo kalamskog vina, i uzdahne blažena lica :

„Ah, život je sladak !”

„Misliš ?” reče gorko Cecilije.

„Za mene barem jest. Sve mi je išlo za rukom do¬
sada. Kćeri sam rano poudavao. I moja žena učinila
mi je ljubaznost, da me je ostavila u času, kad su njene
bolesti postajale doista nezgodne. Da mi nije kostobolje,
koja me muči od vremena do vremena, i brige za sina,
bio bih potpuno sretan... Znaš li, da me Marko
uznemiruje ? Bojim se, da će skoro prijeći otvoreno u
vašu sektu.”

„Bit ćemo veoma počašćeni takvim novakom,”
reče Cecilije. „Ali ti, koji govoriš tako otvoreno o svim
stvarima, zašto ti nijesi naš ?”

„Kako da ostavim religiju, koja mi daje sreću,
osiguravajući mir mog duha ? Uostalom, da čovjek
promijeni religiju, valjalo bi ući u raspravu, a meni je
mrsko diskutovanje. Dva filozofa, kad se zakvače, na
mene čine dojam onih morskih račića, koji se osavljaju
jedan protiv drugoga na žalu mašući u praznini svojim
bijesnim štipaljkama...”

I nasmije se glasnim širokim smijehom. Na dvoru
su se uzrikale mazge. Bio je sat, kad su taljigaši uprezali
da se vrate na livade. Marcijal zavalivši se na dušeke
pružio je sa zadovoljstvom uho tim običnim zvukovima
svoga imanja i naduo se u svome gospodarskom ponosu.
Smatrajući, da je čas povoljan, Cecilije nastavi:

,,U svakom slučaju, poznajem tvoju dobrohotnost.
Siguran sam, da treba zahvaliti tebi, da su prelati, sa-
zvani od Ciprijana, mogli ostaviti Cirtu bez smetnje.”

„Zacijelo!... Ali ti me uvjeravaš, zar ne, da je
Ciprijan također otputovao ?”

„Isto veče, kad smo se vidjeli.”

„Bilo je i vrijeme ! Doznao sam od glasnika lega-
tova, da je ovaj bio do krajnosti ljut na^Ciprijana : sma¬
tra ga kao najopasnijega od fanatika. Što se tebe tiče,
na tebe sumnja radi tvoga podrijetla, tvojih rodbin-

55

skih veza sa starim gospodarima zemlje. Boji se uvijek,
da ne bi uzbudio kakav pučki pokret.”

„Kakva maštanja!” protestova Cecilije. Tebi nije
nepoznato, kako živim u samoći i na miru. Tvoji drugovi
kore me čak lijenošću. U stvari ja se zadovoljavani
čineći štogod dobra oko sebe... No ti, koji znaš sve,
reci mi: od koga je Makrinije čuknuo za koncil ?”

„Baš hoćeš da znaš ?... Pa dobro ! Od Rokcija
Feliksa, tvojega susjeda, našeg susjeda, jer se njegovo
imanje dotiče za našu zajedničku nesreću s našim. A za¬
jednički prijatelji vidjeli su ga, gdje se razgovara sa
svećenikom Pavlom...”

Dakle svećenik Pavao bio ih je odao! Sumnje
Ciprijanove bile su opravdane. Cecilije upamti dobro
tu činjenicu, da opomene biskupa kartaškoga. No starac,
ugrijan vinom kalamskim, dolazio je u povjerljivost:

„Hoćeš mi dopustiti prijateljski savjet ?” reče
priklanjajući se k uhu Cecilijevu : „Pazi se Rokcija!”

„Zašto?... Ja se ne zanimam za njega.”

„To je jedan razlog više. Ti ga ponizuješ, a on ti
zavidi. Već njegov otac nadmetao se s tvojim. Kad je
Cecilije Natal sagradio na svoj trošak triumfalni luk,
Rokcije Feliks hitao je da dade Cirćanima sajmište ili
knjižnicu. Taština sinovlja još je veća od očeve... Zar
ga nijesi vidio, kako se bani u kočiji, što je onomadne
kupio u Kartagi ? Jest, moj dragi, pozlaćenu kočiju,
s čitavim sistemom točkova zamršenih, neobičnih, s obje¬
šenim sjedalima i domišljatim spravama, koje označuju
sat i čak prevaljeni put!... Ali de, kušaj ovih datulja
prženih na maslacu !”

Starija kći zakupnikova donijela ih je u taj čas
u smeđim glinenim zdjelicama, u kojima su još cvrčale.

„Kušaj, dragi prijatelju, ovo iznenađenje moje
maurske kuharice : uvjeravam te, da je raskošno.”

U isti čas odjekne bolna vika, a zatim urlanje od
strane vrtova.

,,To su robovi Rokcijevi, koji dobivaju šibe,” reče
Marcijal. „Njegov ergastul je ovdje sasvim blizu, naslo¬
njen na vrtni zid... Ah! On je strašan! Slušaj! Kako
pucaju šibe po goloj koži!... Kod njega je uvijek po
koji jadnik svezan za kolac ili sapet u jarmu. Glupan !
On smatra tu strogost kao dokaz privrženosti djedov¬
skim običajima. Isto tako pokazuje pretjeranu, nesnosnu
pobožnost. Truje nas dimom svojih žrtava. Na najmanje

56

blagdane u njegovoj se kući ne radi... Ako uđeš na nje¬
govo imanje, ne ćeš vidjeti nego oltare vjenčane cvijećem,
svete spilje obložene iznutra girlandama, hrastove, sa
kojih se ježe goveđi rogovi, bukye, o kojima se ljuljaju
ovčje kože, stare panjeve izdjeljane u obliku seljačkih
bogova... Kad ideš preko njegovih vinograda, zapet ce
ti noga o čokote masne od ljevanih žrtava. Na njego¬
vim poljima, omastit ćeš porub svoje tunike o međašno
kamenje pobožno natapano uljem... I on nikad ne bi
putovao bez malog prijenosnog oltara i čitave zbirke
malih kipova, kojima se moli... Naravno, kršćanina
ne može živa vidjeti.”

„Ostavimo toga čudaka!” reče Cecilije s dosadom.
„Ali reci mi, jesi li kod Makrinija opazio takvu mržnju

protiv nas ?” , ......

„Legat nije nego službenik,” odgovori Marcijal,

„on vrši naloge.” ..... , 0

E, o tom se radi! Da nije dobio novih naloga ?. v
Da nijesi opazio štogod, što bi nas moglo uznemiriti ?

„U Cirti je sve mirno. Pripovijedaju, da se u Rimu
Valerijan August sprema da pođe u rat na Parte. U
Lambesiji Makrinije ima dosta posla s nomadima i brđa-
nima, koji su se, čini se, opet počeli micati... Dragi
Cecilije, učini mi ljubav, kušaj ovog meda! Gledaj, kako
ie lijep u toj zdjeli od crvene gline. To je med od mojih
pčela, koje su malo i tvoje, jer idu u plijen i na tvoje

gredice, lupežice !” , ,.

No Cecilije nije više slušao mazno brbljanje do¬
bričine : znao je sad, što je htio znati, za što je bio došao.
Pošto se objed svršavao, on prekida posljednju poslugu
i unatoč velikim molbama Marcijala, koji ga je htio
zadiviti novim nasadom maslina, oprosti se sa svojim
gostoprimcem izgovarajući se, da ga Birzila čeka u
Muguasu.

II.

CECILIJEVI RAZLOZI.

Glas o gonjenju, koje je prijetilo, bio je isprva po¬
razio Cecilija Natala. Do časa odlaska Cipnjanova bio
je svladan i opsjednut strahovitim slikama, koje je bio
izazvao njegov prijatelj. Zatim je naskoro njegov jasan
i čvrst duh svemu tome odolio. I najprije, netom je
biskup otišao, požurio se ostaviti vilu u Termama i vrati

57

se u Muguas, da oduzme svaku izliku optužbama. Pri¬
stojalo se^ da kuću, na koju su oblasti sumnjale, da se
u njoj drži nedopušten sastanak, ostavi njen gospodar,
kao za službeni znak poslušnosti nalozima legatovim.

U ovoj mirnoj okolini muguaskoj kraj bezbrižne
i smjcsljive Birzile nije upravo postao veći optimista,
n ° "jegove misli i osjećaji pošli su za svojom običnom
Sklonošću. Opet je gledao prilagoditi se okolnostima,
sačuvati mir, nastojeći izmiriti interese i razoružati
mržnje. Njegova ponešto sebičnjačka potreba pokoja
slagala se odveć dobro s onom odlučenom umjerenošću
i s onom praktičnom mudrošću, kojoj je osjećao svu njenu
nedostatnost. No visoka moralna superiornost Ciprija-
nova ponižavala ga je tajno, i on je žalio, što njihov
susret, mjesto da ih zbliži, možda ih je još više odijelio.
Njihova srca nijesu dovoljno progovorila jedno dru¬
gome. To je bila bez sumnje pogreška njegova, Cecilijeva,
koji se bojao otvoriti srce svome prijatelju. Osjećao je
radi toga kao neku grižnju. Zato mu je bio prvi posao,
da mu piše, na neki način da se opravda. No on je sebi
bio govorio, da se u ovoj stvari ne radi samo o njemu
i Liprijanu, nego o braći, o budućnosti Crkve. Trebalo
je dokazati biskupu, da je njemu usuprot biskupovih na¬
gađanja stalo do njih, da upotrebljava svu svoju snagu
za obranu stvari ; trebalo mu je također dati, ne samo
nekoliko riječi nade i utjehe, nego uvjerljivih sigurnosti.
Sad po njegovu razgovoru s Julijem Marcijalom, trium-
virom cirćanskim, mislio je, da mu ih može pružiti.

sadržaji se vratio u Muguas, napisa mu pismo ovog

”Dragi Ciprijane, šaljem ti ovo pismo na svu hitnju
po Austeru, svome tekliću, da znaš odmah, što mi je
dojavio čovjek, kojega sam bio poslao u Sigus. Prote¬
klo je jedno godišnje doba, otkako je našoj nesrećnoj
braci uspjelo da ti pišu. Za to vrijeme, umrli su klesar
Bank i postolar Guđen. No eksorcista Privacijan, još
je u životu. Znaj, da odlazim sutra u rudnike, da vidim,
ne bi li bilo moguće pokušati da ga izvadim odanle i
najprije da vidim njega samoga, da mu odnesem poz¬
drav i utjehe njegova biskupa. Dragi Ciprijane, radujem
se kod misli, da ću zastupati tebe ondje, gdje ti ne možeš
biti glavom. Bez sumnje, ne ću te zastupati onako, kako
bi ti to učinio. No tvoja uspomena bit će među nama,

58

i imat ću radost, da sam možda bliže tvome srcu čineći
ono, što bi učinio ti sam i s tolikim uspjehom.

Predragi prijatelju, znam, da ne sumnjaš o mome
prijateljstvu. No za tvog boravka u Cirti pogađao sam,
da sumnjaš o mojoj duši. To je možda toliko tvoja kriv¬
nja, koliko moja. Ako se nijesam usudio govoriti, možda
si ti došao odveć zauzet protiv mene. Ti me nijesi shvatio.
Ono, što ti se činilo mlakošću vjere, nije bilo nego ra¬
zboritost, briga za tvoje vlastito sačuvanje, želja, da ti
uštedim nekorisne brige. Zašto da se tako mučiš bez
ozbiljna razloga ? Pa što ? Zato, što su mladi duhovnici,
dokolni u Rimu, htjeli da se čine ljudi važni i dobro
obaviješteni, šaljući te dramatske glasove, eto odmah
se tvoja mašta digne na oružje. Dopusti, da ti spomenem
riječ mudra poganina, kojega mi malo držimo kao za
svoga: Ne sis iniser ante tempus! govorio je Seneka,
Nemoj da budeš nesrećan prije vremena! Zla, kojih
se plašiš, ne će doći možda nikada. Ono, što je sigurno,
jest, da nijesu još došla. Sad sam razgovarao s Julijem
Marcijalom, kojega poznaješ i koji je prijatelj legata
lambesijskog ; on me uvjerava, da se nemamo čega bojati,
ako kršćani budu mirni. Misliš li, da bi Valerijan August
uoči pohoda na Parte htio podići protiv sebe iza leđa, nas
progoneći, azijske narode, koji su velikim dijelom krš¬
ćani ? I misliš, da bi iz istog razloga legat Makrinije
rizikovao da razdraži protiv sebe nomade i brđane atlaske,
koji su se, čini se, uvelike uzmutili ?...

Dopusti mi, da ti kažem, dragi Ciprijane: Kar-
taga je zacijelo vrlo velika i vrlo učena metropola, no
poput Aleksandrije i Antiohije neumjereno predana
bjesnilu sekta. U takvoj olujnoj atmosferi čovjek gubi
pravo ocjenjivanje stvari. Marko Aurelije Antonin korio
nas je radi zloupotrebe velikih riječi i teatralnih postoja.
Premda sam carski flamin, nemam nego vrlo osrednje
poštovanje za proročište toga novog boga. Ipak valja
priznati, da mnogi od nas imadu sklonost da sve tjeraju
do tragičnosti. Nemoj reći, da nije tako ! Ti si sam osudio
ove izgrede vladanja i riječi u pismima, koja si uprav¬
ljao svome puku i svome svećenstvu. No slijedeći pravilo,
koje je nekoć tvoje bilo, može poći za rukom, kroz strp¬
ljivu i upornu blagost, razmrsiti situaciju na pogled
nerazdrešivu. Zašto da sebe izvrgavamo opasnosti ?
Sve više i više svijet dolazi k nama. Sutra ćemo ga bez
sumnje osvojiti. S malo razboritosti i dobre volje ta

59

velika promjena može se izvršiti da ne izaziva odviše
poraza i ruševina. Zar nije moguće obnoviti sve u Kristu
ne zadajući posljednji udarac crvotočnome tijelu car¬
stva ? Pod starinskom maskom novi bi život nastavio
da se smiješi. Ti si pokudio mozaike i kipove u mojoj
vili u Termama. Ipak Hore i godišnje dobe poganske
ne prestaju razvijati svoja kola na zidovima naših ne¬
kropola i na bokovima naših sarkofaga. Hermesi Kriofori
pretvorili se u simbole Dobrog Pastira. Doći će možda
dan, kad će ono, što ostaje od stare ljepote, spašavati
Petrovi nasljednici.

Radi toga optužuješ me, da imam tajne slabosti
za praznovjerje pogansku. Ti misliš, da nijesam kršća¬
nin nego ustima i da je moje srce ostalo privezano za te
religije smrti. Ja naprotiv mrzim na njih radi njihove
grube materijalnosti, njihove pohlepe za mesom i krvlju.
Ne bih mogao bez odvratnosti prisustvovati njihovim
obredima. Meso i salo njihovih žrtava, smrdljivi dim,
zapah vune, osmuđenih rogova, utrobe i kože žrtava,
sve se to gadi. U Rimu sam se neprestano bunio na
ta klanja u masi, koja su pod izlikom vjerskih ceremo¬
nija napunjala ulice smradom staje i svom prostačkom
vrevom. Starci su mi pričali, kako su jedan dan Septi-
mija Severa poslije jedne žrtve okajnice pratile sve do
praga Palatina dvije crne nedoklane krave i kako se to
smatralo za loš b : ljeg. Ne ponižava li čovjeka to mije-
šanje ljudi i životinja pod očima božanstava pijanih
od krvi ? Sjećam se onih gozba, koje nijesu bile nego
or gij e i gumanje, gdje se nabijao trbuh pićem i jelom,
gdje su sjekli i krčmili na čereke govedinu na svim ra¬
skršćima, gdje se vidjelo, kako bjega zakutni krpo sakrivši
pod kabanicu leđa od krmka ili janjeću džigericu. Čo¬
pori volova i ovaca uzlazili su na Kapitol, a za njima
senatori u skupu, vitezovi, činovnici gradski, i sve je to
gazilo po prosuloj balegi, uz dreku i bleku. Ta posve¬
ćena i slavodobitna bestijalnost, kakav prizor sramote !...

Misliš možda, ako ustima osuđujem te surove bogove,
da im opraštam u skrovištu svoga srca radi ljepote,
koju su dali na svijet, one ljepote, koja odiše u mra¬
moru [ ebanovini njihovih kipova i koja im daje neki
izgled života. No ta ljepota nema ništa zajedničko s praz¬
novjerjem. Religije naših otaca nikad je nijesu pozna¬
vale, kao ni religije njihovih potomaka. Praznovjerje
ne stvara nego rugobu. Pogledaj u poganska svetišta :

60

idoli, kojima se najviše klanjaju, uvijek su oni najsta¬
riji i najgadniji, oni, u kojima se čovječji lik jedva odvaja
od životinjske forme. Ljepota bogova djelo je pjesnika,
koju bogoslovci i sami filozofi nikad nijesu prestali na¬
padati Ovaj stvor slobodne poezije oni osuđuju i odbijaju
sa sablažnjenim licem. Daj tim pobožnjacima remek-
djelo umjetnosti, da ga stave na svoje oltare, vidjet ces,
što će učiniti od njega. Oni su načičkali šikom Veneru
Praksitelovu, natovarili su je dragocjenostima, prste¬
njem, ogrlicama, naušnicama, dijademima i učinili je
neke vrsti barbarskom kurtizanom. Zar nijesu u Sirakuzi
glupavo nagrdili jednoga olimpskoga Jupitera okovavši
mu pleća plaštem od teška zlata! Trebalo je svetogrđe
tiranina Dionisija, koji je ukrao plašt, da se glasovitom
kipu povrati njegov iskonski plemeniti lik. Kud pogane
prag svojih hramova klanjem i pečenjarenjem svojih
žrtava, tud oblažu njihove zidove smiješnim darovima
ex voto, odvratnim ili prostačkim, kvrgastim stopalima,
sakatim nogama, otvorenim trbusima, kilama i gušama,
usahlim udovima. Kako god bilo, rugoba je prirodan
plod praznovjerja 1 A toga praznovjerja za mene se
ne boj, dragi Ciprijane ! Ljepota, koju ja ljubim i u kojoj
volim vidjeti odsjev Božji, tuđa je idolima poganskim.

No da nije možda misao njihovih mudraca zavela
moj razum ? Ti znaš dobro, da ne držim do njihovih
filozofija nego onoliko, koliko se približuju istini Kri-
stovoj. Gotovo svagda u njima nalazim istu materijal-
nost kao u njihovim religijama. Doista, oni se nikad
nijesu mogli potpuno oprostiti od materije. Sam Platon,
pošto je sjajno osamio svog Boga od ostaloga svijeta
i opazio u nekom blijesku duhovnost božansku, osjeća
potrebu, da čini božanstvima sunce, zvijezde, čitavo nebo.
Pošto nijesu mogli zanijekati Boga, utopili su ga^ u ma¬
teriju. Otud njihova pobožnost, to farmtičnija, što mi¬
sli, da je pozitivnija. Ima li što smiješno kao filozof
pobožan do praznovjerja ? Radi te himbene poboznosti
osobito su mi stoici tako mrski. Načinivši od Prirode
jedinoga Boga, padaju pred njom ničice. Po njima su
njeni zakoni svi mudri i svi dobri: treba da im se podvr¬
gavaju nesarno s odanošću, nego s radošću. I ne bi im dosta,
što satiru čovjeka sudbinom, što čine moralnim ono, sto
je tuđe svakome moralu, što daju razum surovim silama:
još je trebalo đa uzdignu najbezumnija praznovjerja,
opravdavajući ih mutnom sofistikom. Njima nikad

61

dosta hramova, oltara, žrtava, haruspeksa, augura i
gatalaca. Zato nas i nazivaju ateistima i bezbožnima.
Tip ovoga legla jest taj Marko Aurelije Antonin, i ja
ne shvaćam, kako ga naši mogu tako blago suditi. Ah,
kako on kleči pred Prirodom i njenim zakonima! To
je savršeni učenik stoicizma. On prihvaća sve, — zlo-
činštvo ljudsko kao kozmičke katastrofe, svireposti
amfiteatra, okrutnost muka, lupeštvo i grabljivost
svojih prijatelja, razbludnost svoje žene, sramotu svoga
sina. A niske njegove prazno vjernosti! Ovaj Zenonov
učenik pita kaldejske magove, daje se varati od prosta
šarlatana, kao na priliku Aleksandra iz Abonotike, i
moli svoje bogove, da mu otkriju u snu lijek od njegova
pljuvanja krvi. Je li to za vjerovanje ? Ne treba li vi¬
djeti u njemu licemjera ?. .. U najmanju ruku pedanta.
Trebao si, kao ja, ustaviti se u Rimu pred njegovim
kipom : to je pošten meštar gramatike.

Vidiš, dragi Ciprijane, koliko sam udaljen od tih
ljudi. Ja sam od njih tako daleko, koliko i ti možeš biti...
No treba da idem do dna tvojih sumnja. Siguran sam :
ti misliš, ako ja odbijam idolopoklonstvo pod svim
njegovim oblicima, da se barem pretvaram iz političke
ambicije, da ga javno ispovijedam. Međutim, ti bi me imao
dosta poznavati, da znaš, ako sam na primjer prihvatio
carsko svećenstvo, da je to bilo stoga, jer mi je bilo ne¬
moguće učiniti drukčije i jer vidim u tome mogućnost
da djelujem na naše neprijatelje i zaštićujem našu braću.
Zadovoljstvo vlasti nikad me nije mamilo. Čak ću ti
priznati osjećaj malo kršćanski, za moju veliku žalost:
ljudi me ne zanimaju više nego njihove časti. Ja bih
na njih mrzio, kad ne bih bio dužan vjerovati, da su bili
otkupljeni krvlju Kristovom. Mrzim na njihovu glupost
i njihovu surovost. Ima časova, kad bih htio pobjeći,
ostaviti svijet, da se sav predam Bogu. Dragi Ciprijane,
nitko ne će glasnije od mene zastupati pravo na šutnju
i samoću, pravo za svaku dušu da pripada sebi, a ne
ljudima. Otkad me poznaješ, moj se san nije promije¬
nio ; otići, biti drugdje, — nada sve ne biti u službi mu¬
nicipija !

Što ćeš od čovjeka stare odgoje, kakav sam ja,
koji se nalazi usred uzbuđenosti svjetine i anarhije ca¬
revine ? Možda imaš pravo, kad naviještaš skori konac
svijeta. Sigurno jest, da nema više mjesta za nas na svijetu,
kakav je ovaj. Gomile caruju. Rulje iz tabora ili rulje

62

velikih gradova, — danas nam one daju gospodare.
Što su postale građanske vojske Republike ? Zamijenile
su ih čete barbara, vođene od barbarskih vođa. Mauri
i Parti, Ozdroenci i Britanci bore se izmiješani protiv
Germana i Markomana. Bog zna, što će izaći iz tog obo¬
ružanog Babilona, te grdne mješavine naroda. Jer nji¬
hove vojvode nalikuju na njih. Carevi su na istoj visini
s pijanim i grabljivim vojnicima, koji ih biraju. Maksi-
min Tračanin bio je govedar. Karakala, pod purpurom,
bio je mesar i gladijator. I kod najplemenitijih, koji su
od najboljega roda, uvijek ima nešto od herkula ili
glumca. Hadrijan je obarao lavove džilitom, kao lovac
u amfiteatru. Aleksandar Sever, filosof, nije ustupao
nijednome rvaču u vježbama na palestri. Ovako poka¬
zivanje mišića potrebno je da očaraju puk. I kako on
aklamira Cesara, koji mu zna polaskati ! Za uzvrat on
ima za njih svake vrsti milošte. Kljukaj besposlene go¬
mile, puni trbuhe uvijek gladne, to je ponajodličniji
carski posao. Naskoro u svim velikim gradovima bogati
ne će imati drugog razloga opstanka nego da zabavljaju
i hrane pučinu, koja ne će da radi, — kao što u Rimu.
Izabranik gomila desetkuje senat i plijeni patricijska
imanja, da bi osigurao hranu proletarcu. Ovaj može
skrstiti ruke. Svako jutro, kad se probudi, zna, da će
naći kod pekara svoj hljeb od krupica, pečen po Cesa-
rovoj brizi. U svečani dan ima svoju četvrt pečene guske,
a u ostalo vrijeme svoju porciju ulja i sušene svinjetine,
svoje doznake brašna i suhog povrća.

Ako vojnici tuđini — što je prirodno — postupaju
s pokrajinama kao s osvojenom zemljom, glavari im
daju primjer i još su povrh toga obasipani darovima
od gospodara. To je propast državne riznice! Kad sam
bio fiskalni advokat u Rimu, sjećam se, kako su po pi¬
smenom nalogu Aleksandra Augusta isplatili jednome
vojničkom tribunu dvadeset libara srebrnine, šest veli¬
kih zdjela, dvije mazge, dva konja, dvije uniforme, jednu
domaću haljinu, jednu kupališnu, sto zlatnika, jednog
kuhača, jednog mazgara, i pošto nije bio oženjen i nije
mogao biti bez žene, glasila je naredba — jednu sulož-
nicu. Treba dakako odjenuti i dati pokućstvo časnicima,
koji su izašli iz zadnjih redova svjetine i koji su u voj¬
sku došli bez opanaka. Pohlepa je ovih novih ljudi ne¬
zasitna poput proletarske. Otud uvjerenje njih svih,
da rat mora donijeti puku ne samo zlata, nego svake

63

vrste plijena, robova, stada, žita, suhog mesa i čak go¬
tovih odijela s konca. Doći će dan, misle oni, kad će
sav svijet hraniti puk rimski. „Onaj dan ne će više tre¬
bati vojnika. Republika će vladati mirno svim naro¬
dima i uživat će bez smutnje sve, što posjeduje. Ne će
više biti oružja, ni poreza, ni ratova. Svuda će vladati
mir, svuda rimski zakoni, svuda naši činovnici!...
Ti znaš dobro, da ovaj besmisleni san ja nijesam izmi¬
slio. Ove iste riječi čuo sam, gdje govore konsularne
osobe. Govorili su ih službeno carevi i naći ćeš ih upisane
u historijama.

Za sad rat ostaje jedino sredstvo, da se zasite mase.
Ideal je svih pobjednik rvač, koji satire protivnika,
mahniti kočijaš, koji gazi preko trbuha drugih utrkivača.
I radi toga prema ovim životinjama, koje ubijaju ku¬
kavno za propadljiva dobra, morali smo podići borca
kršćanina, koji se daje ubiti za besmrtnu sreću i slavu.

Dragi Ciprijane, ako ovako sudim ovaj tjelesni
svijet, koji nam prijeti, ovaj svijet bez ljepote, bez pravde,
bez ljubavi, moraš razumjeti, s kakvim se ushitom obra¬
ćam k blagosti i milosrđu Kristovu. Bez sumnje oni,
koji prebivaju s Jaganjcein, još su malobrojni. No on
sam reče : ,,Blago miroljubivima, jer će oni posjedovati
zemlju!” Pripravljajmo se dakle da posjedujemo tu
zemlju, koja nam je obećana. Pođimo na put za njenim
osvojenjem, i ako nas na putu napadne neprijatelj,
slijedimo ipak zapovijed Gospodnju : „Kad vas uspro-
gone u jednome gradu, bježite u drugi!” Jer ako sinovi
Ljubavi izginu od sinova Mržnje, kako će se svijet spa¬
siti, kako će svijetlo odoljeti mraku?... No, ako mi¬
sliš, da riječ „bijeg” ima nešto uvredljivo za uši rim¬
skoga građanina, razaberimo pravi smisao riječi Uči¬
teljevih i nemojmo govoriti: „Bježite!” nego „Sačuvajte
se za povoljnija vremena!” Ti si se sam očuvao dosad
za najveće dobro Crkve, to jest za širenje društva ljudi
blagih i miroljubivih, koji se klanjaju u duhu i istini.

Grlim te bratski, ljubljeni i žuđeni brate, i želim ti
da budeš zdrav u svome umrlom tijelu kao i u Isusu
Kristu, Sinu Boga živoga.”

Svršivši to pismo Cecilije se približi k jednome
prozoru otvorenu prema vrtovima, da se nadiše sutonske
svježine i da umiri malo groznicu svoga mozga. Osje¬
ćao je neku nerazgovijetnu radost, u koju je ulazila

64

malo književne taštine sa zadovoljstvom, što je rekao
ono, što je mislio, da mu valja izreći. Pred njim nad
ljubičastim planinama razvilo se nebo ružičasto i modro,
na kojemu su lebdjeli narančasti oblaci. Miris topao,
opojan i sladak dizao se iz lijeha. Hlapio je iz velikih
ljiljanova sa zlatnim pestićima, koji su kao dug bijel
sag zaronili u sumrak zelenila, kao procesija djevica,
koje pristupaju da prime Tijelo Gospodnje.

Ta slika izbriše se polagano u duhu Cecilijevu
ostavivši u njemu čitavu brazdu tajanstvenih odjeka.
Njegov pogled diže se malo na desno, prema čempre-
sovoj aleji, koja je bila razdvojena vodometom i zav;
šena sjenicom, od koje su se razabirali bijeli stupov
pod čupavom krošnjom kopitice. Najednom oćuti tiho
šuštanje haljina duž ruba, kojim su bili ograđeni ljiljani.
Na mrkom zidu od šimšira oklizne jedna silueta, blijedo
lice stare žene, izrezana profila i pogleda oštrih poput
bodeža. To je bila Tadira, glavarica gineceja. Cecilije
opazivši je uzdrhta. Kratkim i osornim tonom vikne
je s prozora :

„Gdje je Birzila ?”

„Pod sjenicom!” reče stara uspravivši se odmah
kao za obranu. Zatim doda slegnuvši plećima :

„Zabavila se čitajući kao uvijek!”

„Zovi mi Birzilu !” zapovjedi Cecilije.

„To je nemoguće ! Sad je vrijeme za večeru.”

„Pa dobro ! Večera će počekati!

Stara se ne makne s mjesta. Činilo se, da se hoće
protiviti.

„Jesi li razumjela ?” dobaci joj Cecilije lupivši
srdito nogom.

Ona poleti prema aleji od čempresa i, dok ju je
pratio očima, osvajala ga je sve veća razdraženost.

Neprestance se sukobljavao sa zlom voljom, pod¬
muklim otporom ove stare vještice, koja je bila pokri¬
vena amajlijama i sva zvečala od privjesaka. Krivio ju
je, da mu otuđuje duh njegove pokćerime, da ometa
njegov utjecaj na nju, bez sumnje iz rasne i vjerske
mržnje. Robinjom bila je došla sasvim mlada iz zemlje
Arzuga, obožavalaca fetiških. Bila je odrasla u Pompeja-
novoj kući i malo po malo dobila neshvatljiv ugled nad
Lelijom, materom Birzilinom. Kod te uspomene Ceci¬
lije se smuti... I evo, dijete je bilo podložno robinji

5

65

kao njegova mati! To je bila fascinacija barbarstva
nad odviše prefinjenom naravi. Više puta bio je htio ot¬
praviti Tadiru. No valjalo mu je popustiti suzama dje¬
vojčinim. Unatoč njegova poočimstva, nikad se m e
sklonila da mu kaže „oče”, i Cecilije je pridavao ovu
ranjavajući! suzdržljivost podgovaranju stare “” e - R .

J loš ie prevrtao te mučne misli, kad se pokaže Bir-
zila idući sporim korakom, umorna lica, uvijena u vilo
široku slobodnu stolu, glave sakrivene pod koprenom,
koia ioi ie sasvim zastrla lice i kroz koju nije vidjela
nego na uski prorez, poput arapskih žena Ona baci
koprenu, dade se poljubiti u čelo i klone na dušeke v
niske postelje za odmaranje. Njene lutajuce oči, kao
pritisnute snom, činilo se, da nastavljaju štivo ostavljene
knjige. Ona reče tonom kao srdeci se i ujedno umilja-
vajući se:

„Što hoćeš, dragi veliki prijatelju ?”

Birzila ” reče Cecilije najočinskijim tonom, ,,mi
ćemo’ostaviti Muguas. Ja idem u Sigus. Ali imam namjeru
provesti s tobom vruće ljeto u Rusikad, u raskošnoj
vili na moru... Ti ćeš tići onamo samo nekoliko dana
prije mene...”

No djevojka se opre, da se ona ne boji nimalo vru¬
ćine, ponavljajući, da je ona prava Getu ** a -
cilije odlazi na Jug, neka je povede m sohom,
on svrati u rudnike, ona ce proslijediti do Kalceja
na ulasku u pustinju:

Šta ti je stalo, Rusikada ili Kalcej ? Obje su vile
tebi 'jednako ugodne. Ali ja ću u Kalceju moći činiti
velike trke po pustinji i palmovicima...

1 zanoseći se mahom zapljesce rukama •

„Da, da! Ja ću jahati od jutra do večera! Uzet cu
oba svoja rnaura, Amora i Diomeda!

To je bezumno,” reče Cecilije, „htjeti ljetovati
u onome paklu!... Birzila, ti nijesi razumna. Ti nikad
nijesfrazumna... Imaš hirove, sasvim nezgodne prohtjeve,
da ih čovjek ne razumije...” v .

Malo se skanjivao i doda s ukorom, koji je ublazi-

vala^nježnos^a p rjm j ert zašto n jjesi htjela vidjeti Ci-

prijana, moga prijatelja ?”

„Ti znaš dobro, da ne ljubim kršćana.

1 zaronivši glavu u jastuke:

66

„Tebi opraštam, što si te vjere, jer si vrlo dobar...
I onda, jer ti razumiješ mnogo stvari...”

„Lelija!” promrmlja Cecilije.

„Ne, ja nijesam Lelija ! Ja sam Birzila !”

„Ti si odveć velika, da ti se dalje daje djetinji
nadimak...”

„Neka je djetinji, ako hoćeš, to je afričko ime. Ja
sam Afrikanka, ne ću biti Rimljanka !”

„Ti si Rimljanka po roditeljima !”

„Nijesam, Afrika je moja domovina! Ja ljubim
Afriku!... Ti je poznaješ, koji si putovao... Oh ! Ti
ćeš putovati još! Mene ćeš povesti... ili ne, ja ću puto¬
vati sa svojim mužem... svojim mužem ? Vodičem kar-
vana, getulskim konjikom ! To je pravi život!”

„Pa ti si luda, moje ubogo dijete!... Tvoje knjige
ili Tadira — pomutile su ti pamet.”

„Ne, ne! Ja sanjam o pustinji!... Hoću da vidim
oaze, sipine... izvor Amonov!... Jesi li ga ti vidio,
taj čudesni izvor, koji izvire usred pijeska?...”

„Da,” reče Cecilije, „kad se ide u Aleksandriju
preko Lepte i Kirenaike.”

,,I to je istina, zar ne, da on vri po noći kao krop
i da je zamrznut u rađanje sunca?... Koje čudo!”

,,U tome nema ništa čudno, nego je vrlo prirodno/'
reče Cecilije.

„Muči! Ti ne vjeruješ u bogove. Ti si bezbožnik,
kao svi kršćani.”

„Ti ne znaš, što govoriš, moje dijete.”

Ali ona ga nije slušala. Njene crne oči, sjajne, ne¬
obično raširene, kao da slijede daleka viđenja. Ona pri¬
hvati kao da govori sama sebi :

,,I svi drugi začarani izvori, koji se nalaze po
svijetu !... Evo, gle ! Ondje pod sjenicom sad sam čitala
u velikoj knjizi iz tvoje knjižnice, da na Blaženim Oto¬
cima imadu jedan do drugoga dva čudotvorna izvora,
jedan, koji iscjeljuje bolesti, drugi, koji daje neugasivi
smijeh, od kojega se umire... Umrijeti! Zar čovjek
može umrijeti?... Da ja umrem!...”

„Trebat će i na to misliti jednog dana, Birzilice !”
reče Cecilije ozbiljno.

„Muči, muči, molim te!”

Ona sama umukne jedan čas, ali zanesena svojim
nostalgijskim sanjarenjem opet nastavi :

5 *

67

Koliko bi stvari čovjek vidio!... Hesperidskj
vrt sa zlatnim jabukama ; planinu Atlas, tako visoku,
da čovjek s nje vidi sunce o ponoći; a za pustom obalom
nieritiiskom one raskošne četrunove i terebintove gajeve
pune slonova! 1 čudnu zemlju Etiopljana, ljudi pleme¬
nitih, koji goje sve kreposti, kaže knjiga...

Cecilije prasne u smijeh : ..

„To su užasni crnci navorane koze, kao u starin

baba ili u kameleona 1”

Ne smeta! U njihovoj zemlji nalaze se Sunčevi
stolovi... jest, stolovi, koji su uvijek prostrti! Pro¬
laznici jedu, koliko hoće, jela se obnavljaju neprestano
po volji bogova... Ah ! Što bih htjela jesti za Sunčevim
stolom ! A ti, zar ti ne bi htio ?...”

Ona ga je zablještavala tim slikarijama mašte,
očaravala ga maznim svojim glasom. Cecilije ju je mo¬
trio s ushitom, napola pridignutu na laktu usred jastuka,
očiju lutajućih i prividno još uvijek u sanjama. Osjećajući
zgodan čas ona se stane moliti:

„Dakle, ti ćeš me pustiti u Kalcej ?”

Neka bude! Ići ćeš u Kalcej na mjesec dana.
Čuvat će te stari Trofiin, moj konjušnik.”

,,I uzet ću Tadiru.”

Ozlojeđen tom upornošću, učini silovitu kretnju
srdžbe i odbijanja. Birzila žarivši glavu u jastuke stane

jeCat ‘,'Hajde, pristajem,” reče Cecilije predobiven, „uzet
ćeš Tadiru sa sobom.”

III.

U SIGUSKIM RUDNICIMA

Cecilije ju je bio ostavio u jezernom kraju, na mje¬
stu gdje se Lambezijski put odvajao od siguskog. Dok
je djevojka silazila prema Kalceju, on se otputio prema
rudnicima u vrlo jednostavnoj pratnji, na konju, spro-
vođen samo od četiri sluge.

Približavanje sutona zavijalo je u tužan osjen ve¬
like ogoljene ravnice. Ljubičasto nebo, pomračeno
oblacima, pritislo je gore crne poput ebanovine. Njihove
nagomilane stijene nalik kubetima pružale su se u be¬
skrajni tvrđavni zid. Pod sjetnim je paomama mrtvica

68

u jezerima odsijevala olovnom bojom sunca na zalazu.
U razmacima stajale su nepomične i zlokobne rode na
jednoj nozi uz tu tešku vodu, koja kao da je u svojoj
crnoći gasila rasute zrake i slike predmeta. U magli-
častoj pozadini stepa nazirali su se čadorovi, ljudi, stada,
koja su se nerazgovijetno micala. No sve to gubilo se u
jednolikoj neizmjernosti.

S gospodskim nehajem rimskog posjednika, koji
drži imanja golema poput kraljevstava, glavni zakupnik
Sigusa nije se nikad udostojao doći onamo. Radi toga
sve mu je bilo novo : ovi golemi rudni prostori, to osku-
beno tlo, te neprijateljske daljine sa svojim naježenim
stijenama. Ceciliju se stezalo srce, i osjećaj mučne misije,
koju je primio na se Ciprijanu za volju, povećavao je
još njegovu potištenost: u kakvu će stanju naću nesreć-
noga preživjeloga, kojega je pošao oteti iz toga pakla ?

Kad je padala noć, stigao je na pogled rudnika.
Na visokoj ravni pod brdom, koje se vezalo za visoko
gorsko sljeme, velika varošica nanizala je redove svojih
niskih kuća. Naokolo je izgled tla svuda isprevrtanog
naviještao rudni kraj, zemlju odavna rađenu i kao uz¬
nemirivahu od ljudske pohlepe. Kroz stoljeća su
Kartažani grabili zlato iz tih planina. Rimljani, koji su
dotekli za njihovim tragom, vadili su iz njih mjed i
pabirčili ono zlatne ruđače, što su njihovi predšasnici
bili ostavili. Drugi rudnici rasijani u susjedstvu davali
su im srebra izobila. Ovdje i ondje tlo je bilo ispresije¬
cano umjetnim potocima za ispiranje.

Struge, drveni kanali brazdili su bokove kamenih
kosa, od kojih su neke vrlo malašne bile probijene neke
vrste oknima, kuda su prolazili vodovodi i vodopadi.
Visoki crveni dimnjaci nalik turnovima, označivali su
bunare za promaju, koji su sve po dva stajali u razmacima.
Neka vrsta vulkanskog crvenila sijevala je na mahove
u čitavom već noćnom polju kroz dim smolastih sasta¬
vina, koje su stiskale dušnik : to su bile zapaljene peći
za pretapanje. I među tankim obrisima spuštalica i
hidrauličkih točkova dolazili su i odlazili neprestance
ljudi pognuti pod težinom bremena kao šutljive sjene u
gustoj prašini staze, koja je zagušivala topot njihovih
bosih nogu.

Glavar eksploatacije, koji je imao viceprokuratora,
bio je došao pred Cecilija, važnu osobu, uznemiren ne-

69

očekivanim posjetom. Pridružilo mu se nekoliko lnzinjera.
Zajedno su išli u varošicu, sagrađenu s onom vojničkom
pravilnošću, koju je Rim unosio u sve stvari. Na pre¬
sjeku dviju dugih cesta, koje su se sjekle u pravom kutu,
prešli su trg, koji se oholo zvao Forum, i gdje se u polu¬
sjeni opažao kip nekog božanstva, koje je sa svog pijede¬
stala, zamahnulo trozubom; naokolo malen, plecat
hram, sudbena bazilika, tamnica. Na uglu dekumamkih
vrata bio je kupališni svod označen svjetiljkom, koja
je gorjela u predvorju.

Gostinjska kuća nalazila se u toj istoj ulici, kraj
kupališta. Ondje su zalazili odlični gosti, — žitni agenti,
upravitelj pokrajine i dapače prokurator carskih na¬
sljednih imanja, kad se udostojao ostaviti I alatin, da
obiđe Afriku. Glavar eksploatacije odvede onamo Ce-
cilija i njegove ljude. Poslije novih pozdrava jednako
obilnih kao delikatnih stavio se sasvim za odredbe
nresvijetloga gospodina. Malen čovječac miropomazani
kretnja, crvenih očiju, ćosaste i bolešljive bra< ? lc e, bi° je
rodom Sirac i zvao se Teodor. Premda je ovaj Istočnjak
bio vrlo lukav i sumnjičav vec po zvanju, tajnik ga je
Cecilijev bio uvjerio, da je njegov gospodar vehk učenjak,
koji želi sići u rudnik radi svojih studija Obično upra¬
vitelji nijesu voljeli pokazivati taj pakao strancima.
No kad se radilo o novom Pliniju!...

„Ako tvoja Mudrost pristaje,” reče Teodor, „meni
će biti čast pratiti te sutra u galerije... ,

Cecilije mu zahvali govoreći, da ce se zadovoljiti
prostim pristavom, nekim Mapahkom iz Tuburbona,
kojega mu je bio preporučio jedan od njegovih pnjatdja.
To je bio onaj isti čovjek, koji se prije tri fnJ e scca bio
potrudio da otpremi Ciprijanu knjigu onih Jasa
I on je bio također onaj, koji je prekjuče obavijestio
bio Cecilijeva izaslanika. Malo iznenađen tim hirom
Teodor se ipak nakloni pred najvećim zakupnikom
Siguskog društva:

„Kad tvoja Presvijetlost želi!...”

I pošto'mu je bio cjelivao ruku, udalji se s be¬
skrajnim uvjeravanjima odanosti.

Nekoliko časaka docnije konjušnik Cecilijev uvede
u kuću za goste velika seljaka pogurenih leđa, gotovo
grbava od sagibanja u rudničkim hodnicima. Obučen

70

samo u haljetak od gruba platna, nosio je mali topuz
za pojasom i sprijeda na kožnom klobuku širokih oboda
malu lampicu od mjedi pričvršćenu u kupici : to je bio
Mapalik. Cecilije ga posadi prema sebi, dok je posteljnik
namjestio na jedan sto visok svijetnjak u obliku stabla,
koje je na svakoj od svojih grana nosilo po jednu la¬
đicu, u kojoj je gorjelo ulje od nafte. Zabliješten sjajem
kandelabra, tunikom sa širokim rukavima i grimiznim
porubima svoga subesjednika, težak je svraćao usplahi¬
ren pogled na gole zidove sobe, po kojima su se micali
njihovi osjeni. Konačno, ohrabren od Cecilija, nakanio
se govoriti. Govorio je čak s lakoćom, kao čovjek, koji
je vičan zapovijedati. Počeo je najprije tihim glasom :

„To je hitna stvar, gospodine! Bilo je vrijeme da
dođeš, ako hoćeš spasiti Privacijana. Možda je već pre¬
kasno, jer mi smo pred strahovitom bunom...”

„Kako to, zar ti ni jesi prije opomenuo prokuratora ?”
reče Cecilije dosta surovo.

„Ja sam ga opomenuo, gospodine, ali prikrivenim
riječima... Ovdje, pobuna uvijek tinja... Ti razumiješ:
da sam prijavio krive, sav bi rudnik bio desetkovan.
Mnoštvo nevinih poginulo bi na mukama. Ako li mi,
naprotiv, pretpostavljeni ne bi povjerovali, izložio bih se
kivnosti moga druga, jednoga nadglednika Germana,
jednako okrutna kao podmukla, i koji je duša te urote.”

„Germana!” klikne Cecilije : dakle ovdje ima Ger¬
mana !”

„Puno, gospodaru ! To su ratni sužnjevi. Onaj, o
kojemu ti govorim, oslobodio se pužući pred glavarima.
Zove se Hildemond. Vidjet ćeš ga : to je pravi krvnik !
On nagađa svojim zemljacima, Francima, Gotima, Ala-
manima, ali progoni Azijate, da bi ih ozlojedio i nagnao
na pobunu...”

I gledajući oko sebe, sve bojažljivije prošapće :

„Ja sam sve dočuo od Gudena, postolara, koji je,
nema dugo, umro u rudniku i koji je to doznao od svoga
druga u sindžiru, nekoga Gota kršćanina... Molim te,
gospodine, slušaj dobro, što ću ti reći!... Sad ima u
Tenesu jedan odio germanskih pomoćnika u dvadeset i
drugoj legiji Primigeniji. Oštra disciplina, čini se, da ih
je razbjesnila. A Hildemond ima sporazum s tima svojim
zemljacima. Pošto se Mauri miču, oni imaju svi zajedno
udariti i osloboditi svoje zemljake, koji su u rudnicima,
pošto uhvate ovdje svoju vezu s Bagajskim brđanima...

71

Nešto od te zavjere mora, da se već pročukalo, jer je
prokurator zaiskao u Lambesiji odio konjice pod vod¬
stvom jednoga prefekta. Vidjet ćeš ih: imaju tabor
kod naših okana...”

„Jesi li siguran za to, što kažeš?” reče Cecilije. „Kako
si ti mogao to doznati?...”

„Ah, gospodaru ! Sve je ovdje tajanstveno, a ipak
sve se zna: eto vidiš!... Ali, ponavljam ti, yalja da^se
žuriš! Sutra rudnici mogu biti u ognju i krvi... Teško
će biti skloniti starca Privacijana da ide. Otkako su
Guden i Barik, njegova dva druga, umrli, on je kao klo¬
nuo : kaže, da će umrijeti na dnu okna. Ali ti ćeš ga bez
sumnje nagovoriti... Što se mene tiče, evo što sam smi¬
slio : Ovaj je starac vrlo duboko, ima neprestano grčeve,
koji mu daju izgled mrtvaca. A prekosutra, Pastor,
kirijaš, kojega tvoji ljudi poznaju, ima dovesti jednoga
konja u rudnik. Privacijan hinit će nesvjesticu. Ja ću
biti ondje. Dat ću natovariti tobožnji leš na spuštalicu,
koja će dopremiti konja, i otpratit ću ga do izlaska iz
okna. Pastor će položiti na svoja kolica tijelo umotano
u vreću i pod izlikom, da ga nosi na groblje, odnijet će
ga k tebi u Muguas... Zar ne, gospodine, da je to dobra
misao ?”

„Jest, bogme!” reče Cecilije. ,,Ali, kad si tako dosjet¬
ljive glave, Privacijan je i odavna bio trebao izići iz rud¬
nika. Što nas nijesi obavijestio ?”

„jesam li mogao znati, da je kršćanin?... Naši
kažnjenici tako su nepovjerljivi! Pomisli, da ja imam
pod rukom tisuće ljudi, žena, djece. Oni strahuju od mene.
Ja nijesatn doznao nego po dugu vremenu i slučajno,
tko su taj Privacijan i njegovi drugovi. Namah sam oba¬
vijestio Ciprijana... Gospodine, to je bila stvar vele
ozbiljna: ja sam stavio glavu na kocku !”

„Ja bih bio tu, da te branim kod pretpostavljenih,”
reče Cecilije.

Radnik zaklima glavom :

,,Ti bi bio došao prekasno, ili ne bi bio ništa znao ! . v
1 danas, dok si ovdje, ja sam još u opasnosti... Šta mi je
stalo! Ta mogu ovo učiniti za te, — ne bih li možda za¬
služio vijenac : ja nikad ne ću pretrpjeti, koliko su pre¬
trpjeli Privacijan i njegovi prijatelji!”

Oči su mu bile neprestano oborene, kad je govorio
te besjede, no njegov hrapavi radnički glas primio je

72

izraz neobične blagosti i plemenitosti, kao da je netko
drugi — netko vrlo velik — govorio iz njegovih usta.

Cecilije, iznenađen i smućen, digne se naglo sa svoje
stolice, pruživši ruke :

„Hvala, brate!” reče.

Nagnuvši se jedan k drugome, baštinik kraljeva
numidskih i skromni rudar siguski izmijeniše mirotvorni
poljubac novih vremena.

Sutradan, oko treće ure, pristav dođe opet po Ce-
cilija da siđu u rudnik. Bio je donio čitavu posebnu odoru
za posjetnika: cokule s drvenim okovanim potplatima,
galske dokoljenice, tuniku od prosta platna, kožni klo¬
buk sličan svome, koji je na vrhu bio podstavljen kudje¬
ljom da blaži udarce čelom o niske tavanice.

Kad su obojica izlazili iz gostinske kuće, jedan
vojnik ustane naglo pred Cecilijem, koji je bio malo
ukočen u svojoj preobući. To je bio Viktor, legionar,
koji bijaše pratio Ciprijana kroz Tagasku šumu. Ko-
njušnik mu je bio saopćio, da je njegov gospodar, koji
je sad stigao u Sigus, prijatelj biskupov. Uvijek familijaran
i malo tašt, mladi konjik odmah je bio zaželio vidjeti
tu visoku osobu, pod izlikom kršćanskog bratstva, ali
u stvari, da se učini važnim u očima svojih drugova.
Neustrašivo pristupi i zamoli Cecilija, koji je bio malo
u neprilici radi te njegove sigurnosti, da isporuči njegove
pozdrave prelatu. I doda slobodno :

,,I reci mu, da mi je dosadio ovaj prokleti zanat!
Glavari postaju nesnosni, disciplina sve barbarskija...”

Zatim doda tonom, u kojemu je bilo mladenačkog
hvalisanja s entuzijazmom duše, koja sva trepti od vjere :

„Naskoro ću možda ući u drugu vojsku... pod
zastave drugoga Cara!”

Srećom prokurator Teodor nije čuo tih riječi, kojih
se smisao mogao činiti buntovnim. Uslužniji i užurbaniji
više nego igda bio je dotrčao otpratiti gosta barem do
ulaska u okno :

„Vidiš,” reče Ceciliju pokazujući mu Viktora i
vojnike, koji su prolazili trgom, „ja sam poslušao sa¬
vjete tvoje Razboritosti: zaiskao sam pojačanja u
Lambesiji.”

„I učinit ćeš dobro, ako još zaišteš!... Sumnjiva
gibanja oglašena su, čini se, od auzijske strane.”

Snizili su glas idući preko foruma, koji je napunila
jutarnja živahnost. Trg varošice služio je za sajmište

73

dva puta u nedjelji. Legionari iz odjela kupovali su po¬
vrće i perad od seljaka divljih lica, koji su čučali na
pločniku među svojini kotaricaina i velikim košarama.
Pod arkadama sudbene basilike jedan komisionar pro¬
cjenitelj uz pomoć javnog telala prodavao je stare ha¬
ljine. Momci kupalištarevi čistili su svoje kotlove pred
vratima terma na uglu ulice, koja je silazila prema rud¬
niku. Okrenuli su duž zidova škole. Dječji učitelj, oboru¬
žan palicom... podigne zastor, koji je sakrivao razredna
vrata, da vidi, kako prolazi ugledna osoba, koju je pra¬
tio prokurator. I dok su školarci svojim tankim gla¬
sovima opet prihvatili dječju popijevku : „Jedan i jedan
su dva, dva i dva su četiri”, ovaj je tumačio Ceciliju :

„To su djeca naših pisara, naših štacunara, naših
nadglednika. Jer su među ovima jedni ili oslobođenici
ili slobodni ljudi, kao tvoj vodič Mapalik...”

Ali jedan rob, koji je već nekoliko časova pratio
Teodora poizdaljega, približi se k njemu, da mu reče,
da ga čekaju u uredu. Činilo se, da je to živo ozlovoljilo
prokuratora, koji je želio da ne ostavi Cecilija, dok ga ne
otpremi pod zemlju. On naruči pristavu :

„Odvest ćeš presvijetloga gospodina kroz okno
Starog hodnika: bilo bi odveć naporno za njegovu
Presvijetlost.”

I opravdavajući se hitnim sastankom oprosti se
od svoga gosta s vidljivim žaljenjem.

No Cecilije je opažao na lijevoj strani ceste znatan
skup ljudi, koje su batinama zbijali u hrpu čuvari i oko
kojih su skakali s divljim lavežem golemi ovčarski psi.

„To je sindžir !” reče Mapalik... „Odio sužnjeva,
koji su stigli iz Misira.”

Trudio se odvratiti pažnju posjetnikovu.

„Hoću da vidim !” reče ovaj gospodarskim tonom
pošavši prema hrpi jadnika.

Doista, to su bili većim dijelom Aleksandrinci, koji
su u buni potukli prefektovu stražu. Osuđeni na numid-
ske rudnike, morali su mjesece putovati pješke do Sigusa
slijedeći karvanske putanje. Glave su imali napo obrijane,
bili su zabilježeni usijanim gvožđem poput stoke, nosili
su lake verige, koje su im sada zamjenjivali težim okovi¬
ma. Gonili su ih vezane dva po dva prema mračnom otvoru
silaska, koji je poput ždrijela nemani, koja čuči na pod¬
nožju planine, gutao bez oduška sve to živo meso. Od¬
vratan zadah paljevine trovao je uzduh. Kovači, koji su

74

klečali, okivali su jakim grivnama mršave i prašne go-
lijeni. Nesrećnici, koje je užasno peklo, urlali su. Mnogi,
iznemogli od truda i pokriveni grdnim ranama, polije¬
gali su kao mrtvi na tlo i nijesu se ni maknuli. Kao.ja-
streb, kojega mami miris mesa, neko ljudište obješenjač-
kog lica vrzlo se oko tih otpadaka ljudskih. To nije bio
nitko nego Salum, trgovac robova iz Tuburnike, koji
je prebirao ono, što bi rudnik odbacio.

Činilo se, da će neki od tih osuđenika sad izdahnuti.
Bilo im je iskopano po jedno oko i očnica ispražnjena
bodežem. Grozovito ognojena rana zijevala je pod roje¬
vima ljutih muha. Drugima su bili presjekli tetivu na li¬
stu i spalili zglobove na lijevoj nozi, tako da su jedva
mogli stajati na nogama. Maltez ih je ogledao, opipavao
kao životinje na sajmu, dok ih je jedan poslovođa mlatio
gvozdenom šipkom, da ustanu.

„Onaj, što tuče,” reče Mapalik, „ono je Hildemond,
German ; ja sam ti bio rekao, to je zvijer 1”

Cecilije, koji je već bio uzbunjen jadnim prizorom
osuđenika, skoči zgrčivši šake na Barbara :

„Kukavče!... Opaki pastiru, koji sakatiš svoje
stado !”

German, kojega je prevarila rudarska odora Ceci-
lijeva, okrene se k njemu zamahnuvši gvozdenom šip¬
kom i škripeći zubom ispod svoga riđeg brka. Mapalik
ga ustavi jednom riječju :

„Gospodar!”

Kao ošinut gromom, zvijer se sruši u prah cvileći:

„Oprosti, gospodaru! Oprosti!... Nijesam mogao
znati !”

I kušao je poljubiti debele čavlima potkovane
crevlje Cecilijeve, koji ga oćušne nogom :

„Pazi se... ili ćeš poginuti pod šibama!” zagrmi
pohodnik.

Gušio se od srdžbe. On se postidi, što se dao zanijeti.
Bio je zaprepašten i u neprilici radi grozota, koje je bio
vidio.

„Dođi, gospodaru,” reče mu Mapalik, da bi ga odveo
otuda.

„Ti ne bi bio gotov, kad bi htio kazniti sve zloupo¬
trebe, i izazvao bi sav svijet protiv sebe. Uostalom,
strpljivost i blagost u najviše slučajeva ne mogu ništa.
Pomisli, da tu među tim osuđenicima ima mnoštva
hajduka, ubojica, prestupnika običnog prava.”

75

Vratili su se i okrenuli su opet prema oknu starog
rudnika, koji je bio obični ulazak inžinjera i predstojnika,
koji nijesu htjeli da se miješaju u prljavu gomilu radnika.
Snabdjeli su se ručnim svjetiljkama, u kojima je bilo
ulja za dvanaest sati i, radi opreza, zatakoše za pas po
dvije zublje. Čekrk, koji su okretale mazge, spustio ih
je na zaravanak do ulaza u jedno okno golemih razmjera.
Ovo se proširilo u dugoljastu sobu, koja je služila za
rušnicu i lainparnicu, i gdje se u jednoj panjezi vidio
star oltar posvećen Kabirima, bogovima zaštitnicima
rudara i kovača.

Oltar su bili postavili na ono mjesto Kartažani,
koji su prvi počeli iskorišćivati ovo tlo. Rimljani, koji
su za njima navalili u potragu za žilom, povećali su u
svim smjerovima rad svojih prethodnika. Sad, kad je
ovaj dio rudnika bio zapušten, ima već skoro pedeset
godina, opseg radova, koje su izvršili gospodari svijeta,
još je davao svjedočanstvo, osim o njihovoj nezasitnoj
pohlepnosti, i o njihovu ukusu za snagu i veličinu.
Idući pred Cecilijem u gustome mraku galerije Mapalik
mu dovikne s praga :

,,Vidjet ćeš, gospodaru, to ti je divsko !”

Doista, nalazili su se u neizmjernom hodniku, gdje
bi po dvoja kolica mogla prolaziti naporedo i koji je
imao po osam ili deset stopa visine. Strop, usiječen pra¬
vilno u stijenu, činio se kao stvoren od velikih ploča.
Zidovi, oplijenjeni od svoje rude do posljednjega zrnca,
bili su glatki kao u pivnici. Svuda suhoća mjesta sasvim
jalovih u grobnoj praznini. Zatim se strop malo po malo
snizio. Morali su se sagnuti, da ne bi udarili glavom o
borove oblice, koje su držale krov. Vlažan i studen uzduh
napunjao je stisnuti hodnik. Oluci, u kojima je blistala
ustajala voda, puzili su duž zidova. Voda je prokaplji-
vala između balvana. Na mjestima, poprskala im je ra¬
mena sitna i ledena kišica. Nagib okna postane brži
i što su dalje silazili, oluci su se širili u jarke, kojima je
tekla sinja voda povrh zelenkastog mulja. Potkovani
donovi cipela klizali su po gustom i ljepljivom blatu.
Ledena vlaga obuhvatala je čovjeka kao mrtvački po¬
krov. Prema svjetlomrcanju lampi vidjelo se, kako visi
o potpornjima čitava neobična vegetacija, hlapljiva i
blijeda poput svježe palog snijega. Rekao bi, da su to
girlande od ljiljanova i bijelih zvončića, — fantastička
pojava u sjenovitoj crnoći. No to cvijeće mraka topilo

76

se kao mjehurići kod najmanjeg doticaja. To je bila pjena
podzemnih voda, koja se raširila na kraju žilica borova,
koji su iznova potjerali u ovoj vječnoj vlazi. Riđa gru-
ševina, crvena poput krvi, plutala je na površini u jar¬
cima. Zelenkaste i opasne lokvice stinule su se ovdje ondje.

Najednom žestok dah vjetra ošine Cecilijevo lice.
Približili su se jednome oknu za promaju.

,,Pazi!” vikne pristav otiskujući teška vrata, pred
kojima su bila napeta prosta platna, a koja su služila
za regulaciju propuha.

Odmah su se lampe utrnule. Pokušali su uzalud
užgati zublje. Uzdušne vijavice pirile su niz galeriju
sve nižu.

„Stupaj za mnom, gospodaru!” vikne Mapalik.
„Osjetit ćeš pod nogama kao priječke od ljestava.”

Uronili su pipajući u noć. Vihar je bjesnio, voda je
jače pištala. Na mahove se pred zjalima, koja si slutio
sasvim blizu, čulo strahovito rušenje slapa. I ta bezdan-
ska buka, taj ludi tok slijepih voda u teškom neprovid-
nom mraku, u tom velikom vjetru, koji je došao Bog te
pitaj otkud, bilo je nešto grozovito.

„Sagni se, gospodaru ! Pazi se od stijene 1” vikao je,
u mraku, koji je tištao, glas rudara, koji je vrhom ručnih
i nožnih prstiju instinktivno razbirao mjesto, gdje su.

Pomalo se vjetar umirio, no voda je jednako mum¬
ljala. Mapalik užge najzad dvije zublje, i oni nastave
put pustim hodnikom. Ništa, ni živa bića, ništa nego
bijes rasputanih bujica. Zatim to mumljanje samo od
sebe ušuti, kišica, koja je Škropila sa svodova, stane,
i sivi zidovi nastave se nizati bez kraja, kao na rubu
puta kroz vječnost.

Cecilije se osjeti već umoran. Išao je, vučen od pri¬
stava, pazeći jedino, da se očuva od udaraca i krivih
koraka, kad li u noćnoj daljini hodnika nazre nekoliko
sitnih svjetala, koja su se pomicala. U isto doba, uzduh
postane teži. Topao, životinjski zadah, a zatim naskoro
nepodnosiv smrad zagušiše ga. Čuo se nejasan žamor,
prigušeni krikovi, kao da su prošli neizmjernim tamnim
prostorima podzemne materije. Naposljetku, kroz
otrovni dim zubalja, od kojih je plamen igrao u kolu
vrlo fine prašine, pojavi se neka vrst goleme kripte,
ispresijecane na razmake velikim prirodnim stupovima,
koji su poduprli ispucani strop. Vreva ljudi kretala se
nerazgovijetno u tome polumraku. Novi odjeli radnika

77

neprestano su dolazili hodnicima, koji su imali ušće u
kripti, kao sokaci na sastajalištu. Bičevi nadzornika
pucali su u sjeni, urlanje je letjelo i odzivalo se jedno
drugome srdobonom jekom duž koridora.

„To je solvicatenas,” reče Mapalik, „mjesto, gdje
se skidaju okovi onima, koji idu raditi, i vežu onima,
koji se vraćaju s posla.”

,,Ali zašto ih moraju tući ?” reče Cecilije, kojemu
je ovo novo suočenje s trpljenjem jadnika bilo neugodno.

„Ah ! Gospodaru, zar ti ne znaš, da su oni kivni
jedan na drugoga još mnogo više nego što mrze na nas,
svoje tamničare ?... Da nijesmo mi ovdje sa svojim
volovskim žilama, oni bi se poklali.”

Doista, veći dio njih imao je izgled divljih zvjerova,
koji susprežu svoju srdžbu pod prijetnjom krotioca.
Bosi, glave dopola ostrižene, čela žigosana, nemajući
za odijelo nego kratak haljinac i pregaču od kože nabranu
oko bokova, dolazili su dva po dva s trnokopom ili gvoz¬
denom polugom na ramenu. Jedan vođa čete, div, obo¬
ružan buzdovanom od hrastove srži, išao je za njima
sustopice. 1 bez prestanka su grnuli u malim hrpama po
šestorica iz hodnika punih buke i trepetavih svjetala
u promaji zasićenoj istim toplim isparivanjem, mirisom
bijede i gnjileža, smradom ljudske staje. Osjećalo se
pred ušćima tih ždrijela, koja su se otegla na milje, kao
odisanje golema i daleka grada, dahtanje čitavog puka
osuđenih.

„Pa koliko ih ima ?” izlane najednoč Cecilije, kojega
je taj beskrajni niz opčinio.

„Ne znam, gospodaru. Ja ih sam imam više od dvije
tisuće pod svojom zapovijeđu. Tko bi im znao broja ?
Ima ih na hiljade, iz svih strana svijeta. Žive u kriptama,
kao ova što je, stisnuti kao stoka, jedući, spavajući,
zadovoljavajući svoje potrebe u odvratnoj pomiješa-
nosti. Odavle ne izlaze nego mrtvi, da ne bi do kraja
okužili rudnik. Onda im priznaju čast da prođu na go¬
spodarsko okno. Izvuku ih na čekrk, s kojim si ti sišao.
To oni zovu radi poruge apoteoza. Kad vide leš jednoga
od svojih, podsmijevaju se : „1 ovaj ide u nebo!”

Kod tih okrutnih riječi prijatelj biskupa Ciprijana
osjeti bolnije ubode savjesti. Kako je mogao samo kod
tolike sramote voditi mirno svoj život! I kao ironijska
jeka zazvoni mu sjetilna riječ u ušima, koju je onomadne
Julije Marcijal bio izrekao: „Kako je slatko živjeti!”

78

Jest, doista... Taj čas prođe opet jedno krdo ovih suž-
iijeva kraj njega. Izraz krvničke mržnje, koja je sijevala
u očima robijaša, kad su ga pogledali, probode ga kao
udarac bodeža Ali najužasnije bile su prazne očne duplje
nekih radnika. Prislonivši se leđima o priječke okna,
kojim se uzlazilo, stajali su prikovani, poput živih karija¬
tida, i dodavali su čovjeku, koji je stajao povrh njih,
košarice sa rudom dižući i spuštajući mišice u jednakom
pokretu kroz sate i sate... Kao strašno breme pade
na Cecilija osjećaj stida ; jer nesamo da je on sve to tr¬
pio, ne, on, glavni zakupnik siguski živio je od muke
ovih nesrećnika. Katkad je zastao, kao da mu težina
strašne grižnje savjesti sputava noge.

„Pohitaj, gospodine!” dovikivao mu je njegov
vodič. „Imamo još komad puta, dok stignemo do Pri-
vacijana.”

Okrenuli su uzbrdice hodnikom, kojega je strop
bio vrlo nizak. Mapalik posvijetli natpis urezan nožem
u stijenu : „Radilište Hermotima, oslobođenika Našega
Gospodina”. Jedva vidljiva paomina grana i nešto dalje
urezan križ nagoviještali su upućenima, da je ovaj nat¬
pis usjekao kršćanin.

„Vidiš,” reče rudar, „ovi su znakovi utjeha našima.
Ja sam poznao Hermotima, kad je već bio vrlo star.
On je ostao ovdje da olakša bolove i da nekoliko duša
privede Kristu.”

,,A ja ?” upita se Cecilije. „Sto sam ja učinio ? Kome
sam ja olakšao bolove ? Koje sam duše ja zadobio ?”
Tako je mislio, dok je pognutih leđa koracao i katkad
udario čelom o drveni tram. Najednoč se spusti opet
u hodnik, koji je dosada išao uzbrdo ; sve dovle u du¬
binu čula se zveka i škripa teških željeznih predmeta,
koji su udarali jedni o druge. Sve brže dolazila je buka
i potrajala je upravo zaglušna.

„Čuvaj se! Brzo, brzo !” dovikne njegov pratilac.

Samo što su imali vremena zavrijeti se u jednu pa-
njegu, kad u neposrednoj blizini vlak od taljiga projuri
strmo niz izvožene tračnice. Do kosti mršavi, a još mladi
momci vukli su te taljige držeći se grčevito užeta, koje
je išlo duž zida. Kako je zamirao štropot, izgubili su se
i oni u noći galerije, koju su osvijetlili bili mali drhtavi
plamečci.

Kad su stigli bili, počeo je Cecilije posrtati preko
krša i ruševina svake ruke. Desno i lijevo vodili su hod-

79

luci tijesni kao otvori za promaju, prema mjestima
gdje se upravo tada vadila ruda. Već izdaleka čulo se
udaranje budaka i ljudski glasovi, koji kao da su dolazili
iz dubine zemlje. Kad su se približili k oknu, mogli su
koji put kroz žućkastu prašinu vidjeti znojna lica, sag¬
nute kičme s ispalim kralješcima, ljude, kako ’ čuče
skupivši ruke i noge. I sva ta od grdnih stijena pritisnuta
i od tvrdoće kamena grčevito izobličena i iskrivljena
tijela savijala su se u crvenom svijetlu lampica kao tijela
mučenih u plamenom žaru.

Unatoč okova verala su se živo djeca kroz tijesne
otvore i opet se za čas javljala prteći pred sobom kotaricu
rude. Polunage žene primale su od njih i presipavale
u taljige. Svaki vijek i svaki spol bio je zatočen u ovaj
podzemni pakao.

„To je najgore,” reče Mapalik, „ova pomiješanost,
u kojoj žive. Ne možeš sebi predstaviti, gospodaru !
Ovaj je rudnik Sodoma, pakao nečistoće i propalosti!”,

Cecilije se nije usudio ništa odgovoriti. Misao, da"
je on, iako nehotice, sukrivac sve ove sramote, porazila
ga je. Nije bilo dakle dosta, što se ovi stvorovi muče,
ne, nego su još i nejaka djeca morala biti kaljana! Pro¬
tiv svih opravdavanja i svili odgovora praktične mu¬
drosti u tome je bila nepravda, koja je prelazila svaku
mjeru i od koje se krv bunila, tako da je tome trebalo
učiniti kraj. Nevidljivi teret, koji ga je pritiskao, činilo
se, da je postao nesnosan. S gotovo slomljenom hrpte-
njačom odšuljao se pod neobično niskim svodom
ove galerije dalje. Uzduh nije bio više za disanje, dah je
stajao od žege. A onda dođoše na hladnu, upravo ledenu
studen ; opet je počela vlaga, koja je sve probijala. Prema
svijetlu lampica zasinulo je pjenušavo cvijeće na potpor¬
njima, i najmanje bijele mrlje, najsitnije svjetlucajuće
čestice primale su fantastičke oblike. Iznenada sve je
iščezlo, nikakva buka nije ispunjavala više pomrčine,
koja sa svakim korakom kao da je opet postajala sve
gušća. J

,,Gledaj, gospodaru !” reče Mapalik lupivši kao od
običaja svojim čekićem o stijenu, „ovdje su natpisi
naše braće.”

Digao je lampu i čitao ugljenom napisane retke,
koji su se nanizali poput lastavica na zidu. Najviše su
bile jednostavne riječi: „Život, Život! Život!” ponav¬
ljane s nekim mističkim žarom. Zatim se uzdiglo obe¬

80

ćanje besmrtnosti do proročkog usklika: „Živjet ćeš...
živjet ćeš u Kristu... živjet ćeš uvijeke.” A dalje : „Lu¬
čila, živjela sa svojima!... Lučila, slatka prijateljice,
živjet ćeš dovijeka u Bogu.” Ispod toga neki malouk,
bez sumnje čovjek iz puka, napisao je barbarskim latin¬
skim jezikom : „Svete duše, sjetite se ubogoga Marci-
jana !” Kad je Cecilije čitao ove uzvike, kroz koje je
treptjela nepobjediva nada, napuniše mu se oči suza.

„Kakvo pouzdanje! Kakva li vjera !”

Kao ptice, koje je rastjerao vihar, tražile su se ove
bratske duše, koje su se izgubile u užasnoj noći ; davale
su si jedna drugoj znakove i nalazile su se konačno
opet, bilo možda samo za jedan čas. Bile su same u ovome
mraku. Kroz njihovu ljubav dopirala je zraka Kristova
do njih: „Ja sam s vama do svršetka svijeta!...”
I s ovih kamenova odlijegalo je bojno geslo : „Živjet
ćeš, živjet ćeš svu vječnost!” Ovaj izazov dobačen od
mučenih, od živih leševa..., kakova žarka snaga riječi
u ovoj grobnoj tišini!

Cecilije je bio pred posljednjim natpisom : „Sjetite
se ubogoga Marcijana !” Klekao je, da ispuni želju po¬
kojnikovu, i slavio je u Kristu njegovu uspomenu.

Mapalik je međutim bio otišao ; on se povrati i do¬
takne ramena Cecilijeva:

„Gospodaru,” reče, „ako ćeš se svaki put zaustav¬
ljati, onda možemo doći prekasno. Nema nego još malo
koraka, Privacijan je ovdje sasvim blizu u konjskoj
staji. Jer — mislim, da sam ti već rekao — nesretnik
ima brigu na rudničke konje, bio je preslab da lupa
budakom ili nosi bremena; kroz mene dobio je ovaj
lakši posao, i požuri se, okasnili smo. Kirijaši će doći
onamo svaki čas na objed, ne smijemo kod njih probuditi
sumnju.”

Doista naskoro su došli na raskršće, koje je bilo
prepuno praznih taljiga, onako kako su ih konji u du¬
gim redovima imali vući do radionica. Iz jedne udu¬
bine dopirala je svijetla zraka. Mapalik gurne jedna
vrata obložena vrećnim platnom. Topao miris životi¬
nja i krme strujao je van. Staja je bila, rekao bi, prazna.
Lampa, koja je visjela sa stropa, osvjetljivala je mali
kipić božanstva, koji je stajao blizu ulaza u niši, koja
je bila ukrašena vijencima cvijeća. To je bila boginja
konjušnica, Epona, grub seljački lik obraza crveno na-
maljanih cinoberom, koji se jednom rukom podupirao

6

81

o vile, a u drugoj je držao česalo. Konji su bili još van'
na djelu. U mutnoj svjetlosti razabirale su se hrpe stelje
kao i prašna pamučina, koja je visjela sa stropa i zidova.
Kraj škrinje s ječmom spavao je star čovjek, kvji se
skupio u klupko i hrčeći teško disao.

„To je on,” reče Mapalik, „čovjek bi rekao —
mrtvac.”

Sinjega lica, kao otrovana od podzemnoga uzduha,
bio je također gotovo smiješno mršav. Teške negve na
nogama bile su verigama prikovane na njegovu pasu,
tako da se sužanj nikad nije mogao sasvim ispraviti.
Od glave do nogu nije bilo na njemu jednoga zdrava
mjesta. Mučenje, šibe i bičevi sa željeznim kukama svuda
su bili usjekli brazgotine. Jedan udarac kandžijom ot¬
kinuo mu je pol uha i nakazio lice ; pod ključnim ko¬
stima upale su duboke jame, i pod zgužvanom tkaninom
radničkog haljetka vidjelo se, kako srce kuca, kao da
je otkrito. Jedna mu je ruka krvarila, sigurno ga je u
snu bio ugrizao štakor.

Mapalik se pažljivo približi i blago ga dotakne :

„Oče ! Oče ! Probudi se !”

Polagano se nasloni starac na lakat i spomoću pazi-
telja, koji mu je pridržao verige, sjedne na ječmenu
škrinju.

„Gledaj,” reče mu, „ovo je prijatelj Ciprijana,
koji je došao, da te oslobodi.”

Lice mučenikovo sine, dok se činilo, da su oči, koje
su se kroz godine privikle bile na mrak, ugašene.

„Ciprijana ! Anđela Božjega !”

U tom pokliku bio je takav ljubavni žar, da ga ne bi
bila mogla povećati ni prisutnost velikog biskupa. Na-
jednoč se spusti na koljena, baci se pred Cecilijem i
pokušao mu je poljubiti noge.

„Brate, molim te,” branio se Cecilije, „pristojalo
bi se više meni da cjelivam tvoje verige. Daj bar da te
bratski poljubim !”

Kad se starac digao, zagrlili su se.

„Ljubim tebe mjesto Ciprijana, oca našega.”

,,Ti si jedan od njegovih svećenika, je li ?” upita
Privacijan, uzmaknuvši malo, da može svoga subesjed-
nika promotriti.

„Ne, ja nijesam svećenik, ja sam samo prijatelj
biskupov.”

82

Kod tih riječi spusti eksorcista ruke kao obeshrabren.
Njegovo razasjalo lice zastre tuga :

„Onda mi ne ostaje drugo, nego da umrem...
Moji drugovi Guden i Barik pomrli su nadajući se uza¬
lud Tijelu Gospodnjemu. Što me je do danas na životu
održalo, bila je jedino nada, da će mi Ciprijan bar dati
utjehu, da posljednji put na ovome svijetu blagujem
kruh života.”

„Ovdje, znaš i sam, to nije moguće,” odgovori
Cecilije. „Ja sam ne bih mogao ovu zabranu ukinuti...
Ali daj da te oslobodimo, molim te svesrdno ! Mapalik
će ti razjasniti naš plan, i sutra, ako hoćeš, bit ćeš slo¬
bodan i kod mene prisustvovati Božjoj gozbi.”

„Ili u nebu s Kristom.”

„Zaklinjem te, daj se spasiti!”

Privacijan zaklima lako glavom.

„Ovoga svijeta ja nemam više nade... Radi, što
hoćeš... što Bog hoće.”

Cecilije je motrio ovo lomno mučeničko tijelo, na
kojemu su krvnici tako dugo iskaljivali svoj bijes. Do¬
takao se ožiljaka na njegovim plećima, opipao mu je
ranu na ruci i pošto je bacio pogled preko zamazane
konjske staje, zagleda se u ovoga obrazovanog čovjeka.
Privacijan je bio negda učenjak, koji je postao konjar
i predao se u to poniženje, koji je mjesece i godine trpio
sve muke, samo da bi posvjedočio, da je jedan Židov
iz Nazareta, kojega on nikad nije poznavao i koji je
prije dvjesta godina bio raspet, uskrsnuo od mrtvih.
I ovo svjedočanstvo za Boga blagosti i ljubavi, koji
je umro za spas svih ljudi, davalo se svijetu ovdje, gdje
je on čovještvo najsurovije nogama gazio, u ovome
pretpaklu bolova, gdje su osuđeni trpjeli bez svake
nade!... Kako maleno, kako smiješno učini se Ceciliju
njegovo vlastito djelo u isporedbi s ovakvim pregara-
njem i s ovakvom vjerom, kako prezirna i, da, kako mu
se kukavička činila ovdje sva njegova praktička mu¬
drost !

Ovim ukorima savjesti nije mogao odoljeti: jecajući
baci se mučeniku pred noge.

„Blagoslovi me, oče ! Ja nijesam nego prah i pepeo
pred tobom, ja sam dostojniji preziranja nego ova hrpa
nastora.”

„Neka te Krist blagoslovi,” odvrati Privacijan. ,,Ja
nijesam nego umirući bijednik, koji te očima i ne vidi.”

6 *

83

„Tvoje oči, koje su vidjele ovaj mrak, dostojne su
gledati Gospoda!”

Mapalik, koji je pred vratima čuvao stražu, pootvori
i vikne:

„Gospodine, vrijeme je da idemo. Idu ljudi s posla,
i bilo bi zlo, da nas ovdje sva tri na okupu nađu.”

,,S Bogom, brate. Ja sam srećan i veća mi je dika,
nego da sam cesara vidio.”

,,S Bogom pošao... i sjećaj se Privacijana.”

I sa svojim praznim očima, s tjeskobom na licu
radi neopozivog rastanka, isprati njega, koji se opet
penjao k svijetlu, do praga vrata, koja su vodila u mrak.

Kad se Cecilije na veće vraćao u Cirtu, pod svje¬
žim dojmom onoga, što je gledao na svome putovanju
kroz pakao, stvori odluku za sav život. Korio se radi
svoje mekoputnosti, spominjao se sramotnog žiga, koji
je usijanim gvožđem bio užežen u čelo ispovjednikovo,
i prizna sebi:

„Bio sam slijep ! Ciprijan je onaj, koji je imao pravo !”

84

TREĆI DIO

I.

PIJETLOVO POJANJE

„Birzila Ceciliju pozdrav.

Naš Zefir, Cecilije, predat će ti ovo pismo, koje pi¬
šem odmah, čim sam uhvatila zgodu, da bih utišala
tvoj duh uvijek spreman da se uznemiri radi svoje Bir-
zile. Prestani da se mučiš. Ja sam putovala vrlo dobro,
jedva što sam se s tobom oprostila na siguskom putu,
već smo se ustavili kod Kraljevskog jezera, nedaleko
grobnice tvojih pređa, svijetli potomče numidskih kra¬
ljeva, i uživala sam sa svojom ženskom poslugom gle¬
dajući, kako rode hvataju žabe u dubokoj vodi. Site smo
se nasmijale. Naveče smo spavali u Lambiridi, maloj
varošici zabavna imena, ali mrgodna lica, gdje nijesam
vidjela ništa zanimljivo do jednih dosta lijepih trium-
falnih vrata. Zatim nastavivši put imali smo mršav do¬
ručak u Diadumenovoj basilici i putovali smo sate kroz
divlje planine, bez ikakve smetnje, osim što nam se je¬
dan točak smakao s osi, među Simahovim majurom i
krčmom kod Dviju Rijeka. Tu nezgodu brzo je popravio
jedan od naših robova, vješt kovač. Isti dan stigli smo
vrlo kasno u noći konačno u tvoju kuću u Kalceju.

Što volim ovu kuću ! I kako mi se sviđa ! Sigurna
sam, da je poznaješ manje nego ja, ti, koji se ne mičeš
nikad iz Muguasa. Svako veče činim ovdje nova otkrića.
Tako je velika, veća od tvrđice, koja se nalazi poviše nje
i u kojoj se nalazi stalno jedna satnija sirskih strijelaca,
koji bi danas zaštitili u slučaju nomadskog napadaja.
Kažem ti to, da te više umirim, predragi Cecilije!...,
Što me ushićuje nada sve u tvom kalcejskom stanu,
jest nutarnje dvorište sa svojim pločnikom, vodosko¬
kom i sa svojim basenom. Uvijek je tako svježe u istok
sunca! Svako jutro mijem se na njemu, zatim uzjašem

85

Diomeda i odlazim sa Trofimom, tvojim konjušnikom,
na veliku trku kroz oaze. Kad se vratim, vrućina je već
velika. Boravim u dvorištu čučeći poput južnakinje
kraj žuboreće vododrže. Čitam ili pišem. Oko podne
bude takva žega, da se moram zatvoriti u visoku pre-
svođenu sobu, punu hlada, kojoj treba još začepiti otvore
pustenim oblozima. Ondje spavam ili sanjarim, dok se
uzduh opet ne osvježi. Opet pojašem konja sa Trofimom.
Letim u propanj u pučinu pustinje, dok se ne uhvati
noć. Kako su raskošne te trke bez svrhe i cilja ! Odlazim
vrlo daleko. Neki dan bila sam čak kod Herkulovih
Terama, gdje sam se kupala u velikoj piscini studene
vode. Vraćam se pijana od prostora i čista uzduha, ali
ne izmorena, i kako ne mogu spavati, provodim dio noći
svirajući u orgulje ili u tamburu i pjevajući sa svojim že¬
nama. Jedna od njih, koja je iz Tadirske zemlje, uči
me nomadske plesove.

Ah! Tko bi mogao izreći čar ove zemlje! Jug!...
Čini mi se, da je ovo moje kraljevstvo. Možda je ovo
lijepi zemaljski raj, o kojem govore kršćani, gdje je
sama slast života, tako savršen užitak, da ne trebaš
druge stvari. Svakog dana prije zore ostajem po sate
slušajući na doksatu svoje odaje beskrajni tok bujica
u ždrijelima i čudnovato jecanje voda uz bokove zvuč¬
nih stijena. I za najvrućih sati, kad izmorena zemlja
muči, prolaze laki povjetarci, blagi kao milovanje ruke.
Zloljesine trepeću duž obala, lišće palama šušti tanko
kao proljetni valovi. Dolje u riječnoj strugi žene klečeći
peru platno grimizne boje. Odnekale dolazi ćurlikanje
frule, isprva jedva čujno, jača malo po malo s prodornom
oštrinom, zatim najednom izdiše u sjajnoj grozi podneva...
Htjela bih uvijek ovdje prebivati ! Molim te, dragi Ce-
cilije, ostavi me, da sve ljeto provedeni na ovoj zem¬
lji plamena i radosti. Ne boj se ničega ! Trofim je otac
za tvoju Birzilu. Što se tiče Tadire, ona bdije nada mnom
kao nad vjenčanim blagom. Da si zdrav !”

Cecilije dobio je ovo pismo stigavši u Muguas, ne¬
koliko dana pošto je bio ostavio Sigus. Putujući bio se
ustavio u Buduksima kod nekog bogatog posjednika,
koji je bio s njime zakupnik rudnika, Julija Prokula,
vatrena poganina, ali duha vrlo slobodna, gospodara
vrlo čovječna i vrlo poštovana. Ovaj je bio također vrlo
upućen u sve, što se ticalo rudne eksploatacije. Natal,
kojemu se rojilo u glavi tisuću reformnih planova, želio

86

je na dugo raspravljati s Prokulom o postupanju s osu¬
đenicima. U isto vrijeme, kako su otkrića Mapalikova
izazivala u njemu bojazan od toliko puta nagoviješte¬
na ustanka aureskih brđana, poslao je bio pouzdana
čovjeka u Kalceus s porukom, koja je nalagala Birzili,
da se vrati u Cirtu sa svom hitnjom. Bez sumnje se pi¬
smo djevojčino mimoišlo s njegovim. Strepio je, da gla¬
snik ne dođe prekasno.

Čudo drugih briga dolazilo je k ovoj. Približavanje
barbara, pobuna, koja je tinjala u rudniku, a osobito
sudbina staroga Privacijana, koji je sretno umakao iz
okna, po lukavštini nadstojnikovoj. No kirijaš Pastor
dovezao ga je umirućega u Muguas. Starac je bio smje¬
šten u malu kućicu, pristojalište vile, gdje je primao
njegu jedne posvećene djevice, kojoj je Jakov, đakon
cirćanske crkve, stavio u dužnost ovo milosrdno djelo.
Za nesreću jadnik je bio tako slab, da se od časa do časa
očekivalo, kad će izdahnuti. Za vršak nesreće nepre¬
stani glasovi o progonu, činilo se, da opravdavaju bojazni
Ciprijanove... 1 sad se Birzila sa svojim običnim nezna¬
njem pogibli izlagala kao od zabave najgorim nezgodama !
Pročitao je iznova pismo djevojčino u svojoj ložnici
pri zublji, prije nego je zaspao. Manje od lakoumnosti,
od bezbrižnosti, bezazlene sebičnosti, kojoj ga je odavna
bila priučila i koja se naivno zrcalila u svim tim recima,
što ga je boljelo više nego sve ostalo, bilo je, što je kon-
statovao još jednom veliki utjecaj Tadirin na svoju
pokćerimu. Ta manija za Jugom, taj ukus za nomadski
život, taj kult barbarskih religija, tradicija i legenada,
sve je to bilo djelo skrovito i ustrajno stare gospodarice
gineceja. Ona je kušala privući Birzilu k svojoj rasi i
k svojim bogovima. To je bilo vrlo očigledno. I dosele
je uspjela i odviše da je zavodi ! No, može biti udišući
joj neprestanu razrožnost s njenim poočimom i neki
buntovni duh, može biti da je stara slijedila dublju
osnovu, nešto kao osvetu protiv njega, Cecilija!...
Da, to je ono ! Uzimajući mu kćer, htjela ga je kazniti,
što je oteo nekoč mater njenu utjecaju, njenoj ljubomor¬
noj tiranskoj ljubavi!... I dozivao je sebi bolno u pa¬
met svoje prisno drugovanje s Lelijom Julijanom, zatim
isprva sasvim intelektualno, a onda naskoro svoju veliku
ljubav k ženi svoga bivšeg suučenika. Kako ju je lju¬
bio ! Danas, kad je postao kršćanin, sudio je oštro tu
grešnu strast... Pa i sad još, devet godina, iza kako

87

je bila mrtva, nije li je ljubio uvijek, možda mahnitije
nego ikad ? 1 gle tjeskobna sumnja proleti mu dušom :
da nije bilo iz ljubavnog očaja, što je godinu dana po
smrti Lelijinoj popustio navaljivanju Ciprijanovu i obra¬
tio se ?...

U tamnu kutu odaje stajala je na stolčiću od bronze
njena slika u minijaturi, naslikana na staklu i uokvirena
u okruglom medaljonu na crvenom dršku. Cecilije ustane
s postelje, motrio je časak lomim slikariju približivši
je voštanoj zublji, zatim je pobožno poljubi. Odmah
njegova misao opet odleti s više nježnosti prema Bir-
zili. Cecilije znao je i odviše : nešto od pokojne oživjelo
je u tom nedisciplinovanom, skitničkom i fantastičnom
djetetu. Odjednom uhvaćen nerazjašnjivim strahom
pucne u dlanove popustivši nenadnom pozivu i poruči
po svoga tajnika i naredi mu, da pošlje smjesta drugog
teklića u Kalceus, da još požuri povratak djevojčin.
Poslije toga zaspao je mučnim snom, koji je bio prekidan
čestim buđenjima, za kojih je razvrstavao u duhu za¬
daće, koje ga čekaju, odluke, koje je imao stvoriti.

Ujutro je svanuo krasan ljetnji dan. U knjižnici,
gdje je Cecilije radio, jedan je prozor bio otvoren prema
strani kamenitog brda, zasađena prastarim maslinama.
Među tim časnim stablima bila su dva, koja je osobito
volio radi obrisa gotovo čovječjih u njihovih debala,
zavoja i tragičnih kretnja njihovih grana. Kroz grane
dviju najnižih maslina opažale su se daleko planine
cirtske, ovijene modrikastim parama, kroz koje se nazi¬
rala ružičasta rumen. Gospodaru muguaskom, koji ih
je navikao motriti svako jutro, ta rupa u nebeskoj modrini
kroz plemenito srebrno lišće bila je ulazak u sanjariju...
No jutros se nije imao kad tetošiti tlapnjama. Osjećao
je, kako ga suprotni osjećaji vuku na različne strane,
kao čovjeka, koji nastoji opet naći ravnotežje svog duha,
i bio je bolestan radi svoje neodlučnosti. Ako je Birzila
jednako ostala njegov veliki nemir, druge su ga brige
mučile. Nije još bio učinio nikakve odredbe radi rudnika.

I što ga je najviše kinjilo i ponižavalo, bilo je, što vidi,
kako je sva njegova dobra volja nekorisna u tom po¬
slu. Njegova velikodušna negodovanja nijesu mogla
nego ostati bez u inka. Prokul, mudar čovjek, bio mu je
je to rekao ! Sve je visjelo o caru samome, i ingerencija
države osjećala se u najmanjim potankostima uprave.
Jedan zakupnik kao on nije dapače mogao ni maknuti

88

jednoga knjigovođu ili pazitelja bez prokuratorove pri¬
vole. Ovaj je imenovao čak i barbira i učitelja, odre¬
đivao cijenu najmanje životne namirnice. Centralna
vlast prisvajala je sebi monopole najskromnijih stvari.
Sva prava zakupnika ograničavala su se na primanje
njihovih dohodaka, pošto su riznici uplatili svote ugovo¬
rene za njihov zakup... Dakle, što? Ublažiti discip¬
linu ? A nije li mu Mapalik izjavio, da će se bez te strašne
stege rudari poklati među sobom?... Zamijeniti ih
slobodnim ljudima ? No, tko će, ako nije usilovan, pri¬
stati ikad na taj užasni režim rudnički, — koji uostalom
tako hitro ubija živote ? Ipak to je djelo javne nužde !
Osim vremena gonjenja kršćani nijesu tu bili zastupani
nego u neznatnoj manjini. Drugi, velika masa drugih,
bili su ili ratni sužnjevi ili prestupnici građanskog zako¬
nika, pravedno kažnjeni!... A one barbarske oštrine,
ona beskorisna svirepost ? Hoće li Cecilije nastaviti
da bude sukrivac tih sramotnih postupaka?... On je
bez sumnje mogao razvrći svoj ugovor o zakupu. Raz-
vrgao bi ga s gubitkom, to je sigurno ! I kako bi se sma¬
njili njegovi dohoci! Najveći njihov dio odbacivao je
Sigus... On je bez sumnje mogao živjeti u osrednjosti,
pa i u siromaštvu ! Ali Birzilu, naviklu raskošnom životu,
je li nju mogao osuditi na skromniji život, koji bi joj
se činio jadan ? Jer, svedena na svoju samu baštinu,
djevojka je bila siromašna. Njen je otac rasuo golema
imanje u ncsmislene gradnje, na zatorna primanja go¬
stiju.

Birzila siromašna! Nije mogao podnijeti te misli...
Kako je eto bilo teško ugoditi nauku Kristovu sa za¬
htjevima praktičnog života! Osjećao je: njegova će
ljubav k njegovoj pokćerimi malo pomalo otvrditi nje¬
govo srce za sve ostalo... Eh, pa da. On ne će više mi¬
sliti na rudnik, ni na mučenje osuđenih. Uostalom,
nije li odanle izvadio posljednjega kršćanina od onih,
koji su ostali u životu ? Ciprijan ga ne će više moći op¬
tuživati, da je nehajan za trpljenje braće !

Isti čas za tisama u vrtu, sa strane dvorišta, najed¬
nom zapjeva pijetao. Cecilije se sjeti povijesti evan¬
đeoske: rumen mu stupi na čelo. Bio je otpadnik! Iz¬
nevjerio je obećanja, obveze, koje je primio pred svojom
savješću. Nervozan, uzbuđen ustane naglo od stola,
na koji se bio naslonio, mrmljajući sam sebi:

,,Kad je to nemoguće !... ”

89

I siđe prema pergoli, gdje je kći Lelije Julijane
običavala čitati svoje čudnovate dogodovštine.

Nekoliko dana zatim dođe glas u Cirtu o velikom
porazu barbara u stranama Auzije. Pomoćnici Germani,
koji su prešli na stranu barbarskih brđana, bili su po¬
bijeni svi do jednoga. Svijet je odahnuo. Numidija se
nalazila sada sigurna od najezde. U isto doba dođe na¬
pokon Ceciliju odgovor Birzilin, koji je mnogo zakasnio,
radi gibanja četa, koje su prolazile pokrajinom. Pro¬
tivila se neshvatljivom upornošću da ode iz Kalceja.
Kao svagda govorila je s ushitom o svojim izletima u
pustinju, o svojim posjetima kod poglavica domorodač¬
kih i o pompoznom načinu, s kojim je bila primljena
pod njihovim šatorima. 0 kakvoj opasnosti ili samo
uznemirenosti — ni spomena. Cecilije, čitajući to pismo,
planuo je pravim bijesom na Tadiru, koju je optuživao
više nego ikada, da zavodi djevojku. Zatim ga misao,
da je ona u sigurnosti, pomalo umiri. Druga konstata¬
cija, koja je izlazila iz događaja, dala mu je olakšanje :
da je pobuna rudara postala nemoguća. Jedan čas po¬
mislio je da prijavi prokuratoru Germana nadstojnika,
koji ju je bio podjarivao, onoga Hildemonda, koji je
svojom okrutnošću i njega bio revoltovao za njegova
posjeta u Sigusu. No, kako bi razjasnio, da je on, Ce¬
cilije, otkrio komplot, da ne izloži u isto doba Mapalika,
koji nije bio ništa rekao ? Pa onda represija bi bila stra¬
hovita. Mnoštvo nevinih bilo bi stavljeno na muke,
najveći broj između njih bio bi osuđen da pogine na križu.
Čim se sve umirilo, volio je šutjeti nego izazivati te svi¬
repe kazne.

Uostalom, zvali su ga hitniji poslovi i zadaće. Prije¬
tila je opasnost, da će se cirćanska crkva rasuti u nu¬
tarnjim razmiricama. Biskup Krescent umro je napre¬
čac, odmah po odlasku Ciprijanovu. Na njegovo mjesto
bili su izabrali jednoga svećenika po srcu kartaškog
biskupa, Agapija, čovjeka blaga i čvrsta, koji je bio po¬
svjedočio svoju vjernost za Decijeva progona. No njega
nije pripoznavala i borila se protiv njega strana Pavia,
svećenika lihvara i razvratnika, koji se već borio i pro¬
tiv Krescenta i koji je bio smatran kao zakoniti biskup
od čitavoga niza vjernika. Ovaj je okupljao oko sebe
sa silovitima i nepogodnima, kojima nitko nije bio do¬
sta prav u svome vladanju, dosta čist u nauci, čitavu
jednu smutljivu demagogiju nazovi-ispovijedalaca. Da

90

se zasluži ovaj lijepi naslov, dovoljno je bilo javno is¬
povjediti Krista. Boravak u tamnici, tragovi okova
ili batinanja pretvarali su u mučenike ljude bez zna¬
čaja, kojima su vladale najprostije opačine. Ovi sumnjivi
ili okaljani pojedinci vikali su neprestano protiv jeresi,
optuživali ljude, koji su bili nad svakom sumnjom i
pod izlikom, što su svoju krv prolili za Crkvu, prisva¬
jali su sebi pravo, da svakoga poučavaju i daju pro¬
pise kleru i biskupima. Uzalud je sam Ciprijan opomi-
njao u svojim poslanicama braći, da čuvaju disciplinu,
koja je u Cirti i mnogim drugim gradovima bila poga¬
žena od ovakvih, za koje se činilo, kao da su opsjednuti.

Međutim stari eksorcista Privacijan podlegao je
posljedicama zloga postupanja, što ga je u rudniku
tako dugo trpio. To je bio povod za još ozbiljnije upadice.

Neki cirćanski vjernici, koji su bili doznali za nje¬
gove duge muke, dolazili su da ga obiđu u njegovoj
samoći. Osobito su se natjecale žene, u toj revnosti. Do¬
nosile su bolesniku ponude, doticale se njegova odijela
i cjelivale su žigove njegovih rana* Cecilije bio je već
pokarao to jednako pretjerano kao nemudro iskaziva¬
nje. Čim je pak starac izdahnuo dušu, preporuči on
s obzirom na progone, koji prijete, da se tijelo tajno ukopa.
U sporazumu s Agapijem, novim biskupom, odluči,
da će pogreb biti noću. Tijelo je imalo biti sahranjeno
na jednome od najskrovitijih i najmanje pristupnih
mjesta u vrtu vile u Termama u grobu, koji je bio usije-
čen u kamenu. Ali Pavao i njegovi pristaše već su se
bili potajno dogovorili, kako bi se domogli tijela. Obu¬
zeti mišlju, da dignu ugled svoje stranke i da ovoga
pravog mučenika prisvoje k sebi, iznesu protiv tajne
sahrane prigovor ; stali su vikati, da je sramota, da ku¬
kavice, koje se nijesu ni borile, hoće ugušiti slavu pravih
Kristovih zatočnika.

Unatoč toga krenuo je sprovod malo iza ponoći,
kako su Cecilije i biskup bili odredili. Bio je ograničen
na malen broj osoba, koje su išle bez svjetiljaka u noći
bez mjeseca, da se tako uklone budnosti policije. Ali
Pavao i njegovi bili su budni.

Trebalo je najmanje dva sata, da se dođe od Mu-
guasa do vile u Termama. Sprovod je bio došao do vrt¬
nog zida, kad najednom ljudi oboružani batinama,
fanatizovani seljaci, napadnu Cecilijeve sluge i protje¬
raju ih. Umotano u bijelo platno ležalo je tijelo mu-

91

čenikovo ostavljeno na zemlji. Raskolnici strgnu platno
kao nečisto i mjesto njega oviju tijelo drugim od zelene
svile s natpisima iz Svetog Pisma, koji su bili izvezeni
zlatom. Zatim dignu mrtvaca na ramena i silazili su
pipajući pred sobom k velikom kamenom mostu, koji
je presvodivao ždrijelo Amsage.

Počelo je svitati, kad su onamo došli. Očekivali
su ih ljudi iz okolice, također oboružani, i prosjaci sa
svojim štapovima. Sve je odavalo dobro organizovan
komplot Pavla i njegovih sljedbenika. Bila im je na¬
mjera, da prođu kroz Cirtu s velikom bukom, da odu
na kršćansko groblje, koje je bilo na obronku brda na
putu u Sitifis, a koje je bilo zakonito vlasništvo ukupne
bratovštine.

Ljudi oboružani batinama sprijeda, a velika hrpa
ne manje uznemirujućih tipova za tijelom, i tako je
sprovod okrenuo u glavnu ulicu grada. Oni na čelu po¬
vorke pjevali su psalme. Čudeći se tome pjevanju i toj
ranoj gunguli ljudi su trčali na prozore i balkone i ne-
razdramljenim očima gledali su, kako ispod njih prolazi
taj les jedva zastrt, tresući se na ramenima ljudi, koji
su izgledali bijesni i koji su sve pjevajući bacali desno
i lijevo izazovne poglede. Pogani ogorčeni radi takve
odvažnosti bili su najprije zapanjeni, a zatim razđra-
ženi. Nijesu imali ni vremena da se osvijeste, kad li je
sprovod već bio na vratima groblja. Ondje ga je na
pragu ustavio Jakov, koji je kao đakon imao upravu
svećenstva i cirćanskog groblja. Unatoč njegovih usluga
i njegovih rana, koje je bio primio za vjeru, fanatici,
vođeni od Pavla, sruše ga i prijeđu unutra. Uputili su se
prema ćeliji, gdje je jedan sarkofag već gotov čekao les,
kad u tome pravovjerni, koji su se bili slegli oko zgrade
pokušaju da im spriječe ulaz. Došlo je do šaka. Kad je
natezanje potrajalo i prijetilo izroditi se u bunu, morala
je posegnuti policija. No snage, kojima su raspolagali
municipalni službenici, nađu se preslabe : oni moradoše
prizvati gradske vatrogasce, da rasprše sukob.

Međutim, pošto je trebalo ukopati onaj leš ostav¬
ljen na nosilima i kako je jedan sarkofag bio priprav¬
ljen u ćeliji, položili su unutra Privacijanovo tijelo.
Tako je Pavao triumfirao s prividnom pomoću oblasti.
To njemu ne bi dosta. Osam dana kasnije padne mu na
um proslaviti posmrtnu agapu na mučenikovu grobu.
Pošto je nadijelio živežem mnogo ubogara, sazove za isto

92

veče glavne vođe svoje stranke na gozbu uz zublje, koja
se imala davati na njegov trošak u ćeliji na groblju.

To je bila kapelica u obliku lista djeteline, vrlo
raskošno sagrađena i uređena, kao sve zgrade, koje su
pripadale cirćanskoj crkvi. Na ulazu, u vestibulu, bio je
oltar za Gospodnju večeru, a sa svake strane u poboč¬
nim apsidama bili su grobovi mučenički. Srednja ap¬
sida bila je triklinij s masivnim ozidanim polukrugom,
kojega su rubovi bili položeni kao u postelja u blagovao¬
nici. Uoči toga dana Pavao ga je bio dao urediti prosti-
račima, jastucima, uzglavnicima i sagovima. Ubrusi i
stolnjaci bili su složeni u hrpama po klupama, duž
zidova. U sredini polukruga bila je udubina, gdje su
bila raspoložena jela: gosti ležeći mekano na nagnutim
posteljama nijesu trebali nego pružiti ruku da dohvate
komade, koji su im se sviđali.

To su bili uglavnom muževi iz puka, ljudi surovi,
koji su više marili za obilje nego za izbor. Znajući nji¬
hov ukus, biskupski uzurpator providio je neštedice
za teška i izdašna jela, sušeni pršut, kobasice, kozji
sir, svake vrsti kolača, sjecano meso. Datulja, mede¬
njaka, svake vrsti tijesta i suhog voća bio je krcat ba-
sen u sredini stola. Piće je teklo u nemanjem obilju,
obična poljska vina jaka i opojna, koja su brzo udarila
čovjeka po glavi. 0 jednome svijećnjaku na zidu blizu
vrata bio je obješen mijeh od jarca pun laletanskog vina.
Crnkasta tekućina navirala je kao krv iz kucavice na
nožicu, koja je bila svezana uzicom. Neprestano su si¬
lovite ruke driješile zauzu i usta su se otvarala da prime
u dno grla slap, koji je tekao mlazom. Prije svršetka
gozbe svi uzvanici bili su pijani. Oni, koji su bili sposobni
otići kući, izazvali su takvu buku i strku po ulicama,
da je policija iznova morala posegnuti te je varoška uza,
koja se nalazila na forumu do kurije, bila pretijesna
za sve izgrednike.

Slični izgredi izazvali su u Cirti još kruću mržnju
na kršćane, koje su sve bez razlike jednako osuđivali.
Cecilije ožalošćen tim neredima i tim razmiricama tru¬
dio se uzalud pomiriti obje strane, koje su razdijelile
crkvu, i umiriti zlo raspoloženje oblasti. Pavao je ostao
nepogodan. Julije Marcijal, triumvir, kojega je zamolio
za sastanak, udesio je stvar tako, da ga ne primi. Oče¬
vidno se starac bojao, da se ne izloži, ako bi produžio
odnošaje s čovjekom sumnjivim radi kršćanstva. Ukla-

93

njao mu se. Cecilije se isprva zapanji radi toga, no to
ga zatim dovede do promišljanja o tobožnjoj toleran¬
ciji skeptika i o blagosti nekih osjećajnih duša, koje se
neprestano razmeću svojim čovještvom. Marcijal je tr¬
pio smjela ili prevratna mnijenja među ljudima dobro
odgojenim, ali se pokazivao nemilostiv prema svjetini.
Cecilije je dapače imao sad uvjerenje, da taj dragi prija¬
telj ne bi oklijevao dati ga uhititi, netom bi Cecilijevi
nazori uzrokovali opću sablazan. Taj skepticizam, koji
nije bio nego slabost ili neodlučnost duha, kako se ograni¬
čavao brzo i sam od sebe u praksi ! 1 kakvu superiornost
imao je nad najzatucanijim fanatizmom, kad je unatoč
svoga stanovišta, da ne sudi neuke, kažnjavao ih ipak
s istom svirepošću ?...

Promišljao je slučaj Julija Marcijala, kad je po-
mještajući sveske u svojoj knjižnici razvio jedan i na¬
šao na ovo mjesto Plinija mladoga: ,,Imao sam ovo
vrijeme bolesnih robova. Neki od njih umrli su u cvijetu
svoga vijeka. To me poražava !...” Ah! Eto ti nježna
srca! To je onaj isti, koji je, budući legatom carskim
u Bitiniji, primjenjivao torturu na nepokorne kršćane
i dao voditi na smrt sluškinje, ženice, koje su ustrajale
u svojoj vjeri i tako se ogriješile <> carske zakone ! Do¬
ista, čovjek je vrlo čudnovata životinja!...

Isti dan, za njegovo veliko čudo, javiše mu pohod
odvjetnika Marka, sina Marcijalova, velikoga mladića
blijeda lica i sjetna izraza, koji kao da je bio živa suprot¬
nost svome ocu. Kao još tajan katehumen biskupa
Agapija, a možda i kao eventualni prosac Birzilin, došao
je opomenuti Cecilija, da će biti poduzeti progoni pro¬
tiv nedavnih krivaca nereda i da će iz zavisti Rokcija
Feliksa, triumvira u službi, i on biti po svoj prilici uple¬
ten u tu stvar.

„Ima jedno sredstvo/’ reče, „da se sve udesi: to
je, da ostaviš svoje flaminske funkcije u korist Rokcijevu.
Znam od zajedničkih prijatelja, da uz taj uvjet on ne će
podići nikakve tužbe protiv tebe. Što se tiče mog oca,
koji je njegov drug, odgovaram za njegovu šutnju.”

„Hvala ti”, reče Cecilije, „na tvojim dobrim osje¬
ćanjima prema meni. No tvoj je korak bio suvišan. Odavna
imam namjeru odreći se flaminata. Učiniti to u ovaj čas
za cijenu, koju mi predlaže Rokcije Feliks, bila bi kukav-
ština. Na to ne ću nikad pristati!”

94

Marko, stavljen malo u nepriličan položaj odsječ¬
nim tonom domaćina, izmuca:

„Daj se skloniti! Radi se možda o tvom životu!

„Što mi je stalo ! Ne bojim se! Možeš to reći Rok-
ciju ili onima, koji su te poslali!”

I otpusti dosta surovo posj etnika .

Usred ovih tjeskoba neprestane raspaljenosti rulja
naredba o progonu kršćana, koja je prijetila tako dugo,
bila je najzad proglašena. U ime Valerijana i Galijena
Augusta općinski telal oglasio ju je uz zvuk trube i pro¬
čitao je glasno na svim gradskim raskršćima. Nepre¬
stano su se na forumu ustavljale hrpe pred tekstom
carskog edikta, pribijenog na vratima vijećnice. U njemu
se čitalo, da se „biskupi i svećenici pozivaju, da žrtvuju
bogovima rimskim i geniju careva. Zabranjuje se lai¬
cima kao i klericima da se skupljaju i ulaze u groblja,
koja će biti stavljena pod sekvestar. Tko bi god držao
skupštinu ili imao u njoj dijela, kaznit će se smrću...”

Nastala je panika u cirćanskoj općini, to većma,
jer su najgori glasovi dolazili od susjednih crkava. Na¬
skoro se pročulo, da je u Kartagi buna i da je Ciprijan
bio jedna od prvih žrtava. Cecilije, strepeći za život
svoga prijatelja, dobije od njega pismo, koje malo umiri
njegovu bojazan, u kojemu mu je biskup javio svoj iz¬
gon u Kurubu. No zapisnik o njegovu preslušanju kod
prokonsula tekao je po svim crkvama za sazidavanje
vjernih. Divili su se njegovu držanju, dostojnu pravoga
rimskog građanina. Pozvan, da žrtvuje, ovaj čovjek
reda odgovorio je upravitelju: „Čini svoju dužnost!
Ja ću učiniti svoju.” I bez ispraznih rekriminacija, kao
pravnik, koji poznaje sve posljedice nezakonitog čina,
otišao je u mjesto svoga zatočen]a..

U pismu, koje je napisao Ceciliju, odražavala se ista
vedrina duše. Ton je bio gotovo veseo. Govorio je svomu
prijatelju: „Kušnja, koju mi Gospod šalje, doista je
odviše blaga. Ja sam u Kurubi, na obali morskoj, u kraju
pitomu i natopljenu izvorima. Oko moje kuće ima vrt
pun voća. Sve pruža ovdje sliku ljeta: šipci su se zarume-
njeli, smokve se zaobljuju od mliječnog soka. Ovo je umi¬
ljata samoća, okružena sjenom, u kojoj kao da naprijed
kušam rashladu nebesku.” A dalje je dodao: „Vidiš,
moja predviđanja nijesu me bila^ prevarila, ili nijesu
me prevarila nego malo. Navodiš mi Seneku ovdje:
^,Ne sis miser ante tempus , ne predaj se bijedi prije vre-

95

mena!” Dopusti, da ti jednako uzvratim. Opominjem
se, da je taj mudrac po mnijenju ovoga svijeta pisao
jednomu prijatelju : Staraj se za svoje tijelo, ali u takvom
duhu, ako uzište razum ili čast ili vjera, da ne oklije¬
vaš poslati ga na lomaču ! — Dragi Cecilije, u ovim
okolnostima, koje prijete sve više, na tebi je da vidiš,
što razum, čast i vjera propisuju tvojoj savjesti...”

Ove besjede nijesu vrijeđale Cecilija. Bio je pripra¬
van na svaki događaj. Ovaj put zla sreća nije ga zatekla
nenadano. Voljom uvijek čvrstom i bistrovidom pre-
gnuo je na najhitnije zadaće. Prije svega valjalo je sklo¬
niti duhovnike i biskupe osobito uočene carskim re-
skriptom. Pošto je Agapije bio uhićen i odveden u Lam-
beziju, sabrao je u Muguasu đakona Jakova, štioca
Marijana s nekim klericima cirćanskim. Mnogo drugih
uspjelo mu je posakrivati na brojnim imanjima, koja je
imao gotovo svuda po Numidiji. Radilo se iznova, da se
spasi budućnost.

Sadašnjica postajala je svaki dan jezovitija. Ako
se neki broj kršćana pokazaše malodušni, pogani su op¬
ćenito bili podli. Kao za Decija Cecilije ustravljen bio
je svjedok raspršenju stada. Ono je bilo doslovno tero-
rizovano bjesnilom protivnika. Sukrivnjom oblasti slo¬
bodno se iskaljivala među pukom osvetljivost mahale
i staleža. Imajući za se prednost brojčanu pogani su se
koristili njome da ubijaju neprijatelje toljagama i ka¬
menjem. Palili su ljude i kamenovali sasvim javno na
gradskim ulicama i po selima. Gurali su žrtve kruto spu¬
tane na gomile drva i krpa pokvašenih uljem i podmetali
vatru. Neki svećenik skoro oženjen gledao je svojim
očima, kako su spalili njegovu mladu ženu. Njega samoga,
isprebijana udarcima i kamenovana, ostavili su kao mrtva
na mjestu. Iz pretjerane revnosti (jer po naredbi bili su
dužni žrtvovati jedini svećenici) muževi su na to nago¬
nili svoje žene, vukli ih u hramove i držeći im ruke silili
ih, da bace nekoliko zrna tamjana u žeravicu na ol¬
tarima. Pripovijedali su, da je jedna dojkinja poganka
ugušila kršćansko dijete trpajući mu u usta kruh namo¬
čen u vino, koje je bilo posvećeno idolima.

Jedno jutro razviju se po čitavom gradu lustralne
procesije i ceremonije. Bosonoge poganske bratovštine
obišle su pod zastavama oko bedema pjevajući himne.
Javna moljenja i žrtve bile su službeno naložene, da
se očisti carstvo od kršćanske bezbožnosti uoči pohoda,

96

koji je Valenjan August snovao protiv Persijaca. Onaj
mm Cecilije prolazeći opazio je pred Saturnovim hra¬
mom čitavu hrpu lonaca i zadimljenih kotlova, žrece
kako ciste obarenu volovsku glavu na nekom kao
stacunu, s kojega je visjelo mnoštvo droba i mesnih
otpadaka. Kraj njih je hrpa pomahr.italih ljudi opkolila
nekoga starca, koji je klečao ruku svezanih naopako
kojemu je neki čvrst momak otvarao usta žlicom za
!inacije. Nagonili su ga, da jede žrtvovano meso, koje
mu je jedan poganski svećenik sav u bijelo obučen pru¬
žao na vilicama.

Mnogi od kršćana, prestravljeni do ludosti tim
bjesnilom, letjeli su sami od sebe na Kapitolij da žrtvuju.
Bogati su mitili suce i oavali su sebi za novac isposta-
V P “!f. ne žrtvene svjedodžbe. Senzacionalni otpadi
ozalostih su općinu cirćansku. Jedan biskup iz su¬
sjedstva, neki Nikostrat, bivši oslobođeni rob nakon
svog obraćaja, pobjegao je, pošto je pokrao svoju pa-
tronku i odnio znatne svote, koje su kod njega u zaklad
bili ostavili njegovi vjernici. Švalja Eufrosina, udovica
koja je bila učinila zavjet vječnog udovištva, otpala
je javno od vjere i preudala se za poganina. Oni, koji
su ustrajali u svojoj vjeri, vidjeli su se izvrženi napasto¬
vanju fanatika i tobožnjih nekompromisnih ljudi. La¬
žni ispovijedaoci, profesionalci mučeništva, čim su do-
bih nekoliko udaraca, živjeli su na račun dobrotvorno-
sti* Neki su sami sebe sakatili. Razmetali su se po uli¬
cama u pijanom mamurluku i više ili je bilo zatečeno
Kako čine razvratnosti po crkvama. U svome zaklonu
u Kurubi Ciprijan je negodovao radi tih sramota. U
svojim pismima plamene rječitosti dovikivao je kriv-
C11 ?] a ;. »Ako ne štedite svoja tijela posvećena i pro-
svjetijena ispoviješću Kristovom, štedite barem hramove
Božje !

No obijest ovih razbojnika mislila je, da joj je sve
dopušteno. Plaćeni od „palili”, onih, koji su kupili
knjižice žrtvene, a željeli su ipak ostati u Crkvi, za¬
lagali su se, da ih izmire namjenjujući im zaslugu svo^
mučeništva, i kako se govorilo, „davali su im mir”*
Biskupima i svećenicima pisali su : „Mi, mučenici Kri¬
stovi, dajemo mir tome i tome i svima njegovim. Neka
budu pripušteni u vašu zajednicu 1” 1 vidjelo se, kako
se k stolu Gospodnjemu približuju otpadnici, koji’nijesu
pokazali nikakva znaka kajanja, kućni domaćini, pra-

7

97

ćeni od svoje djece, svoje čeljadi, svojih sela ili svojih

olemena sav taj svijet pomiren uđuture i najedamput
po dobroj volji jednoga tobožnjeg nMOVi-ispovijedaoca^
Ajraniie i Cipriian protestovali su energično protiv toga
nedostojnog podjeljivanja Otajstva i protiv toga ru-
x en : a sve discipline. Govorili su pravim ispovijedaocirna.
Si e ponizni budite skromni, budite mirni!. Sa-
Huvalle £a P “t svo'g imena. Ne kaljajte, alavn svoje ,spm
viiputi neurednošću svoga vladanja! — Onima, koji

U bi i paH nUesu prestajali prikričavati u svojim po-
rukama- Pokoru! Pokoru!. . Da nitko od vas ne

hiti uzeti svoju razderanu tuniku i obući je, dok je nije
prtjeTao Si od dobra krojaia i obijel.ti je pomnjivo

valj Te 'sramote i te podlosti, kao i nasilja i okrutno¬
sti pogana ™jesu iznenađivale Ceeilija. mao je odviše
rđavo mnijenje o ljudima, da im se ne bi nadao. No u
zabuni Crkve dokazi Ciprijana, koji ga je obvezivao
na javnu ispovijest, uzimali su sve veću snagu. Ako se
svak bude žurio da ostavi boj i pod izlikom lzniir( j n F
neizmirivih protivnoti kušao titrati se zakonom, sto
biti od duha nauke, koja je utemeljena svakolika na
žrtvi ? I ako svatko bude vukao na svoju stranu,
je rasap u kratku roku gotov Prava d “ sa ,1 ® ^ eb f a { d
hvaćati zlo predati se nepravdi, koja slavii tminu, Ka
ioi protest ostaje jedino sredstvo da zapriječi to zlo i
ukine tu nepravdu. A ovaj surovi svijet zaslužuje, da
hSe onrovrgnut njegov isključivi kult snage, njegova
nSžuda zlatf i neposrednog uživanja, njegov gadni
materijalizam. A tL « _«pro»rgn.d., ako s« na ;

sfgorkofmijSrS'eći na° ^gaiiske filo:

ra7lacrali brzo napredovanje Evanđelja bratinstvon

među kršćanima i uzajamnom pomoću. Govorio je sebi.

Sve to nije ništa. Pogani čine isto. Nijesu naši
siromas? koji ć'e osigurati trinmt Crkve nego neustta-
civp duše neukrotiva tijela onih ljudi, koji se Ka
vaciian dkjS mučiti i iščupati sebi život, da b. potvrdi ,
da je Krst uskrsnuo od mrtvih i da je njegovo kraljev¬
stvo jedina stvarnost.

98

Tad mu se činilo, da čuje Ciprijana, koji se sagiblje
k njemu šapćući glasom isprekidanim od uzbuđenja:

„Vjeruješ li doista, moj brate, tu jedinu Stvar¬
nost?... A vjeruješ li je, zar možeš živjeti poričući,
bilo samo usnicama, ono, što je sam princip života ?...”

U isto vrijeme mislio je, kakav će biti njegov život
neprestano uhođen i napastovan. Da postupaju s njim
kao sumnjivcem, da bude nadziran od policije kao krč¬
mari, gladijatori, vlasnici sumnjivih mjesta! Da sra¬
mote i odvratnosti!...

Ako je tako, nije mu ostalo nego da se žrtvuje, da
dade primjer i posvjedoči svoju vjeru!... No misao
na Birzilu vraćala mu se i nanovo ga pometala. Nije
bio sam na svijetu. Hoće li ostaviti to dijete, predano
svojom slabošću tolikim lošim utjecajima ? Nije li se
imao truditi, da opet zadobije njenu dušu, da je otme
Tadiri ? Neka vrsta apostolata nudila mu se, plemenita
zadaća, koja mu je sakrivala rugobu njegove nesvije-
sne sebičnosti. Skanjujući se konačno je zaključivao :
„Boriti se ? Zašto ? Nema definitivnih pobjeda. Bolje
je ustrajati.” I običajni sofizam, kojim se davao uhva¬
titi, predstavljao se njegovoj duši: „Ustrajati, da spa¬
sim sebe, da spasim Crkvu ! Sa zakonom mogao se od
nevolje nagoditi. Nije se zahtijevalo odricanje od vjere,
dapače ni od biskupa ni od svećenika. Sve je bilo u tome,
kako bi čovjek udesio, da ne bude prisiljen žrtvovati!
Uostalom, laici nijesu na to bili nikako obvezani!...”
Pakostan, sarkastičan glas izgovarao je u dnu njegove
savjesti: „Ne će oni dobiti tvoju krv! Ne će oni dobiti
tvoju krv!” I radost ironijska i oštra napunjala ga je
pri misli, da tom prezirnom apstinencijom od žrtve on
očituje svoj prijezir za pogane, koji nijesu vrijedni žr¬
tve njegova života, a također i da se uspješno protivi
Ciprijanu, koji ga je svojim heroizmom ponižavao.

Kušao se učvrstiti u toj odluci bez slave, kad se
najednom sjeti, da ima odgovoriti svome prijatelju. Tome
prognaniku, tome dragovoljnom mučeniku, koji se priprav¬
ljao da ide na pogubljenje, napisao je s tvrdošću srca,
kojoj je bio svijestan, ali koje nije mogao svladati, i
koja mu se kasnije učini kao sotonski poticaj. Završio
je svoje pismo ovim izrekama proračunane suhoparnosti:

„Moja je namjera držati se zakonskih granica.
Sto se tebe tiče, ja te još svjetujem, da se ukloniš. Nikad
uijesi bio potrebniji Crkvi.”

7 *

99

Ovaj pravac vladanja nije bilo lako slijediti. Ako
se nije htio odlučiti sasvim od općine, bio je dužan
ustupiti u nečemu pučkom osjećaju i vodit, račun o
uputama glavara, to većina, jer je bio jedan od upia
vitelja crkvenih. Ne potraja dugo, pa je moga
diti, kako je njegov položaj bio delikatan i težak.

Prema glasu carske naredbe svako sastajanje bilo
ie kršćanima zabranjeno. Njihovo groblje bilo je zatvo¬
reno od oblasti. Nije im ostala za njihovo bogoslužje
nego sama crkva”, stara kuća sakrivena u dnu jednog
ćor-sokaka koja je pripadala Ceciliju. Iz toga razloga,
jer e to bilo posebno vlasništvo, oblast, nijesu na nju
stavile oečata. Ipak se nijesu vise usuđivah ondje se
sastajati od straha, da ne izazovu fanatizam poganski.
Sakupljali su se kod Cecilija u Muguasu Kamo su dola¬
zili večerom u malim skupovima. Međutim, Pavlova
sirana, uvijek pohlepna za n.anifMtna.nma, opturiva a
ie pravovjerne radi kukavičluka, a s druge strane Kler
rirćanski shvaćao je dobro potrebu općega zbora, da
podigne hrabrost* vjernih. Jakov, ispovijcdalac, predlo¬
žio fe noćnu skupštinu u crkvi, s brat.nskom gozbom
i proslavom. U zoru bi se služila liturgija . braći bi se
podijelilo Tijelo Gospodnje. Vrata bi imala biti otvoiena
od ponoći. Ondje su bila tri ulaza, kroz koja bi se unu¬
tra P došlo potajno i ograničenim hrpama, kao u Muguasu
Unatoč protivnog mnijenja Cecihjeva, koji je držao
taj pothvat vrlo opasnim, osnova Jakovljeva prevlada.

I pošto ga je njegov položaj obvezivao, da dadle primjer,
razboriti^ prijatelj Ciprijanov vidio se u nuždi da pri¬
sustvuje zboru, kojega nije odobravao. .

Onih, koji su došli, nije bilo vise od pedesetak
tako su skore grozote počinjene od pogana uplašile
općinu Pipajući tražili su se kao izgubljen, po slabo
rasviiećenoi kripti. Odabrali su bili ovu podzemnu dvo¬
rani radij nego dvoranu za agape, koja je bila raži
zmije i činila se manje sigurna... Najednom, u času,
kad je Jakov započeo svoju ekshortu podiže se b “*i a
na ulasku u stubište. Ljudi koji su čuvah vra a a-
srnu unutra vičući, da je došla policija. Mandali i pnje-
vornice nasCo će popucati. Metež uhvati prisutne.
Kao od daha raspa svjetiljke i kandelabri potrnu se

U naglom mraku, gdje se osjećao gažen i guran od
svih tih ljudi zaprepaštenih od straha, Cecihje, vrlo p -
seban, unatoč drhtanja svojih živaca, govorio je sebi,

100

hladno: „Zar ćeš i ti bježati .?... Ne, ostat ćeš tu!”
Tajna sila, koja se stapala s boljim dijelom njegove
volje, držala ga je, prikovala ga je za tlo, unatoč valu
puka, unatoč praktičnoj mudrosti, — unatoč Birzili...
Imao je poreći sve svoje odluke, biti heroj sebi samome
usprkos! No gužva ga je potiskivala prema svijetloj
tačci, malenom drhtavom plamečku jedne svijeće, koju
je štitila jedna ispružena ruka. Svi su srtali prema tome
vidjelu, koje je nejasno rasvjećivalo jedan golem stup.
Crkveni vratar mašući svežnjem ključeva šaptao je u
po glasa, da ima tu prikriven u zidu jedan tajni silazak,
koji vodi u ždrijelo Amsage. Ceciliju se učini, da se opo¬
minje, kako je bio slušao svoga oca pripovijedati o tom
podzemnom prolazu, koji je bio iz vremena numidskih
kraljeva. No to mu je sjeknulo kroz pamet samo kao
munja. Talas ga ljudi odvalja. Za vratarom, koji je
mahao zubljom, utrpali su se u neke zavojite stube sa
klizavim, beskrajnim stepenicama, gdje su se naskoro
gušili u rijetkom uzduhu i u tami, jer se zublja, koja je
dimila, utrnula... Na posljetku lahor svježa uzduha
najavi izlaz. Izbili su, među kamenjem, komadima
stijenja, na uzanu strijeku zemlje, gdje je bilo teško ići
naprijed. Vratar užge iznova svoju luč. Bili su u dnu
ždrijela pod prirodnim svodom čudesne visine, koji je
bio na vrhu probijen širokom rupom, kroz koju su vi¬
djeli zvijezde. Riječna struja, dosta plitka na tom mje¬
stu, tekla je gotovo u visini sa tlom između golemih
valutica, koje su tvorile kao most od jedne obale na drugu.

Prema zlokobnom svijetlu zublje bjegunci su se
pogledali u osjenu ustravljenim očima. Bilo ih je najviše
dvadesetak: bio je tu đakon Jakov i štilac Marijan,
koji su dijelili riječi utjehe../

Kamo će sad ? Šum rijeke, koju je odnosio brzi
tok u svojoj struji od zvučnih oblutaka, kao da je go¬
vorio : „Žurite se ! Žurite se!” No iz ždrijela nije se
moglo izići nego na južni kraj prema tržištu. Jednoga
čovjeka poslali su kao izvidnicu tim smjerom. Vratio
se sav blijed od užasa i cvokoćući zubima : izlaz je bio
zatvoren odjelom vojnika: bili su uhvaćeni kao u stu¬
pici.

Već su koraci odjekivali u silasku iz podzemlja.
Glasovi povikaše : „Propadosmo !”

Tada jedan rob Cecilijev, kojega je on jedva i po¬
znavao, došapne mu na uho :

101

„Hodi, gospodine! Eno ondje za onom stijenom
ima hodnik, koji vodi u tvoju vilu u Terme.”

Začula ga je jedna žena, koja je stajala u osjenu,
tik do Cecilija. Odmah je stala vrištati ludim glasom :

„Ima hodnik eno ondje! Brzo, brzo!.

Naganjani ljudi poletješe prema toj spasonosnoj
stijeni, dok je Cecilije, zastiđen tim bijegom, htio za¬
ostati. Zaprijetiše mu, prisiliše ga,^da ide kao i drugi:

„Naprijed, ili ćeš nas odati!”

Nije bio više nego jedna glava u stadu, išao je bez
misli, bez volje. Njegova savjest kolebala se usred pro¬
tuslovlja, poricanja samoga sebe. Kad se nakon tegotnog
uspona našao najedamput u vrtovima svoje vile sav
drhtureći na ledenom jutarnjem uzduhu, iznenada s
druge strane duboke potočine za bedenima Cirte pije¬
tao klikne svoj oštri zov... Cecilije zadršće iznova, kao
od javnog ukora...

U KRČMI KOD ORLA

Dvadeset i sedam osoba, medu njima dvadeset
žena, bilo je uhvaćeno od policije u kripti crkve. Izgu¬
bivši se u mraku nijesu mogle naći ulaz u podzemlje,
od kojega su vrata uostalom bjegunci zatvorili za so¬
bom Njihova sudbina zadavala je ostaloj općini naj-
tjeskobnije brige, jer prema naredbi najmanja kazna,
koju su mogli dobiti, bila je smrt. No gnjev oblasti i
okrutnost svjetine, razdražene preko mjere posljednjim
smaknućima, nijesu se imale zacijelo zadovoljiti pro-
stom smrću. Jamačno će k tome dodati rafinovanost

najtežih muka. ... - u-*-

Što se Cecilija Natala tiče, tekao je glas, da ce biti
progonjen, najprije jer je davao svoju kuću kršćanima,
koji su se prijevarno sastajali, a zatim kao odgovorni
krivac manifestacije i smutnja na groblju. Može biti,
da bi se uklonio opasan skandal, kad bi uhitili u njegovoj
vili tako važnu osobu, može biti jedino po tajnoj inter¬
venciji Julija Marcijala, ili još prije njegova sina Marka,
on je bio pozvan u Lambesiju, da se opravda pred car¬
skim legatom. Spremao se da pođe, kad mu iznenada
jedan teklić donese glas, da su Birzilu sa svim njenim
slugama oteli Mauri... „Odjeli konjika, razbijen^ kod
Auzije, dohvatili su se pustinje, i ondje združivši se
s Nomadima vratili su se putem u Kalcej. Sirski strijelci,

102

pošto su im uzalud pokušali zapriječiti put, morali su
se zatvoriti u svoju kulu. Tako su Mauri mogli oplijeniti
i zapaliti vilu, odnijeti Birzilu i svu njenu čeljad u rop¬
stvo...”

Cecilije, koji je znao nesigurnost sela i uvijek se
bojao toga događaja, kleo je sebe radi svoje slabosti.
Kojim čarima nalazio se tako razoružan pred voljom
toga djeteta, ili bolje voljom Tadire, koja joj je diktirala
sve njene korake ? Mora da je njegova stara ljubav k
Leliji Julijani pustila u njemu vrlo živo korijenje, kad
je pred zaplakanim licem djevojčinim vidio do halu¬
cinacije ljubljeno lice pokojne! Kakva kazna za nju !
Kakva li lekcija za njega! 1 nabrajao je sebi sve opa¬
snosti, koje su joj prijetile kod nomada i od kojih naj¬
gora nije bila smrt. No što ga je najviše tištalo, bila je
misao na korake, što će ih biti prisiljen poduzimati kod
vojničkih vlasti, da izradi progon otmičara. Kakav po-
nizujući stav nametalo mu je to pred legatom ! Ne samo
to, nego kao kršćanin bit će prisiljen opravdavati se,
braniti stvar svoju i braće, uvjeravati možda na sve
moguće načine, da se kaje, čak laskati onome plaćeniku,
nastojati da ga gane u korist Birzile!... Nikad se nije
osjećao tako nisko. Nikad nije imao stidnije i bolnije
svijesti o neskladu, koji je trajao u beskrajnost i bivao
sve teži, među njegovim vladanjem i njegovim životnim
načelima.

U bolu i smutnji, koju mu uzrokova ta katastrofa,
mala okolnost učini mu se ipak dobra kob : da je Julije
Marcijal, triumvir, čiju je dobrohotnost prema sebi,
unatoč svega, poznavao, bio pozvan s njime u Lambe¬
siju. Ista poštanska kola imala su doći po njih u Cirtu.

Doista su išli zajedno. No ako mu i Marcijal nije
pokazivao upravo hladnoću, očitovao je krajnju suz-
držljivost. Neprestano se držao kao u obrani. Čim bi
Cecilije htio načeti vruće stvari, on bi skrenuo razgo¬
vor drugamo ili je šutio. Ipak je Cecilije pogađao kod
starca trajnu simpatiju, koja se nije usudila pokazati
se, tajnu želju, da se razumiju, da uklone svaki nespora¬
zum — možda zbog Birzile... Ipak je Marcijal bio u
neprilici. Nije bilo među njima intimnosti kao nekada.
Tako su proputovali neutješan put, u prašini i suhoj
žegi kolovoza na izmaku. Kroz beskrajne milje kola su
trčala jednoličnim poljima bez drveta, s rijetkom
travom, koja je izgorjela za pasjih dana, po velikim vap-

103

nenastim prostorima, gdje se činilo, da se kamenje šup¬
ljikavo poput spužava drobi od žestine sunca. Vise nego
bezbojna zemlja i njeno surovo i hrapavo lice činila je
Cecilija neraspoloženim pomisao, da ide pred jednog
upravnika rimskog. Neka je bio i sam građanin rim¬
ski i uživao senatorsko plemstvo, poput svih pokraji-
naca mrzio je na činovnika i prezirao vojnika. A legat
je bio glavni zapovjednik svih oružanih sila u Numidiji,
i Lambesija, kamo je bio pošao, bila je čisto vojnički
grad.

Davno prije nego su mogli raspoznati kuće muni¬
cipija, razabirali su se na kraju obzora bedemovi utvr¬
đenog tabora, nad kojim je gospodovala ohola masa
pretorija. Vidljiva sa svih strana ravnice, ta teška i điv-
ska grdosija kao da je pritisla sve oko sebe i poravnila
čak i same planine. Ta drzovita građevina simbolizovala
je daleku i strašnu snagu, pod kojom je Afrika bila pri¬
gnuta, kao i ostali svijet...

Konačno četverokut tvrđe ocrta se jasno u svojoj
geometrijskoj ukočenosti, sa svojim kulama i nazup-
čanim branicima, svojim zavojitim putevima, monumen¬
talnim vratima. Kola su obišla vojnička zemljišta, koja
su okružavala tabor. Kopita konjska zalupala su o giz¬
dave ploče na Septimijevoj cesti, i kroz triumfalni luk
Septimija Severa putnici su ušli u grad.

Izgled ulica do kraja ozlovolji Cecilija. Sve je na njima
pokazivalo žig vojničkog duha. Sve je bilo djelo vojnika,
od studenaca i vodovoda do trijemova hramskih i Ka-
pitolija. Tu je legionar vladao kao gospodar i šepirio
se, zauzimao svu širinu natkrivenih galerija gurajući
bojažljivoga seljaka i satirući pod svojim okovanim
potplatima noge svakoga, tko nije nosio vojnički plašt
i mač. Na zidovima, u dvorištima i prilazima svetišta
vojnik je iskazivao svoj kult Rimu i cesaru, svoju po-
božnost k bogovima i carstvu, svoja zasebna prazno¬
vjerja. Posveta i natpisa bilo je veliko mnoštvo. Svuda
religiozni i vojnički znakovi urezani u svodno kamenje
ili na pročeljima zgrada, trofeji, zastave, carske slike,
Pobjede, geniji taborski, geniji legijski, a najviše orlovi.
Gostionica, u kojoj su Cecilije i Marcijal uzeli stan, ta¬
kođer je nosila orla na svome znaku i zvala se : kod ve¬
likog Orla. . . f .

Lambesija nije bila mjesto, kamo je čovjek dolazio
radi svoje zabave ili poslova. Ni Marcijal ni Cecilije nijesu

104

imali ondje gostinskih prijatelja. Radi toga morali su
se zadovoljiti tom gostionicom, koja se nalazila na dru¬
gom kraju grada među lukom Hadrijana i Antonina
Pobožnoga. Zaiskali su od vratara, da ih smjesti što se
može dalje od kuhinja i staja. No trgovci vune, koji su
dolazili iz Maskule i iz Tamugađa, bili su zaposjeli dvo¬
rane u prizemlju. Proveli su noć kockajući se i pijući,
tako da Cecilije nije mogao do kasne noći zaspati.

Drugi dan rano ujutro dođe po njega strator u ko¬
lima (jer je Lambesija od utvrđenog tabora bila udaljena
jednu milju), da ga odvede k legatu, koji ga je imao
preslušati u samomu pretoriju.

Uz put vozeći se kraj arkada amfiteatra čudio se
svome miru. Nije se bojao za svoj život, nije ni mislio
na nj : sve njegove misli bile su oko Birzile i sredstava,
kojima bi je oslobodio. Sve je visjelo o legatu i premda
je osjećao, da je on većina raspoložen na blagost prema
njemu, — i to uostalom jedino iz politike, — bojao se
njegove mržnje na kršćane. Gaj Makrinije Decijan, legat
Augustov, propretor za Numidiju, imao je glas čovjeka
surova i ograničena. Potekao je iz stare senatorske po¬
rodice i bio je kreatura Valerijana, bivšega predsjednika
senata, pripadao je dakle najnatražnijim i najfanatič-
nijim vrstama rimskim. „Običaj pređa” za njega je bilo
najviše pravilo i najveći argumenat. 1 nitko se nije tako
ponosio svojim titulom, nije bio tako ljubomoran na
povlastice svoga reda. Njegovi nedavni vojnički uspjesi
još su naduli njegovu taštinu. Kako je Cecilije ulazio
u tabor kraj Komodova triumfalnog luka, opazi radnika,
koji urezuje natpis na piedestal, kao zahvalu za pobjedu,
koju je nad Maurima i drugim barbarima izvojevao
Makrinije: mjesto je bilo pripravljeno za njegov kip.

Ta visoka osoba primila je Cecilija u sekretariju do
pretorske sudnice. To je bio lijep čovjek, stasa i lica,
kao da ga je umjetnik isklesao. U cipelama i kacigi, s
mačem o bedru i kabanicom zapovjedničkom, koju je
zabacio na pleća, sjedio je na kraju odra, oko kojega
su sa svake strane stajali liktori. Njemu o desnu, na
sredini masivnoga stola, stajala je mala Viktorija od mjedi,
razvijenih krila, držeći zlatan vijenac u pruženoj ruci
i lebdeći na jednoj nozi povrh kugle od oniksa. Sva ta
inscenacija bila je očito proračunana, da zapanji Ceci¬
lija i da mu ulije strah pred veličanstvom rimskog puka.
Legat je htio biti vrlo impozantan i vrlo nepristupačan.

105

Kad su izmijenili obične pozdrave, ponudi Cecilija, da
sjedne dosta daleko od njegove stolice, da bi mu ujedno
pokazao, ako nije upravo optužen, a ono da je ovdje
barem kao niži i podložnik carstva. Od prvih riječi udah¬
nuo je Makrinije svome subesjedniku tajnu odvratnost.
Cecilije osjeti, da raste u njemu rnrzost prema činov¬
niku, čovjeku, koji nije ništa po sebi, koji se ne čini
ništa nego po autoritetu, koji mu je udijeljen, koji ne
govori nikad u svoje ime, i na kojega čovjek gleda onako
isto kao na alegorijsku statuu — simbol od kamena,
praznih očiju, zapečaćenih usta.

Legat je očevidno bio naumio zastrašiti Cecilija.
Bio je gotovo uvredljiv. Počeo je s natucanjem o numid-
skom podrijetlu muguaskoga vlastelina. Oštrim glasom
doda :

„Čuvaj se ! Ti znaš, da se Rim nije nikad mazio
sa stranim kraljićima!”

„Moji pređi zacijelo su to iskusili!”

„Ali ti, ti imaš dužnosti prema Senatu i uzvišenim
carevima.”

„Zar misliš, da ih zaboravljam?... Ja sam Rim¬
ljanin... i također senator.”

Osjećajući, da silovitošću ne bi postigao ništa,
Makrinije promijeni taktiku i prešavši k spornim stvarima,
manifestacijama na groblju, sastanku u cirćanskoj cr¬
kvi stade poučavati Cecilija :

„Zašto si ti kao razuman čovjek pružio svoju kuću
buntovnicima i huliteljima... bezbošcima, koji us¬
kraćuju štovanje bogovima i carevima ? Ti znaš, čemu
se izlažeš !”

„Znam doista oštrinu zakona protiv onih, koji
potpiruju smutnje. No ja nijesam ni buntovnik ni krši-
telj zakona.”

I kao bivši advokat, koji poznaje svoj zanat, raz¬
loži svoju tezu : Kuća nije bila više njegova. On ju je
bio iznajmio Krescentu iz Cirte. Može se vidjeti u ar¬
hivima akt ispostavljen pred municipalnim poglavarima.
Što se onoga tajnoga sastanka tiče, on je izjavio, da se
ne slaže s time, kao što bi uostalom bio učinio sam bi¬
skup, da je bio prisutan. Zaključio je:

„Nažalost niti sam više gospodar u onoj kući, niti
mene slušaju u crkvi... Eto to je sve, što sam imao
reći tvojoj Blagosti!”

106

„Međutim”, prihvati nanovo surovo legat, „ti si
na glasu kao jedan od zastavnika te proklete sekte!”

Cecilije se ukloni izravnom odgovoru i ograniči se
na to, da je stao navoditi ono, što su uvijek govorili krš¬
ćani u takvom slučaju: Da je vjeran carevima. Da moli
za njihovo zdravlje i uspjeh njihova oružja. Konačno
nikome nije stalo više do mira i sloge nego njemu...

1 sjetivši se, da je Marcijal ovdje, da će i on bez sum¬
nje biti preslušan, doda:

„Možeš pitati za tu stvar naše činovnike: oni će ti
reći, da se nitko nije zalagao više od mene, da održi
red u našoj koloniji!”

Ta ponovna uvjeravanja o lojalnosti postigla su
efekt. Videći legata bolje raspoložena usudi se iznijeti
molbu za Birzilu. Mauri su mu oteli pokćerku. Zaklinjao
je Makrinija, da poduzme sve mjere, ne bi li prisilio
one razbojnike, da vrate svoj plijen.

„Možeš li pomisliti,” reče oholo legat, „da sam
čekao tvoju molbu, da posegnem za sužnjevima ? Mi
ćemo poslati na jug pravu ekspediciju protiv odmetnika.
Ta čim se doznalo za njihov napad, otisnuo sam za njima
u potjeru turmu pomoćnih konjika. Mladi opcijon, koji
ju je vodio, vratio se ranjen iz prvog sukoba. Ispitaj
ga u moje ime. On će ti pripovjediti, što želiš znati.

Pokretom ruke carski propretor za Numidiju o-
znači Ceciliju, da ga otpušta. Kad je podvornik podigao
pred njim zavjesu, koja je zastirala vrata sekretarija,
Makrinije izgovori službenim glasom u tonu, koji je bio
pun prijetnje i dvomislenih nagoviještanja :

„Znaj, da nitko ne može pobjeći od osvete rimskog
puka' i da uzvišeni carevi nikad ne ostavljaju krivicu
bez kazne i”

U unutarnjem se dvorištu pretorija Cecilije sretne
s Julijem Marcijalom, koji je doista bio pozvan i čekao
svoj red. Pozdravljajući ga prišapne mu na uho :

„Molim te, predragi prijatelju, govori za Birzilu !”

Starac mahne rukama tajanstveno i vukući svoju
kostobolnu nogu iščezne za zavjesom.

Kako je uto jedan primipilarni centurion sav zvoneći
od kolajna i medalja išao prema njemu, Cecilije ga za¬
pita, bi li mogao vidjeti poručnika, koji je bio ranjen
u okršaju s Maurima i koji bi mu mogao pomoći, da nađe
trag svoje zarobljene pokćerke.

107

„On se liječi u bolnici/' reče satnik. „No kad ti je
general dopustio, ja ću te odvesti k njemu."

Vojnička bolnica bila je do kupališta, koje se nala¬
zilo u dnu velika popločena trga za pretorijem i zauzimalo
čitavo jedno krilo kupališta. U prizemlju, u dućanima,
koji su se nanizali oko unutarnjega dvorišta, bili su
smješteni farmakopole sa svim oruđem svoga posla. I
očni liječnik legije imao je ondje svoj laboratorij. Prola¬
zeći opazi Cecilije toga čovu, gdje začepljuje svoje fiole
s kolirijima i označuje ih s pomoću dupke.

U prvom spratu povede ga centurion u sobicu,
pravu ćeliju, čitavu obloženu rogožarama, u kojoj nije
bila nego jedna vojnička postelja. Do nje je neki liječ¬
nik velike brade i u dugoj haljini pipao bolesniku bilo.
Kako se Cecilije iznenadi, kad je u mladom ranjeniku
prepoznao vojnika, koji mu je u Sigusu bio preporučio
svoje pozdrave za Ciprijana. To je doista bio Viktor,
uvijek onako obijestan, unatoč svoje rane, pun mlade¬
načkog hvalisanja i odvažnosti. I on je odmah prepo¬
znao Cecilija :

„Vidiš, svijetli gospodine," reče, „malo mi barbari
ne odsjekoše ruku!... Imam još malo vrućicu. Ali ovaj
dobri Eskulap uvjerava, da ću skoro biti izliječen."

Liječnik, ozbiljan i škrt na riječima kao proročište,
zavrne široke rukave svoje haljine, koji su mu bili spu-
znuli preko ruku, i izjavi, da se rana, koja je inače laka,
već suši. Zatim uzme svoju torbu s povojima pod pa¬
zuho, pozdravi i ode s centurionom.

,,0n je Grk, vrlo mudar čovjek !" reče Viktor. „Stu¬
dirao je u muzeju u Aleksandriji. Sjajno me je liječio.
Za nekoliko dana ustat ću opet... To će biti oslobo¬
đenje ! Mrzim na taborski život. Rat, to je prava sloboda !”

Cecilije morao je presjeći bujicu riječi poručnika,
koji se ponosan svojim novim činom opajao opisujući
svoju prvu borbu. Stajalo je mnogo muke, da ispita
nešto od njega. Neprestano se vraćao k pripovijedanju
o svomu konjičkom izviđanju. U svakom slučaju nije
znao gotovo ništa o tome, što je bilo s Birzilom i njenim
službenicima.

„Sve, što znam,” reče, „jest, da imamo posla sa če¬
tom maurskih konjika, koje su potpomogli neki nomadi,
kojima su došla pojačanja. Morali smo na brzu ruku
uzmaknuti i ostavili smo nekoliko naših na razbojištu...
Ali na uzmaku među Mezar Filijom i Herkulovim Kupa¬

108

lištem prihvatili smo nekoliko skupova bjegunaca, a
među njima i jednoga sumnjiva čovjeka, trgovca robljem,
koji se izdaje za krčmara iz Tuburnike. On mora nešto
znati. On je zacijelo zasužnjene preprodao šehovima
na jug !"

„A on je tu?" , , f ..

,U tamnici je. Raspet će ga na muke, ako vec nije-
su ” Tako će se već nešto doznati, a možda su vec i
doznali. I pošto si ti prijatelj Ciprijanov, zaiskat cu
zapovjedništvo nad turmom konjičkom, koju su protiv
Maura poslali. Ići ću tražiti tvoju ^kćer, pa ćemo je oteti
onim kesedžijama, dajem ti riječ!"

„Za lijepu nagradu ne trebaš se bojati ! .

Ne ću druge nego tu, da sam jednome bratu učimo
ljubav," odgovori Viktor. „A da i nijesi kršćanin bila
bi već ova lijepa zgoda, oteti se^ nepodnosivom tabor-
skom životu, divna sreća za me !" . ,

U taj čas podiže se prinicavi krik, zatim dugo tu-
ljenje, koje kao da je dolazilo iz dvorišta pretorija.

„Čuješ li?" upita brzo vojnik prinesavsi ruku
k uhu. „To je možda krčmar, kojega muče."

„Ostaj zdravo!" oprosti se Cecilije od vojnika.
„Vidjet ćemo se večeras opet. Moram odmah znati...

I pođe niz stepenice nastojeći otkriti otkuda dolazi
ona vika. Možda bi mogao odmah ići k sucu istražitelju...
Dok je silazio, pade mu na um, kako je nečovječan, pa
i malo kršćanski ovaj postupak. Već prije svog obraće¬
nja nije odobravao mučenja iz čiste veličine duše, a ne
možda iz filosofskih pobuda. A sad ? Sad je osjećao
kao sasvim prirodno, da se kakav god lopov muci radi
Birzile ! Ali to protuslovlje nije ga više zanimalo.

Kad je izašao iz kupališta, naiđe na Juhja Mar-
ciiala koji je baš dolazio iz kabineta legatova. Sudeći
po razvedrenom licu starčevu držao je, da je Maknmje
morao o njemu govoriti s obzirnošću i da je bez sum¬
nje s njegovom izjavom lojalnosti bio zadovoljan. U
svakom slučaju osjećao je, da je led među njim i tnum-
virom cirćanskim prolomljen. Zato ga upita bez okolišanja.

„Znaš li, jesu li onoga čovjeka iz Tuburnike...
preslušali, onoga trgovca robova ?" ..

On će doći večeras na red," odvrati Marcijal, „ili
najkasnije ujutro rano ; to znam od samoga Rufa, ta-
borskog prefekta."

„A ova vika ? Slušaj !"

109

Doista je bolno zapomaganje iznova započelo.
Dolazilo je od druge strane pretorija. Cecilije povuče
prijatelja sa sobom ; prešavši unutarnje dvorište zgrade
izađu na forum, gdje su pred velikim žrtvenikom koljiči
i žrtveni službenici pripravljali žrtvu. Zatvori prefektura
bili su na desno, duž trga. Jauk mučenih dopirao je kroz
male prozore pivnice, koja je služila za preslušavanje.

„Moramo se danas požuriti, jer sutra su ferije.
Dalmatinske pomoćne čete slave svoga boga Medaura.
Ovaj čas su nomadi na redu, razbojnici s karvanskih
putova, koje preslušavaju. Večeras će doći na red trgo¬
vac robljem. Ali ima i čitava hrpa ljudi iz Cirte, kršćana,
koji će još prije njega doći na red.”

Kod tih riječi Cecilije problijedi. Srce mu najednoč
silno zakuca. Zaboravio je Birzilu. Mislio je još samo
na ubogu braću, koju su ovdje pod zemljom mučili.
Vidio je pred sobom Agapija, starca nemoćna tijela,
ispružena na klupi za mučenje. I kad su mu pred očima
prošla sva poniženja, koja je malo prije morao podnijeti,
uzbuni se u njemu sa svom snagom. Gotovo se zagušio
od ogorčenja, od jada. Jednim udarcem bio bi htio
uništiti ovu tamnicu, ovaj prctorij i ovaj tabor, utočište
tuđinske tiranije. Dok su uzlazili k pretoriju, primijeti
Marcijal, kojemu nije izmakla njegova smućenost, svojim
mirnim i dobrodušnim glasom :

„Ondje su zadovoljni s tobom. Nadaju se dapače,
da ćeš poći još dalje i da ćeš ti, doživotni svećenik car¬
ski, o najbližem blagdanu izvršiti sve dužnosti svoje
službe.”

Cecilije samo je čekao kakav poticaj, da izlije svoj
gnjev, koji je sad provalio kao vihar.

„Nikada ! Nikada! To je odviše ! Ja se već gušim
od sramote.”

„Kako ?” odvrati Marcijal mireći ga. „Čovjek,
razuman kao ti, dat će se tako zanijeti radi formalne
stvari, koju zahtijevaju od tebe... radi nekoliko zrnaca
tamjana, koja čovjek baci na žeravicu ?”

„Razuman čovjek !” ponovi Cecilije s podrugljivim
smijehom. „Ta priznaj radije, da vi nas držite za stra¬
šne glupane, kad mislite, da nas možete takvim razlo¬
zima uvjeriti... Što? Vi nas mučite, desetkujete nas,
i onda još da se klanjamo našim krvnicima, vašim božan¬
skim carevima, rimskim bogovima, kojima nas kolju
za žrtve ? Zrno tamjana po sebi nije ništa. Ono, što je

110

sve, to je pristajanje, pokornost, koja je u tome sadr¬
žana i koja čovjeka ponizuje! Pošto se vama syiđa obo¬
žavati svoje carstvo i svoje careve, posvećivati im oltare
i — budimo iskreni — pri tome pod njihovim imenom
sami sebi ne vjerujete, radi toga imali bismo mi sagibati
koljeno pred tim nakaznim idolima!... Ne ćemo i ne
ćemo, dok ima jedan slobodan čovjek na zemlji, opirat
će se njegova savjest protiv takve pogrde učinjene Bogu,
protiv takvog poniženja ljudskog dostojanstva!

„Ta priznaj onda barem,” prihvati Marcijal, ( „da
Rim nameće taj kult s mnogo obzira i trpljivosti.”

„Ah, baš se divim toj vašoj trpljivosti! Ona
je u ’toine, da vi sve bogove drugih naroda sagibate
pod jedno božanstvo, u koje doista vjerujete — pod
carevinu ; oni su njoj pratnja, njeni dvorani. Iskrivlju¬
jete vjere i vi biste i Kristovu vjeru iskrivili, samo da je
sa svojom stopite... Čemu sve to pretvaranje? Istina
je da se čovjek mora klanjati rimskim bogovima ili
umrijeti... Rim! Rim! Kad samo pomislim na nj, us-
kipi moja numidska krv u žilama ! Ti ga braniš, ti nijesi
dakle više Afrikanac! Zar ne vidiš, s kakvom silom
Rim pritište našu zemlju i sav pobijeđeni svijet ? Pro¬
matraj ovaj tabor, ovaj ogromni stroj sa svojim nebro¬
jenim i složenim točkovima, ovu vojničku organiza¬
ciju, koja ništa ne ostavlja na volju i sve je promislila,
počevši od ove oružnice, gdje se tvore kuglice za praće i
kamene kugle za katapulte, do štedionice, u koju pod-
časnici ulažu svoju plaću. A te kapelice, gdje se voj¬
ničkim zastavama klanja vojnik, te zbornice, ti arhivi,
te žitnice, te smočnice, te staje, te kovačnice, te tvornice
oružja i odijela... sve do stana za svećenike, augure i
haruspekse legijske...”

„Tim svime brani nas Rim”, reče Marcijal, ,,i
daje nam mir.”

„Naklapanje starih vremena! On nije više sposo¬
ban ni da nas obrani od nomada ! Znaš, što se dogodilo
Birzili!... Eto, kako nas carevina brani! Ta ona je sama
plijen barbarima. Prenavljaju se, kao da ih preziru,
ali to ne smeta, da im otvaraju polja, majure, radio¬
nice, administraciju, vojsku: oni su svuda... Om,
koji ovdje čuvaju stražu pred našim imanjima, jesu
Luzitanci, Palmirci, Komagenci, Tračani i šta ja znam.

111

Uvrijeđen u svim svojim službenim predrasudama
triumvir se trudio, da se ne zanese sa svoje strane da
shvati stvari na šaljiv način.

„Molim te,” reče, „dragi Cecilije, poštuj barem
vojske rimske. Po njima ćeš naskoro bez sumnje opet
naći svoju kćer...”

Na^ taj spomen Birzile uzbuđenje Cecilijevo klone
napriječac. Ako je htio da je opet vidi, nije trebao mi¬
sliti nego na njen spas, mjesto da se zanosi tim ispraz¬
nim srdžbama... 1 iznova je prebrajao u duhu sve,
sto bi trebalo prihvatiti i podnijeti radi nje.

Raspravljajući tako prešli su bili taborsku ogradu
i neopazice prošli su grad. Nalazili su se sad pred svojom
gostionicom kod Velikog Orla. Opazivši carski grb strese
posljednji nastup razdraženosti Cecilija. Okrene se na¬
glo i digavši mišicu put pretorija, kojega se pročelje,
opterećeno trofejima i zastavama, vidjelo sa svih strana,
reče Marcijalu :

v „Evo, to ti je prava gostionica kod Orla! Ali što
kažem ? la sama carevina postala je gostionica svjet¬
ska. Narodi iskorijenjeni nijesu više nego ljudska pra¬
šina, koja se valja iz jedne zemlje u drugu. Usred te
vreve grabljivci, koji su došli sa svih krajeva svijeta,
časte se. u dvoranama velike gostionice, dok se ne po-
tuku dijeleći dornaćinovu odoru !”

,,Ti pretjeravaš, dragi prijatelju,” reče starac ne¬
strpljivo. „Gorčina, što si izgubio kćer, smućuje ti duh.
No umiri se ! Vratit će ti je ; još večeras znat ćemo...”

I govoreći te riječi gledao je Cecilija, čije je izobli¬
čeno lice izražavalo grčevitost nutarnjeg stradanja.

III.

LEGATOV LOV

Trgovac robova, krčmar iz Tuburnike, uhvaćen
od Viktora, bio je doista Salum, onaj drzoviti i hvalisavi
Maltez, koji malo da nije bio izdao Ciprijana za njegova
putovanja u Cirtu. Tri mjeseca lunjao je po visokim
ravnima numidskim i po krajinama na rubu pustinje,
gdje ljudske divljači ima svagda u obilju.

Premda mišićav kao rvač, otvrdnuo na udarce
kao mazga u suvači, nije čekao dok ga pomoćnici đžela-
tovi polože na konjica, da se odluči sve priznati. Od
samoga pogleda na gvožđe, koje se žarilo, zaigrale su pod

112

njim noge. Sam od sebe ispovjedio je, da je Birzilu bio
prodao Sidifanu, velikom nomadskom glavaru, koji je
imao na jugu goleme zemlje i koji je u ovaj čas raza-
peo svoj čador u okolici Piscine, na putu u Gemele.
Druge žene, među njima više gospođa iz Dviju Rijeka,
bile su odvedene od Maura. Sto se stare Tadire tiče,
ona je poginula u Kalceusu, zaklana od pijana vojnika,
protiv kojega je kušala braniti svoju gospođu. Najzad
glavni dio odmetnika natovarenih plijenom sakupio
se opet preko Vescere i odjezdio put Velikog Slanog
Jezera...

Namah legat Makrinije odluči, da će jedna kohorta
konjice, koja je obuhvaćala četu palmirskih strijelaca,
prava mala vojska, ići kazniti odmetnike. No sa Sidifa-
nom nije se moglo postupati tako surovo. Strastven
za ženama poput svih domorodaca, on će sakriti svoju
robinju. On bi nijekao, da ju je kupio, ili bi se kleo svim
pustinjskim bogovima, da ju je već preprodao. Bolje
je bilo poslužiti se varkom protiv njega. I evo, kakav
je plan zamislio glavni stan protiv njega. Pozvat će ga
na velik službeni lov, koji se imao držati u Aureskom
kraju, gdje je doista bila naređena hajka po propisu,
prema molbama seljaka. Odavna su se pastiri tužili na
štetu, koju čine pantere i leopardi, koji su se začudo
bili umnožili, kad je odanle bila naglo uklonjena III.
legija Augusta pod mladim Gordijanom. Brđani su
javljali čak, da ima i lavova u šumovitim dijelovima.
Po običaju pozivali su na te lovove nekoliko domorodač-
skih poglavica, i premda je ta čast bila tegotna za njih,
— jer su morali namaknuti ljude, životinje i živež, —
uvijek su se pokazivali željni tih lovova i držali su to
sebi za diku.

Jedan teklić, praćen od dva legionara na konju,
donese Sidifanu poziv velikog poglavice. Stari hajduk
obeća, da će doći s odjelom lovaca. Dok on bude pre-
metao grmlje po Auresu, konjička turma će se pod vod¬
stvom opciona Viktora okoristiti njegovom odsutnošću
i učiniti premetačinu u njegovu šatoru i okolici. Njegovi
kovčezi morali su biti puni zlata, jer je odavna ucjenji¬
vao pastire u pustinji i ratare po oazama. Imao je biti
izdan nalog, da se zaplijeni njegovo nagrabljeno blago,
i time će biti obilno plaćeni troškovi jedne i druge ekspe¬
dicije. Ako se ne nađe ništa, ni blago, ni robinja, Sidi-
fana će pričuvati kao taoca u Lambesiji. Tamnica, a do

8

113

potrebe i mučenje valjada će mu izbiti iz glave njegovu
upornost.

Za čitavu tu kombinaciju sa svim nužnim ovamo
onamo trebalo je po prilici nedjelju dana. Cecilije, koji
je sam ostao kod Orla, nije mogao dočekati kraja te
sedmice. Jer je Marcijal bio otputovao u Cirtu drugi dan
po njegovu sastanku s legatom. Osim tjeskobne neiz¬
vjesnosti, u kojoj je bio radi sudbine Birziline, mučila
ga je neprestano grižnja savjesti. Znao je, da su kr¬
šćani ondje, sasvim blizu njega, zatvoreni u podzemlju
pretorija. Ti kršćani bili su mu prisna braća, ljudi iz
njegove crkve, — i nije se usudio obići ih, pokušati bilo
što za njihovu obranu u strahu, da ne bi ozlovoljio ob¬
lasti. Osuđivao je svoje vladanje kao mrsko. Ali što ?
Ukori su bili zaludu : spas Birzilin mogao je postići
samo za tu cijenu!... Doduše nije se prestao brinuti
za njih, slati im novaca i hrane po lambesijskim duhov¬
nicima. Od njih je doznao, da je biskup Agapije, ne zna
se zašto, bio odveden u Tamugadu. 1 ta slučajna okol¬
nost ublaži mu poniženje njegove slabosti: to ga je
rješavalo dužnosti, da ide pohoditi prelata. Poznajući
ga odavna ne bi se mogao oteti tome koraku, dok su
drugi nesrećnici, zatvoreni u Lambesiji, bili obični ljudi,
nepoznati, prema kojima je osjećao manje neposredne
obveze.

Konačno u početku slijedeće sedmice priprave su
za lov bile dovršene. Trebalo je za to neko vrijeme, jer
je Makrinije pazio, da sve teče kao obično, s najvećim
pripravama. Te opće hajke bile su jedno od preimućtava
državne vlasti, vojničko zapovjedništvo pokrajine pri¬
državalo je sebi pravo, da ih organizuje i upravlja. Tim
pokazivanjem pompe i razvijanjem oružane snage htjeli
su ujedno zabliještiti domoroce i ugoditi vojničkom
ponosu. Radi toga je polazak lovaca digao na noge
municipij lambesijski i okolna sela. Premda je bilo rano,
velik broj seljaka, koji su došli na trg, skupio se na
Septimijevoj cesti i kušao je prodrijeti kroz red četa,
koje su čuvale prilaz, da motri iz bližega mimohod.

Povorka se skupljala u taboru. Naskoro su vidjeli
pod plećatim svodom monumentalnih vrata vojnički
stas legata, koji je jahao mrkova, koji je pod njim igrao.
Ova skupa životinja iz čuvenih ergela Nasamonskih
na drugom kraju pustinje privlačila je na sebe poglede,
koliko i njen jahač, svojim blistavim naprsnim kolajnama,

114

grivom, koja je bila potkićena đerdanima i privjescima,
u kojima su stakleni biseri bili izmiješani sa šarenom
vunicom, svojim čultanom od crvene svile, izvezenim
zlatom, svojom uzdom s ljuskama, i podrepinom, koja
je bila okićena zvjezdicama. Jahač je imao vrlo pristao
izgled u kalpaku od bijele kune i lakom ogrtaču, koji
je bio obrubljen purpurnim trakom i poigravao na vje¬
tru. Za pas bio je zatakao toledski nož, a u ruci držao je
dva džilita, na kojima su gvožđe i koluti zvečali divlje
i ratoborno. Glavni dostojanstvenici legije bili su oko
njega, među njima Rufo, prefekt tabora, gojan pupat
čovjek, koji se s teškom mukom držao na konju, i či¬
tava hrpa vojničkih tribuna, od kojih je svaki držao
u ruci par oštrih sulica teških poput kopalja.

Uzvanici, koji su imali pratiti lov kao gledaoci,
dolazili su za službenom pratnjom. To su bili ugledni
ljudi municipija i vlastela iz okolice, ushićeni, što se
pokazuju u tako plemenitoj pratnji, — prutaste do-
koljenice, uske čakšire, prsluci puni veza i bijelih gaj¬
tana, koji su se koketno pokazivali pod kratkim pla-
štem, koji je kopčom bio straga stegnut i pokazivao gole
mišice.

Zatim vojnici, koji su jašući na mazgama nosili
neizmjerne mreže od misirskog lana, pletivo od po če¬
trdeset stopa dužine i deset dužine, koje su služile za
hvatanje zvijeri, koje su se prije dale namamiti u stu¬
picu živom mekom. Drugi su nosili duge vile s labudo-
vim perjem za plašenje divljači. Blistajući na afričkom
suncu snježna bjelina tih plašila zadavala je mrtvi
strah šumskim životinjama. Nosili su takve motke i
s jastrebovim perjem, koje je bilo crveno obojeno i
svojim odvratnim smradom izazivalo sličnu stravu.
Zatim su gledaoci brojili hajkače oboružane kolcima
i one, koji su imali praće i lasa omotana oko mišice (jer
je na povratku Makrinije imao namjeru otići sve do pu¬
stinje i loviti noja), i psetare u skerletnim prslucima
i gaćama, s visokom obućom šafranove kože. Vodili
su na litarima divne pse, kakvih Lambesija nikad nije
bila vidjela, dobavljene velikim troškovima iz Serske
zemlje, prave nakaze gotovo čovječjeg lica, koje uvijek
reže i uvijek su spremne da ujedu, — i gale, sigamba,
s nepravilnim šarama, navikle skakati po kamenju,
bretonce, morince, glasovite radi fina njuha, molose
iz Hirkanije, ljute poput tigrova, i afričane, čuvene

115

hrtove iz Mazarije, divno skrojene, visokih čvrstih nogu,
elegantno povijenih bokova poput kilja, usukana trbuha,
bokova na luk, protegnuta tijela, valovite i hitre kao
zmije.

Snažni magarci zatvarali su povorku savijajući
se pod teretom čadorova, krušnih košara, bisaga sa ži-
vežem, mješina s vodom i vinom. Budući da su lovci
imali doručkovati u polju, kuhači su u frigijskim kapama
i haljetcima od žuta platna s crvenim strijekama gonili
pred sobom magarad natovarenu tronozima, tavama,
kotlovima i loncima. Grlenim poklicima tjerali su male
ćudljive životinje, koje su brže prikaskivale, kad su
štapovi pucali po mršavim leđima.

Sva ta rulja robova i slugu gazila je po prašini,
uz lavež pasa, rzanje i vrištanje konja, otegnuti zvuk
trubalja, koje su se dozivale s kraja na kraj povorke.
Kolona se otegla gotovo milju puta i zakrčila je svu
Septimijevu cestu. Dugo su se vidjela povrh naježenih
šiljaka i gomila prtljage plašila od jastrebova perja
omaštena crvenom bojom, koja su se ljuljala u ritmu
koraka, kao krvavi trofeji. Zatim ili sakriše oblaci pra¬
šine, i oni iščezošc u pravcu planina...

Cecilije, koji je s praga svoje gostionice prisustvo¬
vao mimohodu, pitao se tjeskobno, zašto nema Sidi-
fana. Ali od Viktora je doznao, da će se stari poglavica,
praćen svojim psima i momčadi, sastati s kolonom
istom u Verekundi. Bojali su se, da bi ga u Lambesiji
kakva indiskrecija ili hotimična izdaja upozorila na
komplot sakovan protiv njega. U bojazni, da se ne bi
probudila sumnja, bilo je odlučeno, da opcion i njegovi
momci, kojima je bilo naređeno, da pretresu nomadove
šatore i dovedu Birzilu, imaju putovati noću. Budući
da se uvijek trebalo bojati zasjeda u tim malo sigur¬
nim krajevima, stavili su pod komandu Viktorovu če¬
trdeset pomoćnih konjika, prave hajduke smjele i od¬
lučne, garave Asturce, koji su imali kovrčastu kosu po¬
put Maura. Računalo se, da će put prevaliti u dva ko-
naka, ubrzanim pohodom, do Piscine. Iz velike je opre¬
znosti dekurion, o kojemu je bio zavisan Viktor, upo-
trebio optičku doglasnu službu, da dozna, je li sve mirno
u okolici oaza. Stražari, razasuti po planinskim kosama
do Gemela, dali su povoljne znakove. Mala ekspedicija
pošla je dakle, kako je bilo ugovoreno, u potpunom
mraku, kad su prošla dva sata noći.

116

Dobivši od legata ovlaštenje, da prati konjike,
Cecilije ih je čekao na vratima tabora, na iznajmljenom
konju. Čim ga je mladi poručnik prepoznao u sjeni,
podbode konja k njemu, srećan, što je našao nekoga,
s kime će utući taj dugi noćni put. Jezdili su naporedo.
Viktor se doslovno dočepao stranca, koji se otimao,
kako je znao, toj vatrenosti i obijesti sasvim vojničkoj.
U dnu duše, aristokrat, kakav je bio Cecilije, nije volio
sina satnikova. A ipak mu je bilo dosta teško protumačiti
razloge, zašto ga nije volio. To je bilo nešto sasvim in¬
stinktivno, nijema protivnost dviju naravi vrlo različ-
nih. Sigurno je bilo to, da mu se nije sviđalo razmetanje
mladog čovjeka, njegovo bezumlje, njegova sasvim
impulzivna, gotovo životinjska srčanost. Bila je među
njima povrh svega nejednakost dobi, koja im je smetala,
da se razumiju. Ipak je Cecilije dobro osjećao potrebu,
da laska opcijonu: uspjeh pothvata, oslobođenje Bir-
zilino visjelo je o njemu. Prisilio se dakle, da ga sluša i
trpi njegovu nazočnost. Zatim je malo pomalo svje¬
žina duše tog vojnika, koji je bio gotovo još dijete, oča¬
rala njegovu umornu dušu. Osjetio je taj ushit gotov
uvijek, da plane, taj zanos riječi, koji je loše izražavao
velikodušje srca željna, da se povjeri. I on je nazirao
takvu bezazlenost, dobru vjeru tako naivnu, u toj želji
za tuđim odobravanjem, u toj vječnoj potrebi da se
sviđa, a također i da ga hvale i da mu se dive !...

Međutim ta prva etapa bila je još mučna za obo¬
jicu. Nijesu još bili imali kad da priviknu jedan na dru¬
goga. Kroz to veliko mrko polje, gdje su konji nepre¬
stano posrtali u izdrtim stazama, noć im se činila besko¬
načna. U zoru pali su na planinu i, kako su bili noćni
putnici, krenuli su se dalje istom, kad je prošla velika
žega. Uklanjali su se oživljenim putevima, a osobito
klancima kalcejskim, kojima su neprestano vrvjeli put¬
nici u oba pravca. Nalazili su se u divljem ždrijelu, is¬
prekidanom ovdje ondje zavaljenim stijenama, preko
kojih je trebalo nagoniti neprestano konje. Padao je
suton. Dok je sav donji dio grdnih vapnenačkih masa
lebdio u grimiznim parama, vrhovi glavica okrugli po¬
put kubeta odsijevali su bojom rastopljena zlata, oba¬
sjana i rastaljena ognjem ozdo. Zlatna rijeka dohvatala
je sve visove, razlijevala se poput fantastičnoga sunča¬
nog kraja, kao crvenkasto jezero od plamena i užarenih
ruda, kojih se vrelina stišava i hladi postepeno.

117

U toj atmosferi prožetoj sjajnim odrazima jahači
su se spuštali sada prema pustinji. Opojen nesvijesno
veličanstvom sata Viktor je govorio s neobičnim obiljem.
Nije prestajao slaviti slobodu i slast ovoga skitničkog
života, kojemu je kao suprotnost dovodio tvrdu stegu
tabora. 0 tom predmetu vojničkog zapta bio je neis¬
crpiv. Osjećala se kroz njegove besjede utajena revolta,
koja se malo pomalo ražestila i provaljivala u ogorčenim
rekriminacijama.

„Ti ne možeš pomisliti, kako sam sretan, što sam
izmakao toj robijašnici od kasarne, što sam ovdje s to¬
bom, što udišem svježi uzduli potoka, pod Božjim zvije¬
zdama!... Da, život ondje postaje nemoguć za nas.
Oštrina Makrinijeva na koncu će podići legiju... Vidjet
ćeš!”

„Tome se ne bih začudio : to je čovjek nespretan
i nema baš mnogo razuma !” prihvati Cecilije, koji još
nije bio oprostio legatu njegov drzoviti prijam.

Siguran sad, da je našao povoljna slušaoca, Viktor
je izlijevao svoje srdžbe. Reče na dušak :

„Zato, što je služio u Panoniji pod Aurelijanom,
čovjekom na pola barbarom, nesklonjive krutosti, mi¬
sli, da mora pokazivati još veću ukočenost.”

„Ipak,” ustvrdi Cecilije, „buntovnost i opačine
vojnika zahtijevaju da budu obuzdavane...”

„Dakako, bez sumnje! Na primjer Makrinije ima
pravo, kad se bori protiv pijanstva i razvratnosti po¬
gana. On nam neprestano prikričava: ,Pohranjujte
svoju plaću u pasove, a ne u krčme!’ Tome ni ja ne pri¬
govaram. Ali on nas progoni neprestano novim regulama
jednako sitničavim kao nesnosnim. Svaki dan daje
pregledavati našu opravu i našu obuću. Teško onima,
koji ih prodadu, ili koji zakinu od ječma i piće konjske !
Jedan od mojih drugova bio je šiban radi toga : malo
da nije umro od toga ! Ah ! Zapovjednik je nemilostiv
za lake pogreške kao za teške grijehe. Prošli mjesec
dao je raščetvoriti jednoga preljubnika i posjeći jednoga,
koji je ukrao dvije kokoši!... Nema više smilovanja
za vojnika ! Od ustanka maurskoga jedan čas ne da nam
odahnuti: vježbe dan na dan, marševi na silu po vru¬
ćem suncu. Ne da stanovati u gradu : moramo živjeti
pod šatorima, kao da smo u ratu. Neki od podčasnika
bili su načinili sjenice, da u njima objeduju : on je na¬
redio, da se zapale! Šta ću ti pripovijedati više?...

118

Brani kuhati, brani jesti toplo, moramo se zadovoljiti
konservama, slaninom, sirom, dvopekom, kao na kra¬
jini, za kolcima i opkopima. Za piće vojnički ocat!...
Bi li vjerovao ? Zabranio nam je čak parno kupanje
i dapače, u taboru, pristup u trijemove, gdje vojnik
švrlja u veče pijući i igrajući se na kosti...”

„Što ćeš, prijatelju,” primijeti Cecilije, „ako ho¬
ćete da se borite protiv barbara i dobijete ih, valja mo¬
žda da vi sami opet postanete barbari; u svakom slu¬
čaju da opet budete muževni nakon ovoga dugog pe¬
rioda mekoputnosti...”

„Ah !” reče Viktor. „Neka se drugi sagibaju, ako
hoće, pred tom brutalnom disciplinom ! Meni je mrska...
Uostalom mene nijesu pitali, kad su me natjerali, da
primim ovaj lijepi zanat. Od majčinih grudi bio sam
namijenjen za službu, tobože jer mi je otac centurion
i država mu je dala nešto imanja. Od osamnaest godina
morao sam ići pod mjeru. Žigosali su me usijanim gvož-
đem, objesili su mi na vrat bulu od olova sa slikom ca¬
reva, kao klepka što se vješa na vrat ovnu ili biku. I
gotov si! Postao vojnik do svoga vijeka! Nema rasprav¬
ljanja o nalozima Rima: moraš služiti ili pogini!”

„Poginuti nije ništa!” reče Cecilije u po glasa,
kao da govori sebi.

,,Oh! Ja ne žalim poginuti!” prihvati ponosito
mladi vojnik. „Ali barem kad bi to bilo za plemenitu
stvar, a ne da osiguravam carevanje jednome svinjaru
kao Maksiminu ili krvnicima, Busirisima kao Galijenu
i Valerijanu, koji muče našu braću, ubijaju ih i deset-
kuju...”

Nakon časa šutnje doda žestoko :

„Jesi li vidio u Lambesiji kršćane iz Cirte, koji
su u zatvoru ?”

„Nijesam,” reče Cecilije. „Nijesam mogao.”

I osjeti, kako se zacrvenio kod toga sjećanja.

„Ja sam ih vidio s jednim đakonom iz Maskule :
oni su divni. Svi hoće vijenac ! Neki prorokuju. Drugi
kao u ushitu vide se već na livadama Jaganjčevim,
Ah, ako se treba dati ubiti, volim umrijeti kao oni —
za Krista!... Uostalom, kad ne bih ni htio, bio bih
možda prisiljen na to. Moj gnjev odat će me... Vidiš,
ja sam ogorčen na zapovjednike ! Uzimaju nas čitave’
Zahtijeva se od nas ne samo naša krv, nego naše duše.

119

Moraš prisustvovati žrtvama, paliti tamjan na rođendan
Carev, klanjati se konju ili biku na bojnim znakovima!...“

Zatim najednoč kao u pobuni svega svog bića, kao
da je vihar došavši ne znam otkud, prešao preko njega
i ponio ga :

,,Mučenik biti ! Svjedok Kristov ! Kako bi to bilo
lijepo!... Zar ne, brate, da bi ti pošao sa mnom?...
Umrijeti zajedno, za Krista, digavši oči put istoga vijenca,
kakav triumf !..

Zatečen neobičnim tonom ovih riječi gledao je
Cecilije svoga druga. Vojnik je jezdio nekoliko koraka
od njega, ljuljan blagim ravanskim korakom svoga ko¬
nja. U sutonskoj polusjeni, gdje su se gibali odrazi sunca
na smiraju, njegove opojene oči, njegove usnice crvene
kao plod pod maljama, koje su ga uhvatile, sve nje¬
govo lice sjajno od mladosti nalikovalo je jednako na
zaljubljenoga kao na mučenika. To oneraspoloži Ceci-
lija, kojega je već stavila u nepriliku ta eksaltacija, koje
nije dijelio... Odjednom zadršće kao od neke uspo¬
mene. Viktor je govorio :

,,A ipak slatko je živjeti!... Uvjeravaju, da nema
pravoga života nego s Kristom. Ipak!... Kad bi već
ovdje bilo moguće osjetiti nešto od toga... Oh, ja hoću
da živim ! Žudim neku, ne znam kakvu veliku radost,
radost, koje nikad možda ne ću okusiti!...”

Te riječi činile su se prekomjerne Ceciliju, u svakom
slučaju deklamatorske i bez ikakvoga smisla. Dosa¬
divši mu taj razgovor, presiječe dosta nabusito vojnika:

,,Za sad treba služiti: sam to priznaješ! Treba
činiti kao onaj satnik iz Svetog Pisma, koji zapovijeda
svojim ljudima i koji je također pod zapovijeđu drugoga :
,Idi!’ i ide. Rekli su ti, da ideš u Piscinu : nadam se,
da ćeš nas onamo dovesti u propisanom roku...”

U isti čas jedan pomoćnički desetnik približi se
opcijonu opomenuti ga, da se zametnula svađa među
ljudima, koji su išli kao rtnici. Obojica su odjezdili u
sav trk.

Njihovi plaštevi lepetali su na vjetru. Cecilije,
ostavši sam, promišljao je o sebi. Sjena je postala tam¬
nija. Zvijezde su se palile na vrlo jasnu nebu, na opsež¬
noj prozirnosti i bez dubine kao na srebrnom zrcalu...

I gle, kako iznenada, najednom, kako je od daha lahora
zazujala vrvca njegova šešira, on začuje tako razgovijetno,

120

kao da mu netko govori u noći, kraj sebe riječi, koje mu
je Ciprijan bio rekao u Cirti: „Ti ne vjeruješ vise, zar
ne?...” Da! Što je on učinio od svoje vjere? Prema
vjeri ovog vojnika, kako je njegova bila slabašna ! Osvje¬
žujući izvor, koji je bio natopio njegovu dušu, jenjao je
sve više i više. Naskoro pa će sasvim presahnuti Bio
je kao plivač zanesen na pučinu mora, koji bi^ plutajući
nad propašću osjećao, da ga voda više ne drži i da ce
potonuti... A zatim je mislio na preuzetnost i na glu¬
post ispovijedalaca, koje je bio slušao u crkvama, kako
pričaju svoje kušnje. Oni su se opajali svojim razgo¬
vorima, kao ovaj Viktor, mladi smušenjak, koji je svoju
odvratnost k vojničkom staležu uzimao za nebeski po¬
ziv t I to je bilo stado, iz kojega su se regrutovah mu¬
čenici ! A čemu su oni mogli biti svjedoci ?^ Svjedoci
komu ?... Pitao je svoju dušu, kao što se kuša prstom
čistoća kovine, i loš zvuk, koji je davala, navodio ga, da
optužuje s laži druge duše... Zacijelo dokazi, koji su
bili pruženi njegovu razumu i koje je sam sebi bio dao,
dokazna mjesta Svetoga Pisma, sve je to bilo u dobrom
redu u njegovoj pameti. Ali on je znao dobro, da to nije
dosta, da treba još prignuće srca, rasvjeta duha i ne¬
zasluženi dar Istine. No njegovo srce bilo je otezalo
i bez hrabrosti, njegov duh kolebao se u tami... Ah
nije li to bilo čudnovato, da mu je takva stvar dolazila
svaki put, kad je bio manje čist ? Ta ukočenost duha
hvatala ga je kao teška opojnost, za kojom slijedi
troma ukočenost, svaki put, kad je uzgibao trajno si
naslađujući ustajalo blato svojih starih strasti. Oci ne-
koga vremena nije li odviše živio s uspomenom Lelije
julijane ? 1 u Muguasu usred briga, koje ga nijesu pre-
stale kinjiti posljednjih mjeseci, sjena pokojnice sje-
djela je svagda uz njegovu postelju. Govorio je sebi:

To ie bila jedina sreća mog života ! Ja nijesam imao
nego to za svoj dio. A to, to je bilo sve !... Pa kad po¬
mislim, da bez Birzile ne bih čak više znao, je li bila
lijepa!... Ah! Kako joj je Birzila slična! Hajde!
Opet ta odvratna misao ! Otkud mi dolazi ta stalna
opsjednutost, protiv koje protestuje sve moje biće i
Zar me izdaje razum?../’

Pala je potpuna noć. Konj Cecilijev posrtao je o
goleme kamenice, ili je naglo zastranjivao, prestrašen
odsjevom zvijezde od kopče na pancijeru, ili od ulomaka
stijene, koja se sva sjala od tinjca.

121

. .. n j.’ ni Saborske sluge udarale su petama svoje mazge
izvikujući u mraku svoj grleni i oštri klik... A Birzila
je neprestano okupljala njegovu misao. Pitao se- Ta
pohlepa za Jugom, ta upornost, da ostane u Kalceusu
unatoč vrućine i najgorih opasnosti, što je to značilo?
Je li ondje sakrila bila uz sukrivnju Tadirinu kakvu
započetu ljubav ? Ili je to bilo samo ludo maštanje ?
I opornima? se sanjarenja djevojke jedne večeri u Mul
guasu u knjižnici: „Moj muž ?... Turmar pred karva-
nom, getulski konjik!...” Ali ne! Sve su to bile dje¬
tinjarije. Tvrdoglavost Birzilinu razjašnjavao je sebi
samo tvrdoglavošću Tadirinom. Stara gospodarica gi-
neceja nastavila je bila svoje djelo trudeći se, da mu

ti?Trv dljete i l da ga ? dvuče od njegova utjecaja. Fana-
tičarka mrzila je na kršćane. Bojala se od njih za Bir-

Knsta ;• • • K° d to 8 imena, koje mu je
nehotice došlo na usta, Cecilije se nestrpljivo gane.

imL-? Uvi , jek on - nametljiviji od njegove neizlječive
ljubavi!.. I sav smućen stane se opet ispitivati Ta
zašto je ot im Iju ci se njemu osjećao taku tugu ? Zar
je imao dušu bolesnu i očajnu, kad se bio oteo starim

n b ^^ kadj V ,skrati0 sv,, i e P r| stajanje ovoj ili onoj
nauci . No od Ovoga se nije mogao rastati, ako ne

tltosfS?'zST."' r ‘“ njeŽe " 05 '- ZaSt0 ,ai sm -

Jahao je Jako u grozničavoj besanici, isprekidanoj
časovima ukočenosti, u kojoj su se njegove misli sa¬
svim potnračivale. Zgurivši se u sedlu, padao je u drijem
dok ga krivi korak njegova konja ne bi naglo trgao.

Oko devetog sata zvijezde su izblijedjele. Neopazice
zavojima pristranaka izašli su iz suhih potoka i kraj¬
njih humova Atlasa. Tu se počinjao kraj pijeska i oaza.
bez prelaska, na uscu klanca. Još nerazgovijetna, ogromna
pustinjslca ravan, raširila se bez kraja kao more mraka.
Prelazili su hladni dahovi vjetra dirajući osušene stab¬
ljike zadnjih busova trave. Čovjek bi rekao, da je to
zora* 30 ^ 6 ’ P u ^ e raz * zeiT *lje. Rađala se tajanstvena

Viktor drhtureći pod svojom okratkom hlamidom
vratio se putem. Približi se k Ceciliju, koji je dremuc¬
kao, uljuljan od svoga sedlenika. Poručnik je bio imao
mnogo trudći da umiri svađu, koja se bila zametnula

me T U i H . IS C an f. ima od P reds traže i nekoliko Siraca, koji
su bih dodijeljeni kao dopuna u kohortu. Konačno la-

122

skanjem i obećanjima plijena bio ih je rastavio. Sad je
dolazio obavijestiti svoga druga o dispozicijama odre-
đenim za napadaj. Sa svojim momcima on će opstu-
piti iz daljega Piscinu i okolnu oazu, tako da iznenadi
u cik zore duar, koji se budio.

Vidjet ćeš,” reče, „svladat ćemo ih kao čagljeve
u njihovu logu... Ti ostani ovdje: ti bi nam smetao
u našim manevrima, a bilo bi možda za te i opasno !...

I dok je svoga konja opet poticao u trk, okrene
se i dovikne :

„Budi veseo, brate! Ja ću ti dovesti kćer, ako Bog

da!”” . ..

Cecilije ostane dakle s mazgarima, koji su imali
pripraviti tabor. Bili su se ustavili u jednoj udubini, koja
ih je zaklonila od ljudi u oazi. U dnu se širila kamenita
struga jedne vadije, koja je dolazila od Piscine. Tanka
žica sumporaste vode, kužnog zadaha, mlaka kod do¬
ticaja, pravila je nekoliko lokava punih blata. Pod jednom
brinom, gdje je od kiša bilo zaostalo malo vlage, jedan
oleandar, s mršavim prašnim lišćem i isplavljelim cvjeto¬
vima od sunca, nekako je uhvatio korijen. Dalje niz
vodu dva presahla jezera nijesu se razlikovala od zut-
kaste ravni nego svojim raspucanim tlom,^ u kojemu
su se sjajile ovdje ondje kore soli. Prazne školjke, ve-
getalno rašće, koje su bez prestanka strigli do zemlje
oštri zubi ovaca, tvorili su gubave mrlje na žutoj uni¬
formi. Ti mračni prostori, zagrađeni bedemom dalekih
planina, bili su neizrecivo sjetni.

Putnik, pošto je rasedlao konja, legne, ne bi li se
odmorio u slabašnom hladu zloljesine, na sedlu,
malo koje je bio stavio pod glavu kao uzglavlje. Nje¬
gov predavi san bio je kratak. Odišući tjeskobno nije
rastavljao oka od zelenog pojasa i visokih vrhova palama,
koje su sakrivale Piscinu... Ure su prolazile. Oko podne,
digne se sjever, oštar ledeni vjetar, koji je hrupio sa
strahovitim i trajnim mumljanjem, kao na pučini mor¬
skoj. Virovi od pijeska skakali su kao mačevi. Viktor
i njegovi ljudi nijesu se vraćali. Međutim se od strane
oaze čulo vikanje. Razabirali su se ljudi, koji su bje¬
žali prema pustinji. . v

Kad se pojavi kolona, a pred njom opcion, držao
je glavu pognutu i izgledao umoran. Još poizdaleka,
čim je opazio Cecilija, rukom mahne, zatim vikne bije¬
snim glasom :

123

„Stara hajdučina morala je nešto sumnjati! Mora
daje otpravio svoj ginecej na Jug... Sve smo preko-
pah, šatore, duar, pa i rušnicu piscinsku ! Nijesmo na-
sli nikoga... Prokletstvo! To znači početi iznova!...
Na sreću u Lambesiji će pridržati toga lupeža Sidifana»”

Neutješljivi ljubavnik Lelije Julijane nije više
slusao srditu viku opcionovu. Na prve riječi srušio se
licem na sedlo i jecao je zavivši glavu plaštem.

»Nemoj se predavati jadu, brate!” reče mu blago
Viktor. „Na koncu ćemo ti je ipak naći ! I onda će ti ie

Naprečac Cecilije podigne glavu i mjereći vojnika
s prezirnim sažaljenjem slegne ramenima :

„Krist ? I još ima ljudi, koji umiru za tu utvaru »
Kakva nastranost! Ciprijan je luda!...”

Za njega nije bilo ništa više, ništa ga više nije ve¬
zalo za svijet ; sve mu se činilo prazno kao pusti žalosni
prostori, koji su se širili u nedogled.

No tvrdokorna nada, jača od sudbe, digne ga naglo
na noge. & 6

„Hajdino!” reče Viktoru. „Vratimo se u Lambe-
siju. Treba iščupati njegovu tajnu onoj rđi!...”

I sav ubijen u nježnosti, koja je uzela mjesto nje¬
gove nekadanje ljubavi, sav pun te iste ljubavi, koja
kao da je uskrsla, izgubljen više nego ikada radi uda-
ijenosti Birzile, mrmljao je u sebi: „Ostalo je sve ispra¬
zno ! Odista, to je još jedino !”

124

ČETVRTI DIO

I.

IGRA PSIHE

Ni opcion Viktor ni Asturci, kojima je komandovao,
nijesu marili, da se vrate ravno u Lambesiju gdje su
ih čekale službe i nečovječni zapt taborski. U potrebi
izmislit će kakvu izliku, da produlje konake i odgode
što se većma može povratak u stan. Poručnik je vec stao
tvrditi, da je veća prilika, da će ginecej Sidifanov ot¬
kriti u kojem selu oaze, u kakvom bližnjem palmoviku,
nego u negostoprimnim južnim krajevima. Izjavio je
svoju namjeru, da se utabore u Mezar-Filiji, unato»c
protivnog mnijenja Cecilijeva, koji bi hiteći, da vidi
legata, bio volio, da panu na konak isto veće u Herku-

lovim Kupkama. . ..

Čemu ?” reče mu Viktor. „Maknmje se ne ce vra¬
titi iz lova prije pet šest dana. Ove velike hajke traju
najmanje po nedjelju dana... Jesi li^tako željan onoga
jadnog kreveta u tvojoj krčmi?...”

Eskadrona vukla se puteni tako polagano, da prije
noći ne mogoše stići u namjeravam! etapu. Kad se
sunce stalo spuštati, ustaviše se na Gazelskom Vrelu,

_ to ime označivalo je mali skup palama, koji se pn-

bio k pjeskovitom brežuljku. Samo vrelo, iskopano u
pijesku, nije bilo nego mala jamica, u koju je navirao
kroz cijev od trstike tanak mlaz bistre vode. Kad su Vik¬
tor i njegov desetnik stigli onamo, sjedjeli su ljudi oko
te malahne vododrže, koja nije bila veća od vojničke
zdjelice. Na po goli, bez druge odjeće do šarene krpe
svezane oko bokova, lica tamna od crnacke krvi ti
nomadi morali su pripadati susjednim garamantskim
plemenima. Čučnuvši na pete jeli su sa velika sahana
od smeđe gline začin, loćike i krastavce, svakovrsno
svježe sočivo, za kojim su južnjaci tako popasm. Među
njima bio je čovjek sredozemnog tipa i obučen na maz-

125

gansku, za kojega se činilo, da im je glavar. Imao je na
g avi velik sesir, a obučen je bio u širok haljinac, koji
s e naduo na njedrima, kao da je natrpan mnoštvom
stvari, ! koje je oko struka stegao širokim pašom, o kome
su visjeli na pletenim remencima noževi i drugo sitno
oruđe potrebno za njegov zanat. Blizu društva mazge
su tukle ječam prosut na ponjavama, koje su bile na
kocima i tvorile kao neke jasle. Malo dalje ležale su
deve na svojim pregnutim golijenima i žvakale su žuć-
kastu kasu : koru od krastavaca, koju su im dobacivali
ljudi, čim bi oglodali krastavce.

Ugledavši opciona i crveni erarski plašt družina
se smete. Neki od nomada ustrašeni kacigama i ma¬
čevima poustajaše hitro na noge. Viktor, kojega još nije
sasvim prošao bijes na Sidifana i ljude iz oaze, nije tra¬
žio nego na kome bi ga iskalio. Potjera svoga konja
glasom niaz ^ aru vi ^ nuv ^ na nj zapovjednim i uzrujanim

„Tko si^ ti ?... Jesi Ii Rimljanin?”
pouzdanje 11 * *” P°* vrc ^ čovjek, kojemu se naglo povrati

Stojeći uhvatio je uzdu konja Viktorova i polako
ga je otiskivao natrag. Zatim stavivši ruku na svoj ha-
Ijmac pogleda smjelo poručnika.

i a stvari također su u redu,” doda. „Imam

kod sebe pismo dekuriona iz Gemela. Hoćeš li vidjeti
pismo ?...” J

Čovjek potraži u kožnom tobolčiću, koji mu ie
visio o vratu na verižici, i pruži opcionu službenu is-
pravu Dok ju je ovaj letimice čitao, natucao je maz-
gar lošim latinskim jezikom :

„Evo : ja sam najmio ove ljude, koji su sa mnom
da mi prenesu robu na svojim devama. Moja kola nose
bale do Kalceja, i ovi idu ih preuzeti na izlasku iz kla¬
naca, da ih pretovare na svoje životinje i odnesu zatim
na najudaljenije postaje u pustinji... Znaš, da kola
ne mogu voziti po pijesku. Zato trebam deve...”

Međutim je Viktor, koji se nije dao lako uvjeriti,
mjerio čovjeka sumnjičavim pogledom preklapajući
ispravu : v J

„Vidiš,” opet će čovjek, „da je isprava u redu •
zapovjednik gemelski jamči mi za ljude i ovlašćuje me
da ih povedem do Lambesije, ako je potreba...”

126

U isti čas se glavna eskorta, četrdeset konjika od
turme, približavalo trkom. Obijestan, što osjeća za
sobom i zapovijeda toj impozantnoj sili, Viktor odgovori
svadljivim tonom: . .

„Otkud ja mogu znati, da li nijesi ukrao taj papir r

Mazgar se namah uznemiri. Hineći veliko negodo¬
vanje vikne:

„Ja? Ukrao papir!... Kunem ti se, da sam pla¬
tio zlatnik, da ga dobijem ! Upitaj svoga druga, deku¬
riona u Gemelama!... Tako mi očeve duše!...”

Digao je ruku sa svečanom mimikom razrogačivši
oči kao zato, da bi mu se čitala istina u dnu srca. U
tome rječkanju Cecilije, koji je bio slijedio Asturce, dođe
uz bok Viktoru i stane pažljivo motriti čovjeka. Opcion
mu reče snizivši glas : .

„Što ti misliš?... To je moguće kakav sukrivac

Sidifanov !”

„Ja ga poznajem !” reče Cecilije glasno. 1 okrenuvši
se k mazgaru doda : „Zar ne, ti si došao u Muguas, ima
dva mjeseca, po jednoga bolesnika?...”

To je doista bio Pastor, kirijaš iz Tubursika. Po
dobrohotnom tonu Cecilijevu pogodio je u njemu ne¬
očekivanog zaštitnika. Poleti prema vlastelinu mu-
guaskom, kojega je i on bio prepoznao :

,,Ah, gospodaru, molim te, obrani me od časnika.

Živahno se uzmahao rukama i oslovljivao je iz-
mjenice sad Cecilija, sad Viktora :

„Hajde, ostavi me,” vikao je opcionu, „kad me
presvijetli gospodin poznaje!... Uostalom, odavle do
Tubursika sav svijet poznaje Pastora kirijaša... Mo¬
žeš pitati u Lambesiji u krčmi kod Orla, ili u Verekundi
kod Triju Prepelica! Ja neprestano putujem.^Dolazim
dapače koji put dovle sa svojim konjima...”

Misleći, da će sebi pribaviti ugled u očima poruč¬
nika i njegova druga, doda: . c .

„Tako sam prošlu nedjelju prenio u Crveno Selo
na dvojim kolima ginecej Sidifana, velikoga domaćeg

poglavice!” .. f , .. ..

Kod tih riječi Cecilije i Viktor izmijene pogled, koji nije
umakao mazgaru. Mislio je, da mora točnije iskazati.

„Na dvojim pokritim kolima! Ti znaš, da ih nomadi
nemaju. Oni imaju samo svoje deve.” „

„A nemaju isto tako ni kuće u Crvenom Selu, ^
prihvati Viktor istražnim tonom, „jer žive pod šatorom!

127

„Imaš pravo možda! Ali ja sam siguran, da Sidi-
fan, koji je vrlo bogat, ima kuću u Crvenom Selu, kamo
dolazi na ljetištel... Na ovo ti prisižem, tako mi očeve
duše I”

>,A bi li mogao pokazati tu kuću ?” pripita Viktor
jednako službeno i oštro.

„Pitaj u Crvenom Selu ! Prvo dijete odvest će te
onamo !”

„ Dobro,”reče Viktor, „imam poruku izručiti Sidifanu."

Naglo umiren poslao je mazgara k njegovim ljudima.
To je bila neočekivana sreća! Sav radostan od toga su¬
sreta Cecilije i opcion odoše na stranu, da raspravljaju.

„Ja sam to slutio !” klikne odmah Viktor. „Stari
hajduk uklonio je svoje žene, prije nego je pošao u lov.
Morao je nešto sumnjati!”

No Ceciliju su, kako je razmišljao, dolazile sumnje.
Nije se usudio vjerovati toliku sreću.

„Kako bi”, reče, „Sidifan bio posumnjao ? Tko’bi
ga bio opomenuo ?... Ti sam do našega odlaska iz Lam-
besije nijesi znao za ovaj projekt ekspedicije!”

,,Oh !” reče Viktor. „Sve se zna na jugu ! Ima očiju
i ušiju svuda za hrpom pijeska, za pelinovim grmom,
za ubogim zakržljalim koričnjakom, za trnovom živi¬
com ! Zato se treba paziti: ti jamčiš za mazgara, dobro !
Ali nomadi, koji su s njim, mogli bi nas odati... !”

Konačno poslije mnogoga dogovoranja složili su
plan. Pod izlikom, da će im pružiti zaštitu, uzet će čvrsto
među se Pastora i njegove ljude do Crvenog Sela i ne će
ih pustiti, dok ne provjere navoda kirijaševih. Zatim
će otići da se namjeste u tvrđici kalcejskoj.

„Od tvrđe do sela nema nego korak,” reče Viktor.
„Ja ću otići, pretražit ću kuću i njenu okolinu. Vidjet
ću, što će biti moguće pokušati, da otmemo tvoju kćer
odanle. Ako budemo postupali vojnički kao u Piscini,
oni će imati vremena da još jednom preprate žene:
četa konjika u okolici sela alarmirala bi ih, razumiješ!”

Zapravo Viktoru nije bilo do drugoga nego da po¬
veća zapreke i otezanje, da bi se vratio u tabor što se
može kasnije. Ipak uvjeravanja, kojih nije štedio, utje-
siše Cecilija. Sav u grozničavoj nadi noću nije mogao
zaspati. Sparina je tištila, a oko tabora bili su k tome
naložili velike vatre, da odbijaju jakrepe. Sutradan u ranu
zoru odio se krene dalje na put prema Crvenom Selu i
tajanstvenoj kući, gdje je Sidifan bio sakrio svoj plijen.

128

Mazgar nije bio lagao: Birzila je doista bila tu
blizu Kalceja, u tom Crvenom Selu, koje je svojom ne¬
običnom bojom često začudilo njene poglede, kad je
prolazila na konju ispod njegovih terasa i vrtova, u
kamenitoj i napola presušenoj strugi potoka. Uostalom
sav taj kraj bio joj je domaći: bila ga je projezdila u
svim smjerovima sa starim konjušnikom Trofimom
za svoga boravka u vili. U zatvorenim kolima, koja su
je vozila u Sidifanovu kuću, kroz nesastavljene zavjese
mogla je prepoznati sve stopu jednu za drugom i snala¬
zila se u obliku tih mjesta. No ona se čuvala da ne oda
ništa od toga, kao što nije bila otkrila ni svoje podrije¬
tlo svojim drugaricama. Tako blizu ruševina svoje vile,
u susjedstvu vojničke postaje, gdje su sirski strijelci
dobro čuvali stražu, nadala se, da će joj se pružiti skoro
povoljna zgoda da uskoči, možda uz pripomoć vojnika.

Za sada se oporavljala, koliko je išlo, od tragičnih
uzbuđenja posljednjih sedmica. Prikupljala je snagu
za bijeg. Jer nije težila za drugim, nego da izmakne
iz te barbarske okoline, ona, koja se nekoć s onakom mla¬
denačkom naivnošću i zanosom dala zabliještiti dočara¬
nom slikom nomadskih običaja i krajeva. Sada joj je
sve to ulijevalo zgražanje.

Najprije ju je umorstvo Tadire, koja je bila zaklana,
gotovo njoj u naručju, tako potreslo, da su joj i poslije
nekoliko sedmica pokoja i mirna života u snu nepre¬
stano dolazile krvave tlapnje i prizori. Tijelo robinje
srušilo joj se pred noge i krv, koja je šikljala u velikim
mlazovima iz prerezanog grla, poprskala je i njenu stolu.
Tada ju je spasio samo jedan mlad maurski poglavica,
koji je pogađajući vrijednost ovake dobiti stavi na stranu
od plijena i proda isto veće Salumu Maltežaninu. Njeno
prpošno i ujedno bezazleno lice, gotovo djetinja njež¬
nost tijela, sva ta prilika prve mladosti štitila ju je zatim
od brutalnosti Sidifana, kad ju je trgovac robova ovome
ponudio. Stari poglavica, prekupivši je za znatnu svotu,
naredi, da je odvedu u njegov šator i da je upišu među
djevice, koje su bile određene kasnije za njegov harem
i kojih odgoju rukovodila je matrona. Prije toga ogle¬
dao ju je kao kakvu kobilu ili košutu uhvaćenu u zamku
od lovaca. I tako je redom pregledao sve njene družice
u sindžiru. Uspomena na taj mrski prizor, na taj sramotni
postupak još je i sad u njoj dizala srdžbu i odvratnost.

9

129

Kako su se obmane, koje je u njoj odnjegovala
Tadira brzo ishlapile, — ona Tadira, koja je bila uzrok
™S5.r» ipak govorila je sebi da * a to « mo*

£«,“ Ir'oMo^pretrpilla

u svom ropskom životu! Za njihovih dugih/ažgovora

J“ rff«, “nag

Sa' se rug e S e™ rulSj kosi i njenoj, ernoma-
Sto“ puti i postupale 1 s njom kao sa ž,»otu,,om.

To zavrizanie i ta nečovještva nijesu postizavala

barbarstvo. 0 A^fpak nSfe f za* nju*

grjErsis

iZt .-’ssis'srssjr lKiS jnius"™-

Bez sumu,” ona ju je zavela samom svojom d.vlpnom,
nekim čudnim čarom...

Ljubimica Birzile, kao što je bila i njene matere,
8 ° V0 ^ a moja''predragfgTspođice, ti

SS^e^red^ašim^Tg’ama" ‘ vidjet

iPiiliifiiH

nS bogovima, svim bogovima pustinje, ogromnim
i tajanstvenim kao što je ona.

130

Sjetivši se tih riječi Birzila je opet vidjela lik Var-
sutine J velike maurske božice, kipić od gline, koji joj jc
Tadira bila dobavila i kojemu su obadvije iskazivale
lasti u n ihovoj domaćoj svetinji, među kućnim bogo¬
vima To je bio lik Maurkinje nerazgovijetnih i teških
crta sa simetričkim frizurama na čelu i sa dugom ko¬
som koja Se padala u kovrčicama niz obraze : ublažena
slika barbarstva, prilagođena nmskom ukusu koja je
postala ljupka i gotovo lijepa... je &rti, kak'vm

je tonom stara Tadira govorila o toj boginji! < ako J°J
je od uzbuđenja drhtao glas, kad je govor a. „Naši
bogovi!” I materinski opominjala je Birznu.

Pazi se! Cecilije hoće da te odvrati od njih. Čuvaj
2 a se’’ On ie donio smutnju u kuću tvog oca. On je pre-
vario tvoju mater i zarazio njenu dušu stranim Prazno¬
vjerjem. Tvoj je otac radi toga umro od žalosti....
Ah ! Taj Cecilije! Kako njegova vanjština var a • Znaš,
to je čovjek, koji ne radi pravo... zna % k £ blh
to izrazila... Da, njegovo srce nije pravedno A onda.
i onda ima drugih stvari, kojih ti ine mogu reć ... •
Birzila dozivajući sebi u pamet sve -i feirlp
ie bez sumnje udahnula bila vjerska mržnja, korila se
sad što ih je odviše slušala ! Bila je tvrda, dapače okrutna
prema onome vrlo dobrom čovjeku! Osjećala je grižnju
Ho Č zlo uzvraćala nježnost, koju je onako rasipavao
oko nje’ .. Kako je negdje morao trpjeti ovaj čas.
Rez sumnje stavljao je u gibanje sve, da je oslobodi.
£a oSTe je ote i iz ovog zatvora, ovog sramotnog ro-
bovanja zi to je bila sigurna!... 1 kad je ponižena
i plačući od srama i kajanja, dozivala seb >pred 0 čimih
život u Muguasu, osjećala je joši vise’ ®“ r ovort, div 1 ]
neotesanost okoline, u koju je bil a pala. ct van j 0
konačno od kakve je obmane dotad živjela. Stvarno
barbarstvo bilo je sasvim druga stvar nego ljupki dekor
dočaran za ugodnost njenih očiju vještinom Tadirinom .

Osobito joj je u početku, dok je bila u Piscini, do i-
cai toga barbarstva uzrokovao nesavladivu odvratnost.
Zaiedmčko stanovanje u šatoru vrijeđalo je svu njenu
delikatnost i stidljivost, šator pristupačan životinjama
kao ljudima, neprestano izložen bjesnilu, vici, nasilnosti
Sidifana koji je svojom ebanovom palicom mlatio je
nako svoje žene kao i robove i tovarne životinje. Isprva
je poglavica bio zapanjio djevojku svojim izgledom
gotovo 8 svećeničkim, raskošnim, obilnim nabonma svo-

9 *

131

jega velikoga bijelog plašta, vijencem, koji su savile
oko njegove glave uzice od devine dlake i stezale njegovu
jemeniju, svojim vladanjem junaka pustolova, svojim
plemenitim zapovjedničkim obličjem... Potom za ne¬
koliko dana kasnije vidjela ga je, kad se vraćao s četo-
vanja na susjedne oaze : skinuo je bio svoj plašt, odlo¬
žio svoju visoku kapu i tako prost od svojih uresa,
pojavio se kao stara grabljiva ptica, ćelav jastreb sa
svojom modrikastom i obrijanom lubanjom. Isčahurivši
se iz svojih neokaljanih koprena i lišeno svoje krune
njegovo lice svirepih i podmuklih crta pokazivalo je
kesedžiju sa glavnih drumova. Silovitim kretom ruke
bio je bacio pod šatorski kolac kratku sablju, još vlažnu
od svježe krvi. Ta ruka bila je uplašila Birzilu. Vidjela
je uvijek tu smeđu, grabežljivu ruku, koja je otimala,
klala, sjekla glave..., tu ruku napola obrisanu od ubi¬
janja, sa njenim iskočenim tetivama, tvrdim noktima,
žilama debelim poput konopa, s njenom sjajnom kožom,
ustrojenom i prepečenom od sunca, i hitru, opasnu,
ubojitu, kako premeće plijen, para vreće kao divlja ži¬
votinjica, koja živi u rupama, kopa zemlju, probija,
dere, krvavi... Birzila, koja nije bila zaboravila pri¬
zor na pazaru, gdje ju je bio kupio, odsad je osjećala
još veću odvratnost i mržnju na Sidifana.

Ostali šatorski stanovnici, osobito žene, pobuđivale
su u njoj sličnu mrzost. Prave njegove žene, koje su ži¬
vjele u potpunoj besposlici, ozlovoljavale su je svojom
lijenošću, svojom zatucanošću, svojom grubom sjetil-
nošću. Među njima bila je jedna polucrnica miljenica,
po imenu Sidina, o kojoj nijesu govorili nego s drhtanjem.
Nepristupačna poput idola nije se dala vidjeti nego
tajno, za skupocjenim zastorom, zavaljena ili čučeći
na dušecima, u hijeratskom stavu, s neke vrsti dijade-
mom od kristala surovo izdjelana, koji joj je držao na
glavi prozirnu koprenu. Privjesci od kovnih pločica
padali su joj niz obraze, i kad se maknula, zvečale su
narukvice na njenim mišicama i gležnjevima, halhale
teške poput okova, iz kojih su stršali šiljci i glavice,
poput čirova ili trnja na bujnoj i otrovnoj biljci.

Te žene nijesu prekidale svoga brbljanja i svoje vike
za drugo nego da trpaju u se šećerlame i medenjake,
stvari, koje su se gadile i Birzili. Uostalom sva jela no¬
madska bila su joj odvratna. Nikako se nije mogla na¬
viknuti upaljenom ovčjemu maslacu, mlijeku od deva,

132

pečenoj ovnovini, koja je zaudarala po loju i ugrijanoj
vuni. Tom odurnošću prema hrani i tisućom finoća
civilizovanog čeljadeta, o kojima sama nije imala svije¬
sti, djevojka se još više isticala za nišan mržnji zako¬
nitih žena, koje su se sluteći u toj inteligentnoj i obrazo¬
vanoj Rimljanci strahovitu suparnicu trudile svim
sredstvima da je uklone. Jedan dan odvrnuvši pokrivače
na postelji našla je u njoj štipavca, koji je s nekim čudom,
nije pecnuo. Drugi put probudivši se malo se nije one¬
svijestila od straha i gađenja: bila je spavala na nekim
ružnim vračkama pripravljenim od neke čarovnice iz
plemena i sastavljenim od ljudskih ostataka, odrezanih
prstiju, čuperaka kose, mrvica mozga. Birzila je sumnjala
na oholu Sidinu, da je dala podmetnuti to vračarsko
smeće pod njeno uzglavlje.

Osim neprijateljstva ovih žena morala se štititi
od pakosti djece. Djeca su vrvjela u šatoru. Bila su
gotovo sva opaka kao i njihove matere. Curice su se
pokazivale već kao lažljive, podmukle, vješte nauditi
kome. Što se tiče dječaka, njihova buntovnost i njihova
prerana okrutnost dovodila je do ludosti dadilje i raz-
bješnjavala iste životinje. Ujedali su straga prolaznike ili
su navaljujući iznenada udarali ih lubanjom kao mladi jarci.

Radi toga je osjetila olakšicu, kad se našla sa že¬
nama preseljena u kuću u Crvenom Selu.

Ta kuća, sva od zemljanog naboja, imala je hrapav
i primitivan izgled južnjačkih zgrada. No pod vrućim
pustinjskim suncem njene su se gomile od učvršćena
blata sjajile kao zidovi od crvene mjedi, i trunje isjeckane
slame, koja je bila pomiješana s blatom, blistalo je u
naboranom tijestu kao zrnca zlata. Bez ikakva ukrasa
i najmanje udobnosti taj četverougli stan, koji je opko¬
ljavao dvorište, nije pružao druge prednosti, nego što je
bio dosta prostran. Žene su imale čitavu jednu stranu,
dok su djevojke bile ukonačene u krilu u dnu, najtajnijem
dijelu stana. Birzila je ondje našla za drugarice tri ge-
tulske djevojčice zlatne i prozirne puti kao u datulja,
tetovirane modrom zvijezdom na čelu, jagodicama,
bradi i dojkama. Ondje su bile i dvije Grkinjice iz Cirene,
koje su isprva privukle Birzilu, jer je mogla s njima raz¬
govarati njihovim jezikom. No brzq je opazila, da su
te inostranke bile iz najnižega puka. Prije vremena
pokvarene i izopačene bile su isto tako vrlo lukave.
Djevojka, koja je osjećala njihov ljubomor, na posljetku

133

ih se bojala više nego onih triju barbarkinja. S ovima
je izmjenjivala nekoliko riječi na libijskom jeziku, kojima
ju je bila naučila Tadira. I Getulkinje, naučene prije¬
ziru, bile su joj za to gotovo zahvalne. Sav taj ženski
svijet živio je pod visokim autoritetom časne Nabire,
matere Sidifanove, stare žene asketskog lica, obasjana
prekrasnim crnim očima podvučenih vjeđa i uokvirena
širokim vrvcama kao za njene mladosti. Pod svojim ko¬
prenama od beza imala je vrlo impozantan izgled, i kad
je dijelila vunu sluškinjama, pokazivala je bijele ruke
s odugim prstima, na kojima je imala breme skupocje¬
nih prstenova.

Sve te djevojke pokazivale su se tako djetinjaste,
da se Birzila na koncu dozvala k svijesti i zastidjela
svoje vlastite djetinjarije. One nijesu znale nego se ki¬
titi, češljati, kniti kosu. Zavidjele su novodošlici izvan¬
rednu boju njenih vlasi, koji su bili svijetlo kestenjaste
boje s plavim neprimjetnim odsijevom, i nadajući se,
da će zadobiti slične nijanse i da će imati isto tako lijepu
kosu kao Rimljanka, natjecale su se, koja će više nakniti
svoje crne grive.

Od jutra do večera zadržavale se u niskoj dvorani,
koja je bila okrenuta prema nutarnjem dvorištu. Ta odaja
nije imala pokućstva. No divni sagovi sakrivali su si¬
romaštvo zidova i prosti pod od naboja: visoki glatki
ćilimovi babilonski i baktrijanski, duboka vuna tirska i
aleksandrijska, donesena karvanima iz Misira. Jedini ra¬
skoš sastojao se u lampama i zrcalima obješenim po zido¬
vima, — lampama svih oblika, zrcalima od svake građe.
Jedno zrcalo od stakla izrađeno u Kanopi izazivalo je neko
praznovjerno divljenje. Isto su tako jedan maleni
suncobran, koji nikomu nije rabio i koji se čuvao u kutiji
od pokosta, smatrale kao neku vrst fetiša. Donesen iz
terske zemlje imao je neobično izdjeljan držak, i kad

se rasklopio, raširio se u kitu nepoznata cvijeća i fan-

tastičkih likova, koji su bili usijani u potku od modre
svile sa zlatnim kopčama...

Kad su se umorile kiteći se ili kad su se dosađivale,
djevojke su otvarale teške kovčege okovane gvožđarijom
i išarane mrkim bojama, koje su se prelijevale u dnu
odaje. Vadile su iz njih skupe tkanine, vune iz Ta-

renta, iz Betike, iz Mileta i bijelu svilu iz Sera, žutu

svilu asirsku, musulin sa Kosa prešan među daščicama

134

od paominih vlakana. Ili su prosipale na sagove sadržaj
svojih sandučića za adiđare.

Getulkinje, koje nijesu imale na ušima nego crnačke
kolutove ili starinske minđuše opterećene figuricama i
zapletenim ukrasima, zapanjivale su se od čuda pred
lakim divotama rimskih zlatara: mogranjem, grozdi¬
ćem, bršljanovim lišćem od srnalta, sasvim sićušnim,
malim potočnicama od zlata... Koji put su provodile
čitavo popodne vadeći iz ladica od limunova drva igračke
kupljene kod kartaškog trgovca Saturnina. Birzila, koja
je imala toga u Muguasu čitave kolekcije, čudom se ču¬
dila nalazeći te nježne sitnarije čak na divljem Jugu:
to je bio čitav pigmejski zvjerinjak, — lavovi, jelenovi,
vukovi, medvjedi, veprovi, ždralovi, prepelice, patke,
ležeće krave, zečići, praščići, dupini uzvijena repa, konji
u trku, kornjače, pčele, cvrčci, sve to od pozlaćene bronze,
srnalta, roga, ebanovine, ahata, cizelovano do najveće
potankosti i ne veće nego članak malog prsta.

Stara Nabira, oštra i sjetna, predsjedala je tim
zabavama, koje su svagda bile isprekidane drekom i
svađama. Bila je u duši dobra za te uboge djevojke
povjerene njenu čuvanju. Uveče, kad nijesu nikako
mogle zaspati, pripovijedala im je čudnovate pripovijetke.
Znala ih je velik broj, i bile su sve nalik jedna na drugu
kao zrna na đerdanu. Pošto bi sjela udobno među nago¬
milane dušeke, među djevojkama, prešla bi polagano
svojim duguljastim rukama preko svojih glatkih trakova
i počinjala bi nepromjenito ovim riječima: „Bila jednom
kraljeva kći tako divna, da nije bilo riječi, kojima bi se
izrazila njena divna ljepota...” No od svih njenih pri¬
povijedaka njene su slušačice najvoljele onakve, u kojima
su bili razbojnici i vještice, — miletske priče obilno za¬
činjene otmicama, umorstvima, očaranjima i prijetvo-
rima u životinje. Birzila je slušajući staricu proživlja¬
vala svoje skorašnje pustolovine. Uvijek se radilo o
dragome, kojega su napitci vračara uspavali u smrtni
san. Užasne megere zabole bi mu nož u kotalac ispod
vrata. Krv bi briznula iz teške rane, u koju bi zaronile
svoje ruke... Birzila je opet vidjela Tadiru zaklanu
od vojnika... Zatim pošto bi izvadile mladiću srce,
vještice bi stavile mjesto njega spužvu i zašile bi ranu.
Kad je mladić prinikao k izvoru da se napije, glava bi
mu pala s trupa, rana bi se otvorila i spužva privučena
od vode skočila bi u potok kao žaba.

135

Getulčice su se mamile za tim strahovitim pričama,
od kojih ih je hvatala jeza. Da se oporave od svoga
straha, naglo bi pođipale, uhvatile se za ruke i s raspu¬
štenom kosom stale bi pjevati poskočicu iz svoga kraja,
kojoj je Birzila nerazgovijetno poimala smisao. To je
bila popijevka o plavom golubu i grlici pješčanoj...
„Grličice plava,” popijevale su barbarkinje, „moja se¬
strice, što se strpjeti ne ćeš! Što ti je želja, da ti doleti
tvoj golubak plavi!” Vrtjele su se u kolu sklopivši oči
i kroz crvenu omaglicu, koja im je navirivala na zatvorene
vjeđe, činilo im se, da vide ljubljeno obličje.

Tada su Cirenke iz takmičenja predložile igru, koje
Birzila nije poznavala, igru Psihe. Potražile bi jednu
lampu, koja nije služila ni za što drugo i koja je bila
postavljena u niši do njihove postelje, okruglu svjetilj-
čicu od crvene gline, s ručicom nalik krmi od lađe,
šiljatim kljunom i dvije oduške blizu repa, malu lampu
elegantnu, premda vrlo običnu, zgodnu za ruku i spuž-
vastu poput ebanovine. U sredini je relijefni medaljon
pokazivao Psihu kraj postelje Erosove u času, kad kaplja
nesrećnog ulja kane na mladog boga, koji spava. Umjet¬
nik je doista bio oživio sliku radoznale lampice. U prstima
Psihinim činilo se, da se i ona sagiba k Amoru, kao da
se hoće taknuti tako lijepa tijela i poljubiti ga. Postavile
bi na stalak glinenu posudicu, zatim su plesale oko nje
popijevajući: „Draga moja svjetiljčice, žarko svijetlo,
vruće svijetlo srčano, nemoj treptjeti! Ah, molim te,
pokaži mi onoga, koji će me ljubiti!” Na posljetku
jedna od plesačica označena ždrijebom imala je uzeti
mali drhtavi plamen, sići sama u pivnicu, gdje .se mislilo,
da će vidjeti lice svoga zaručnika. Na pragu crne pe¬
ćine osjetila je svjetlonoša, da ju je uhvatio strah ili je
zapela nogom. I tada se ponovila cika, grdnje i svađe,
koje je Nabira s velikom mukom utišavala.

Obično se Birzila držala po strani od igara. Stara
čuvarica ženskih odaja bila joj je zahvalna, što je ra¬
zumnija od svojih drugarica. Počela joj je dapače po¬
kazivati neko prijateljstvo, kao da cijeni njenu inteli¬
genciju i finoću i kao da unaprijed hoće sebi zadobiti
u njoj saveznicu protiv ljubimice Sidifanove, ponosite Si-
dine. Uostalom kuća je bila puna spletaka, koje su se ukr¬
štavale i zamrsivale. Mlado ili staro, sve te ženske nijesu
se zanimale nego za ljubav i ljubavna ročišta, ženidbe i za¬
ruke. Nabira je pazila ljubomorno svoje stado, ali iz

136

nesavladivog ukusa za romantičnost nije se žacala sijati
smutnju u susjednim ginecejima. Neprestano su se druge
babe šuljale tajanstveno u Sidifanov stan, donoseći i
odnoseći poruke. Birzila, opazivši to, snovala je, kako
bi ih okrenula na svoju ruku, ne bi li kako mogla poslati
pismo u kalcejsku stanicu. No Nabira joj je svojom bud¬
nom pažnjom uzimala nadu, i zgoda nikako da se pruži.

Dani su prolazili. Birzila se u očajanju pitala, hoće
li joj ikad poći za rukom izaći iz te tamnice. Od strane
sela kuća nije imala drugog otvora do ulaznih vrata,
koja je čuvao jedan rob i ljuti psi. Od strana palmovika
bila je opasana visokim zidovima. A vrt, koji se držao
glavne zgrade, nije bio nego uska terasa, koja je gotovo
strmo nadvisila strugu rijeke. No ta terasa mogla je
postati izvrsno motrilište. Djevojka se sjećala, da su
vojnici iz stanice silazili kojiput prati svoje rublje na
potoku. Samo da joj je ugledati jednoga i kad bi mo¬
gla, da ne bude viđena, dati mu znakove !... Opsjednuta
tom mišlju stala se umiljavati Nabiri kušajući, ne bi li
u njoj probudila sažaljenje prema sebi. Bila je blijeda
i iznemogla je, jer se hrane jedva doticala. To je njen
zatvor, govorila je ona, u ovoj dvorani bez uzduha i
gotovo bez svijetla, uzrok njenoj iznemoglosti. Neka bi
je pustili da ide odahnuti na terasu, dajbudi samo
nekoliko časova, za plandovanja!... Stara se dala
skloniti. Birzila je mogla prenijeti dušeke i sagove pod
jednu smokvu, koja je davala malo osjena, na kraju
vrta. Za najžešće podnevne žege odlazila je onamo pn-
leći i hinila je da spava. No kroz poluzatvorene trepa¬
vice vrebala je tjeskobno sve, što se događalo ispod
njenih nogu u dnu struge. , , . .

U taj sat ništa se nije micalo u polju, koje je pri-
tisla suha omara. Struga je ovdje bila pusta. Kad je Bir¬
zila obrnula glavu na jastucima, opazila bi za sobom
u velikoj jari svijetla Crveno Selo, koje je naredalo svoja
kubeta od ćerpića poput naslaga blata ispečena u žaru
furune. Bakreno tijesto građevina odudaralo je inten-
sivno od kamenih naslaga Kalceja i crvenih greda Zlatne
Kapije. Ravne površine terasa treptjele su pod suncem
kao uzavreli val, dok su natkrivena vrata i mala okrugla
okna u zidovima urezivale crne rupe slične gnijezdima
pčela. No djevojka imala je pred sobom, da napase
oči, vrtove oaze, sićušne rajeve pune voda tekućica i
zelenila, koji su tada izgledali kao začarani, kao slika

137

neke fantazmagorije i nestvarnosti usred te pustoši
i samrtne pješčane suhoće. Sa svake strane rječice na
jednom i drugom obronku doline, u koju se usjeklo korito,
dizala se guštara vrtića amfiteatralno nadzidanih niskim
ogradama od naboja, natapanih jarcima, kroz koje je
sa tihim žuborom klizila voda. Pod suncobranima palama
u polusjeni, koju su probijale zrake, sjajili su se plo¬
dovi i cvjetovi povrća, — crveni i bijeli leptirovi boba
i leće, zlatne kugle šeftelija, koje su probijale između
lišća, zelene ili modre lopte šljiva i limunova, koji su
dozrijevali.

Birzila, ogladnjela od duga posta, ubrala bi smokvu
ili mogranj sa grane na dohvatu. I stišćući između svojih
usana svježe meso plodova zabavljala se motreći male
zlatooke gatalinke, koje su izlazile iz kanala i ohrabrene
njenom nepomičnošću stale tik do nje na kojem oblutku
i postajale ondje časom uzdrhtala podvoljka, kao da se
s raskošem naslađuju uzduhom. Modri gušterovi duga
repa munuli bi s kamena na kamen uspravivši vrat u
živahnu pokretu poput ptica, koje polijeću tik do zem¬
lje. Iz rječne jaruge oštri miris oleandara dizao se do te¬
rase, i kad se Birzila nagnula na potporni zid, vidjela
je njihovo proždrljivo korijenje, kako se uvuklo u vodene
jame, koje je trovalo i na kojima je plutala masna i
mutna plijesan, koja je imala boju rastvorene krvi...

Ni žive duše. Nikakva glasa, samotna i pusta šut¬
nja. Zatim, kad se primakao suton, neka vrst uskrsnuća
života po čitavoj oazi. Naskoro je poslena buka napu¬
nila palmovike. Motike vrtlara zvonile su na gnjilim
panjevima starog drveća. Čulo se, kako dobacuju po¬
grde s obale na obalu dižući zapore na ustavima i kako
se optužuju među se, da jedan drugome odvraća njegov
dio dragocjene vode. Koze, ovce sjavljivale su se u sta¬
dima duž vrtnih suhozidina. Magarci sa svojim košarama
prolazili su kasom udarani batinama od ljudi mršavih
zagorjelih nogu... Tada je Nabira oštrim glasom zvala
Birzilu natrag.

Sumnjičava stara bojala se za svoju robinju |zlih
savjeta, mraka i samoće. I tako u času, kad bi se kakva
zgoda spasa mogla bila pružiti djevojci, gurnuli su je
opet neumoljivo u mrsku pomiješanost harema.

Jedan dan, u najžarči sat plandovanja, kad je
gotovo bila izgubila svijest, nekakav je štropot trgne
iz ukočenosti. U tom uzduhu preko mjere suhu najma¬

138

nji su se titraji pojačavali i širili na velike daljine. Ona
osluhne, zatim vidje nekog starca, koji je na protiv¬
noj obali izbio nekom stazom između vrtnih zidića.
Bio je bos. Nije se čulo, kako ide. Stupao je sporo, s opre¬
zom pipajući zemlju pred sobom krajem svoje palice :
bio je slijep. Pogurenih leđa, gotovo grbav, nabadao je
sitnim koracima upirući se o štap jednom rukom, dok
je drugom držao lovorovu granu, kojom se štitio od
sunca i odbijao muhe, koje su mu se padale na oči...
On na jednom stade okrenuvši glavu. Za slijepcem jez¬
dio je konjik na gizdavu numidskom vrancu, koji se
prelijevao na suncu. Životinja, kojoj su bile stegnute
uzde posrtala je neprestano o kamenice na stazi. Ko¬
njik’je morao biti vojnik ili časnik iz postaje sudeći
po njegovu crvenom haljetku i perjanici na kacigi, koju
je pokrivao šešir od lišća, da ga čuva od žege. Iz krat-
kih gaćica izlazili su mu goli krakovi, o kojima su se na
svakoj nozi ljuljale lake čizmice. Starac i on izmijemse
poluglasno nekoliko riječi, kojih zvuk nije dopro do
Birzile, i govoreći, slijepac sa potpunom sigurnošću kret¬
nje pokaza vojniku uzbrdit put, koji se penjao suprot¬
nom obalom duž ograda, vrtova i kuća. Zatim pruzi
prst prema terasi, gdje je bila djevojka, kao da kaže:
„Eno ondje 1”

Konjik obode životinju. Birzila ga je potištena
srca gledala, kako se približava sipini pijeska, koja je
bila nad vrtom Sidifanovim. Potjerao je bio konja,
koji je udarao zemlju pravilno, paradnim galopom,
a u mlakama rijeke prskala je na nj voda. Učenica ko-
njušnika Trofima divila se kao vještakinja lakoći i su¬
verenoj graciji konjikovoj... Sada je bio sasvim blizu
pod zidom terase. Njihovi se pogledi spsretoše. Vidjela
je njegovo srčano i mladenačko obličje i procvale usnice
pod prvim smeđim maljama. Nehotice mu pošlje poz¬
drav po rimski. On odgovori smiješeći se. Ona pogodi,
da će joj nešto doviknuti. Sa svom prestravljenom mi¬
mikom ona stavi prst na usta, da mu preporuči šutnju.
Mahom vojnik, kao da ga je uhvatila strava, okrene
konja i iščezne na uzbrditom putu, pod paomama, koje
su se nadnijele iz prvih vrtova. Uprepaštena Birzila
tražila ga je očima. Vidjela ga je, gdje se opet pojavio
pred kućama od ćerpića, na kojima su se vrata naglo
otvarala. Jedan konjik u taj sat, na tom teško prohod¬
nom pristranku, to je bila stvar neobična, gotovo sabla-

139

zan. Pod koprenama, koje su se vukle za njom, jedna
žena ispadne naglo iz smeđa otvora. Mahala je rukama
prema konjiku, koji se penjao strmenitom ulicom ne
okrećući glave. Zatim je kao ošinuta prodornim podnev¬
nim suncem iščeznula u sjenovitoj rupi, odakle je bila
izašla, i to je bio blijesak purpura, ljubičast plamen,
koji je šibao po tlu, lizao zid i najednom se gasio. Djeca
su se osula između zidova od crvene mjedi. Njihove
male tunike narančaste, jorgovanaste i zelene planule
su časak uz oštru dreku i bacanje kamenica. Čas zatim
te žarke boje rastvorile su se u sokačiću pustom i mu-
čaljivom. Usijanost podneva upijala je sve u istoj blje-
doći, koja je zablještavala. Birzila, koja je zanemagala
pod tim ognjem s neba, vrati se u svoj zaklon od zeleni
pitajući se, što znači taj strmoglavi bijeg vojnikov.

Sutradan, u isti sat, kad je sve spavalo u Crvenom
Selu, vidjela je, gdje je iskrsnuo na istoj stazi, na su-
protivnoj obali, pastir sa ćulom, kojemu je gornji dio
lica zastro škriljak širokih oboda. Sio je na obali vadije
na velik kamen i uzevši frulu, koja mu je visjela o po¬
jasu, stao je svirati istiha neku kajdu tako primitivnu
da se jedva razlikovala od lahora, koji su na mahove
zujali kroz trščak. Birzila, koja je kroz smokvine grane
vrebala sve njegove kretnje, pomoli malo glavu preko
malog zida od naboja. On je opazi, zabaci svoj škriljak
natrag, i djevojka prepozna odmah jučeranjeg vojnika.

Stavivši prst na usta, ona naloži još jednom muk,
jer je strepila, da je Nabira ili koja robinja iz kuće ne
uhodi. Tada se tobožnji pastir potegne kamenom na tera¬
su i opet s istom hitrinom nestane među stijenama,
koje su se ispriječile u potočnoj struzi. Za kamen je bila
privezana pločica. To je bilo za Birzilu djelo vrlo sporo
i vrlo mučno, dok ju je digla, zatim pročitala, da je ne
vide ukućani ili ljudi spolja. Osjećala je oko sebe za-
sjedničke oči i znala je, da za svim zidovima i u svim
vrtovima vrebaju muževi da ulove preljubnike ili vrtlari,
da tjeraju nomade potukače. Konačno je mogla kradom
rastvoriti daščice za koprenom, koju je bila objesila o
smokvi, tobože da se zakloni od sunca, i pročita ove riječi:

„Nijesi li ti Birzila, Cecilija Natala iz Cirte kći ?
Doći ću sutra po tvoj odgovor. Budi srčana!”

Taj odgovor napisala je, kako je mogla, na drugi
sklop daščice, ukosnicom, koju je bila izvadila iz ple¬
tenica, — i sutradan tobožnji pastir bio je zbilja točan

140

na ročištu. Pročitavši na svu hitnju riječi ucrtane od
Birzile, dobaci drugu daščicu, koja je sadržavala ovu

poruku : ^ ,

,,Možeš li biti spremna za sutra ? Doci cu po te s uze¬
tom, koje ćeš omotati oko stabla. Daj znak, ako je mo¬
guće.” Djevojka naslonivši se na rub zidića objeručke
nagne glavu tri puta u znak pristajanja, i pastir se opet
kao prikaza izgubi među stijenjem u tijesnom hodniku,
koji je vodio u Kalcej...

Tako je Viktoru uspjela njegova pastirska preobuka.
Bio je zadovoljan radi * svoje lukavosti, to većma, jer
je Cecilije bio pobijao tu osnovu. Kod svoga dolaska
u Kalcej, nakon mnogo razdraženih rasprava opcion
je morao izjaviti poočimu Birzilinu :

„Molim te, idi, čekaj nas u Lambesiji. Tvoja pri¬
sutnost ovdje ne može ostati tajna. Zna se, da ti tražiš
svoju kćer zasužnjenu od Maura. Kad to doznadu Crveno-
seljani, glas o tome može doprijeti do kuće Sidifanove
i ženska radoznalost lako se probudi!...”

Cecilije je otputovao, da nije imao ni izvjesnost,
da se Birzila nalazi među ženskinjem, koje je iz Piscine
bio vozio kirijaš Pastor. Viktor nije to doznao nego
poslije. Sad, pošto je o tome bio siguran, pomoćnik je
naumio da je preotme bez buke, za plandovanja, po¬
pevši se na terasu s pomoću užeta na uzlove. Dotle bi
Asturci od njegove kohorte, raspodijeljeni na četice,
tako da ne budu zapaženi, opkolili stan Sidifanov, obale
potoka i sve otvore palmovika.

Birzila nije spavala tu noć, toliko se bila uznemi¬
rila od ukora stare Nabire, koja ju je bila izgrdila neobično
surovo :

„Šta radiš tako dugo u vrtu ? To nije prava stvar.
Pa onda, to nije zdravo za te ! Ti se vraćaš sva grozni¬
čava ^ ”

Sutradan u rečeni sat mogla je srećno uhvatiti
čas, kad su se sve žene divile draguljima, poslanim od
Sidifana, da izmakne pod hladovinu na terasi.

Nagnula se prema prodolici. Viktor je bio dolje
opet prerušen u čobanina i sakrio se bio za zloljesinu,
koja je natapala svoje žile u struzi potoka. Njoj se činilo,
da je neizmjerno udaljen. Ipak svežanj od uža, koji
joj je dobacio, umalo je nije srušio. Onda se sve razvilo
za nju kao u snu, s onom neobičnom brzinom i lakoćom,
koje ubrzuju događaje u noćnim halucinacijama.

141

Po uputama vojnikovim svezala je uže za smokvino
stablo. Onda je vidjela, kako se popeo duž jedne sipine,
kako se bori da prijeđe jedan težak prijelaz, greben
od vapnenca, na kojemu je ogulio ruke o stijenu. Ko¬
načno pomoli se njegovo lice, on se jednim skokom maši
na beden od terase. Birzila zatvorivši oči osjeti, kako
ju je dograbio.

,,Uhvati mi se za ramena!” šapne joj vojnik.

To je bio vrtoglav silazak, stravično osjećanje opa¬
snog prolaza. Nije otvorila oči nego, kad se dotakla zem¬
lje, na kojoj je posrnula i klonula na tlo. Viktor je bio
pred njom, iznemogao od užasnog napora. Njegovi
uzdrhtali bokovi dizali su se pod njegovom ovčarskom
tunikom. Gledao je Birzilu kao zanesen. Ona osjećajući,
da su joj se papuče omakle s nogu, nehotičnim pokre¬
tom stidljivosti povuče noge pod haljinu i digne ruke
da popravi kosu.

„Ah ! Blažena gospođice !” reče Viktor kleknuvši.
„Koliko sam imao muke đa te nađem!...”

Za Birzilu san se nastavljao. Zabluđena oka, s po¬
gledom u daljini, rekao bi čovjek, da je kušala prepo¬
znati toga lijepog mladića, koji se sagibao pred njom,
kao da se klanja :

„Očekivala sam te !” izdahne ona duboko. I one¬
svijesti se.

II.

VINOGRAD I KUĆA

U Lambesiji su stajale stvari za kršćane tako zlo,
da se Cecilije, mjesto da se ustavi ondje, volio povra¬
titi hitno u Muguas.

U gostionici kod Orla ostavio je sluge, kojima je
naložio, da mu dovedu Birzilu, ako bi je Viktoru uspjelo
oteti iz pandža Sidifanovih. Kod moralne smućenosti,
u kojoj se nalazio, nije se osjećao dosta gospodar nad so¬
bom, da hladnokrvno gleda okrutnosti, koje su se poči-
njale po nalogu carskih oblasti. Doista u tamnici cir-
ćanskog pretorija išlo je svaki dan jedno preslušavanje
za drugim. Klupe za mučenje nijesu više mirovale. U
predvorju Eskulapova hrama nahuškana je svjetina
žive spalila muža i ženu iz Verekunde, koji su izlazeći
iz tamnice, gdje su bili pohodili svoje rođake, stali pro¬
klinjati i grditi carske bogove. Na ulicama je nepre¬
stano dolazilo do novih sukoba. Batinama su ubijali

142

nevjernike, bezbožnike, neprijatelje presvetih careva,
kako su nazivali kršćane. Da je Cecilije posegao u ko¬
rist braće, bio bi se time samo odmah izručio; to bi bila
javna ispovijed, koju mu je nalagala savjest, jer je znao
dobro, da k tome još mora doći, i još dalje, bilo samo
zato, da ostane vjeran krsnom obećanju. Je li imao
pravo stavljati Birzilino oslobođenje u opasnost i gnje¬
viti legata samo za volju svoje časti ? Zar ne bi žrtvo¬
vao to dijete, koje uostalom nije ni bilo kršćansko, svojemu
ogorčenju ili čisto osobnim obvezama, koje je po svojoj
volji sebi nametnuo ?... Uz to je htio što prije pobjeći
od gledanja tih sramotnih nedjela, da se sasvim posveti
Birzili, ako mu je sreća opet pokloni. Trebao je njenu
prisutnost u samoći u dvoje. Poslije ovoga užasnog
doživljaja konačno će se ona opametiti. Prema vani
se mislio sasvim zatvoriti. Povući se u Muguas i ondje
daleko od ovih prostih i krvožednih ljudi i u sigurnosti
svoje uzajamne ljubavi ne će ništa više znati za sav
vanjski svijet.

Netom je došao doma, morao je u Cirtu da bez od¬
gađanja uredi jednu stvar. Došao je u grad, koji nije
bio uzrujan manje od Lambesije. Dan prije toga bila je
upravo javno oglašena nova naredba protiv kršćana.
Ovaj put Valerijan našao je za dobro da svome ediktu
dade važnost senatske odluke. Rimska kurija odobrila
je jednodušno svečanim zaključkom njegove poganske
mjere. Cecilije, koji se bio umiješao u mnoštvo, mogao
je pročitati tekst pribijen na forumu. Bilo je rečeno u
njemu, da će biskupi i svećenici, uglavljeni radi krš¬
ćanstva, odmah biti predani na smrt. Osobama vite¬
škoga i senatorskog reda oduzet će se imanja i čin, \ ako
ustraju u svojoj okorjelosti, bit će također kažnjene
gubitkom života... Čitajući te retke Cecilije zadrhta,
kao da je to njega glavom išlo. Kao senator mogao je
biti prijavljen svaki čas. Denuncijacije već su se umno¬
žile. Zapljene, za kojima je slijedila prisilna prodaja,
bile su odviše lijep vabac pohlepi, a posebne osvete
nalazile su ovdje vrlo povoljnu zgodu da se iskale. Go¬
spodar muguaskog imanja i mnogo drugih ogromnih
posjeda opomene se riječi legatovih, koje mu je Julije
Marcijal bio dojavio u Lambesiji ono jutro, kad su raz¬
govarali zajedno na pretorskom trgu : očekivalo se od
njegove poslušnosti, a možda i njegove zahvalnosti,
za uzvrat službene zaštite, koja mu je nedavno bila

143

pružena, da će odsad vršiti dužnosti svoje službe i da će
javno žrtvovati bogovima. Zamka mu je bila postav¬
ljena. Cecilije odluči da joj izmakne barem dotle, dok
mu Birzilu ne vrate. Nastojat će, da se spasi za ovaj
čas, da spasi i djevojku. Radi toga, čim se bio vratio
u Muguas, posije svoju flaminsku ostavku municipalnim
oblastima.

Za izliku navodio je loše stanje zdravlja, koje, ionako
vrlo oslabljeno, sad je primilo koban udarac gubitkom
njegove pokćerke. Advokatu Marku Marcijalu povjeri,
da zastupa njegove razloge pred kurijom. Bili su pri¬
hvaćeni bez komentara i ikakvih protivljenja, kao da
je vijeće slušalo neku parolu. Marcijal otac poruči dapače
Ceciliju, da je zadovoljan s njegovom odlukom. Ovaj
pogodi odmah tajne motive ovog odobravanja : njegovi
drugovi pravili su se nevješti, da je on kršćanin. Inače
bi bili kompromitovali dobar glas činovnika cirćanske
republike. Oni, koji su imali senatorsko dostojanstvo,
smatrali bi kao sramotu za svoj red, da se u nj broji
jedan član sumnjiv radi svetogrđa protiv bogova i ne-
vjernosti prema Rimu i preuzvišenim carevima. Senat
je i odviše bio prorijeđen od careva ; nije im trebalo
davati novih razloga da ga sijeku i uništavaju njegov
ugled u očima puka. Doista, drugovi i jednaki Ceciliju,
ne izuzevši ni njegove neprijatelje, poštovali su u njemu
patricija, čovjeka njihove klase i njihove gradske općine.

Flamin u ostavci promisli odmah, kako bi se oko¬
ristio tim pomirljivim raspoloženjem. Pošto mu se či¬
nilo nemogućim, da će trajno izbjeći prijavi, ne će če¬
kati, dok mu imanja zaplijene. Rasprodat će ih ispod
ruke, i čim ti poslovi budu dovršeni, otići će s Birzilom
u Misir, najbolje u Aleksandriju, gdje su Židovi i kr¬
šćani, budući u većini, živjeli dosta mirno. Uhvatio se
to većma za taj plan, što su slijedećih dana žešći pokolji
okrvavili grad. Kao u Lambesiji, planule su lomače
na Kapitoliju, a u okolici i na ladanju bili su mnogi
kamenovani. Povrh toga dolazili su nemirni glasovi
iz drugih krajeva Numidije i Prokonsulovine. Nepre¬
stano su transporti kršćana osuđenih u rudnike zakrči-
vali ulice. No za biskupa kartaškoga nije se znalo ništa.
Zlokobna šutnja nastala je oko Ciprijana iza njegova
zatočenja u Kurubi. Je li ga prokonsul bio zaboravio ?...
Cecilije, koji odavna nije imao vijesti od njega, pribojavao
se najgorih mogućnosti.

144

U tome Birzila, nakon kratka počinka u Kalceju,
stigne iznenada u Lambesiju.

Bio je gorko razočaran on, koji se više nije usuđi¬
vao nadati ovome povratku i koji ju je na pragu ste-
gao u naručje sa ushitom sve svoje duše. Unatoč zahval¬
nosti i kajanja, koje je pokazivala, osjetio je odmah
da srce djevojčino ne odgovara njegovu. Više nego ikad
bila je zatvorena, nepovjerljiva, spremna na obranu.
Činilo se uostalom, da jedva čeka, da se ukloni prisut¬
nosti Cecilijevoj. Reče, da je iznemogla od uzbuđenja
u ropstvu i od napora puta. Molila je, da je ostave samu.
Doista, izgledala je potištena i slaba. No njena mlada
snaga naskoro je pretegla. Drugi dan bila je na nogama.

Ipak se pokazivala neprestano nemirna, uzbuđena,
gotovo bolesno razdražljiva. Cecilije opažao je dobro,
da je jednako stiješnjena, osobito da prema njemu nije
slobodna. A ipak neodoljiva radost strujala je iz njena
bića, hoda, najmanjih kretnja. Njen tanki i nježni stas,
koji ju je činio sličnom kipu od slonove kosti, kao da je
narastao, obrazi su joj bili življe boje, oči sjajnije. Njena
lijepa kestenjasta kosa plamtjela je u nekom ljubavnom
prozraku i čitavo njeno samovoljno lice s okratkim
nosom primilo je neku harmonijsku i punu ljepotu,
koja ju je preobrazila. Na očigled je previrala od tajne
sreće, koju se trudila zatajiti. Njene robinje odmah su
to opazile. Cecilije sam nastojao je tumačiti te biljege
u najpovoljnijem smislu. Reklo bi se, da će se s Birzi¬
lom konačno vratiti radost u stari muguaski dvor.
To su barem ponavljali Julije Marcijal i njegov sin, koji
su se protiv svoga običaja preselili u svoju seosku kuću
i stali pohađati Cecilija kao susjedi. Svaki je dan Marko
pod izlikom velikog zanimanja za zdravlje mlade go¬
spođe dolazio propitati za nju. No ona nije pokazivala
nikakve sklonosti za toga velikog mršavog mladića sa
svećeničkim licem, leđa već pomalo pogurenih, kao da se
sagnuo pod teretom poslova. Njoj se činio malo i smiješan.

Jedno jutro probudivši se nađe vijence od ruža
obješene na vratima i prozorima svoje odaje. To je bio
značajan poklon Marka Marcijala. Birzila, uvrijeđena
tim jasnim očitovanjem, isprva se vrlo razgnjevi. Ali
je prikrila svoju zlovolju i srdžbu. Zatim, kad se učvrstila
u tom stanju i osjetila se dosta jaka za borbu, sposobna
dočekati mušku ljutitost, pošlje jednu od svojih žena
da zaište za nju razgovor s Cecilijem.

»o

145

On je primi kao obično u knjižnici. Bilo je veče.
Posljednji zraci sunca osvijetlili su blago stare visoke
odaje na svod i od njih su se razasjala u polumraku
pozlaćena krila otvorenih ormara, koji su na svojim
policama pokazivali smaltovane korice dragocjenih uveza.
Domaćin je sjedio u teškoj šćemliji okovanoj bronzom.
Na pultu postavljenu povrh njegovih koljena pisao je
pismo na listu pergamene. Kraj njega je u sandučićima
od cedrovine ležala čitava hrpa svezaka povađenih iz
tokova od crvene svile, kojima su obrezi bili obojeni
živim bojama.

Cecilije, privukavši k sebi djevojku, zagrli je od
srca. No ona se otme njegovu naručju, ne htjede sjesti
na stolicu, koju joj je bio pokazao, i s uzdrhtalim grlom,
koje je podiglo uzbuđenje, od kojega joj je čitavo tijelo
drhtalo, izgovori na dušak, silovito i isprekidano :

,,Moram ti očitovati!” reče. ,,Već mi je Tadira
bila natuknula nešto o tvojim namjerama sa mnom...
Ali nikad još sin tvoga susjeda, taj Marko, nije sebi do¬
pustio da mi očituje svoje osjećaje. Sad je to učinio,
bez sumnje s tvojim pristankom... Neka! Znaj, jer
to ti kažem jedamput zauvijek : ne ću se udati za dru¬
goga nego Fabija Viktora, opciona treće carske legije...
onoga, koji me je oslobodio.”

Viktora ! Kod tog imena Cecilije plane. Na njega on nije
ni u snu pomislio. Da bi se taj vojnik, koji je izašao iz
zadnjih redova svjetine, mogao jedan dan priženiti u
njegovu kuću, takva misao ne bi mu nikad došla na um.
Bio je već zaboravio mladog poručnika, koji je za njega
bio jedna glava izgubljena u mnoštvu. Ustane naglo
i uzevši Birziline ruke u svoje reče blago, kao bolesnu
čeljadetu :

,,Moje dijete, tvoj duh još luta ! Ti se nijesi još
oporavila od svojih napora i svojih uzbuđenja!”

I slegavši ramenima doda:

,,Udati se za Viktora!”

,,Zašto ne bih ?” odvrati Birzila dršćućim ustima«,
„Mi smo se već zaručili!”

„Šališ li se?... Ti zaručena sa sinom jednog satnika!”

Ona mu pogleda u lice i ujedljivim prizvukom
u glasu reče:

„On je kršćanin, taj satnikov sin!... Ja se čudim,
da ti, koji si također kršćanin, govoriš tako prezirno
o svojoj braći!... Uostalom, što je stalo ? On je pristao..

146

hrabar, postat će tribun, general! Može dapače poput
drugih težiti za purpurom. Danas je svaki vojnik kan¬
didat za carstvo... No čemu toliko razgovora, kad ga
ja ljubim ?”

Nije shvatio nego jedno, da hoće otići, ostaviti
ga što prije. Jedva se vratila i već joj je dosadilo živjeti
uz njega. Ta instinktivna i nesvijesna zlovoljnost, koju
je bio tako često pogađao, kidala mu je srce. U isti se mah
ozlojedio na nezahvalnost Birzilinu. Konačno ga zanese
srdžba. Reče oporo :

,,A ako se ja usprotivim ?”

„Zacijelo, to možeš! Ti si me pokćerio, ne pitajući
za moju volju. Zakon me izručuje tvojoj vlasti. No ako
treba da ti ponovim, ili ću se udati za njega ili za nikoga !”

,,A ako te razbaštinim ?”

„Imanja mojih roditelja bit će mi dosta!” reče ona
ponosito. „Ne trebam tvoje milostinje.”

„Nesretnice! Ostat ćeš bez svega!...”

„Neka ! Bit ću siromašna kao i on ! Snosit ćemo
svoje uboštvo u dvoje ! Ja se ne bojim !”

Opet ga je izazivala pogledom. Cecilije ju je motrio
bolno.

„Lelija,” reče, „molim te: nemoj mi tako govoriti!
Da znaš, kakvu mi muku zadaješ!”

„Pa kakvo pravo imaš ti nada mnom ? Zar se ti
možeš pozivati na rimske zakone, ti, koji ih gaziš nogama
kao kršćanin?... I onda, moram ti reći: sita sam
podložnosti, u kojoj me držiš. Neprestano te nalazim
na svom putu, gdje se opireš mojim željama, namećeš
mi pravilo, koje nije moje, zaštitu, koje ja ne ću.”

I sjetivši se najednoč prišaptavanja Tadirinih doda
oporo, da bude među njima nešto nepopravljivo :

„Da! Namećeš mi neko prijateljstvo, kojega bih
se možda imala stidjeti!”

Cecilije kod tih riječi zavapi kao čovjek, koji je
smrtno ranjen :

„Ah ! Lelija, dijete moje, što si se usudila reci!

Motrio ju je očima punim čudnovate blagosti. No
ona se uspravila pred njim digavši glavu, buntovna lica,
neuskolebana u svojoj upornosti, odlučna da prekine,
da dobije naposljetku svoju slobodu. Nije se dala umek-
šati, nego kao da ga tjera do krajnosti prihvati opet
nasrtljivo :

„Još jednom, tko si ti, da me hoćeš siliti ?

10*

147

Zjenice su joj blistale. Izražavale su takvu odluč¬
nost i takvu snagu otpora, volju tako neublaživu, da je
Cecilija imao osjećaj, kao da se kakav zid podigao među
njima. Taj užasni pogled djevojčin pogodio ga je teže
nego njene riječi. I ona još ponovi s uvredljivim na¬
glaskom :

„Pa tko si ti ?”

„Tko sam ja ?”

Uspravi se u svoj svojoj veličini i s uzvišenošću,
koje nije u njega poznavala, izgovori polagano:

„Ja sam tvoj otac!... Tvoj otac po tijelu i krvi!”

„Moj otac 1”

Kao munjom ošinuta od te izjave Birzila se otimala,
da je shvati. Mucala je :

„Ti, ti?... Moj otac?... Onda je mati moja
bila... Oh!”

Jecaj joj se otme iz grudi. Srušila se na hrpu jastuka,
koji su ležali na počivaljci. Kao munja proletjela su joj
dušom nagoviještanja Tadirina: On je zaludio tvoju
mater, — bila je rekla stara robinja, — Kvinto Pornpe-
jan umro je radi toga od tuge!... I onaj, koji je nepo-
štenje bio unio u njenu kuću, bio je tu pred njom ! Imao
je hrabrost, da ju je ostavio živjeti u toj dugotrajnoj
laži, — toj laži, koja ju je nesvijesno uznemirivala tako
dugo!... Oh, da joj je pobjeći od te sramote! Da ne
vidi toga čovjeka!...

Ona se iznenada digne, spusti koprenu na lice i
ne rekavši ni jedne riječi, ne okrenuvši glave, većma
tuđa, udaljenija nego ikad pođe lagano k vratima. Za¬
stor se sklopi za njom, i ona iščezne u svojim bijelim
haljinama kao mrtva, kao prikaza, koje nestane za grob¬
nom pločom.

Iscrpen žestinom toga prizora Cecilije klone na sje¬
dalo, gdje je malo prije birajući izraze sastavljao pismo
Makriniju Decijanu, legatu Numidije, da mu zahvali,
što mu je vratio Birzilu. Njegove zabluđene oči uprte
prema širokim otvorima prozora nijesu vidjele mirni
zapad sunca, koje je sjedalo na cirćanske gore. Ljubi¬
časte magle dizale su se s kamenitog polja kao krevet
od mekih oblaka za san zemlje. Nije vidio ništa, nije
zamjećivao ništa izvan sebe. Ostao je satrt od prepasti
nad onim, što se dogodilo. I tako tajna, koju je znao

14S

toliko godina sakrivati, izmakla mu je nehotice. Tajna,
koju je dijelio s jedinom Tadirom, za koju je drhtao
neprestano, da će najednoč doznati, da je otkrivena,
i za koju se ipak bio nadao, da će je moći sačuvati do
kraja. Zatomio je svoju ljubav, da ništa ne bi djevojci
potamnilo obožavanu uspomenu njene matere. Uzalud
se bio podvrgao tim dugim mukama... ili bolje toj du¬
goj laži! Sada se sudio, kao Birzila što ga je bila sudila:
iste riječi dolazile su mu na um... No nije li sve bilo
bolje od te mrske dvoličnosti ? Sada, kad je ona raspr¬
šena, njegovo vladanje bit će jasnije i slobodnije. Dosad
je osjećao neki strah od svoje kćeri i od Tadire. Priboja¬
vao se nerazumnih pitanja djeteta, izdaje ili otrovnog
prešućivanja robinje. Tražio ju je i bježao od nje u isti
mah bojeći se, da se ne preda odviše svojoj nježnosti.
Bojao se osobito smutnje i slabosti vlastitog srca. Bir¬
zila je bila tako slična Leliji Julijani!

Da, sve je bilo bolje nego taj lažni položaj. Odsele
je znao, kako je s osjećajima nepokornice! I vidio ju je
opet, kao malo prije, očiju punih blijeska, kako se osovila
protiv njega pokazujući do najbolnije očevidnosti nepo¬
mirljivu suprotnost njihovih dviju priroda. Tome nije
bilo lijeka. Ovo dijete njegova tijela i njegove krvi kra¬
tilo mu je svoje srce. Zacijelo ga je prezirala. Možda je
na njega dapače i mrzila!... Noćne sjene pogasile su
freske na svodovima, mramore na podu i zidovima.
Cecilije pade u smrtnu ostavljenost, očajnu tugu. Uhva¬
tila se crna noć. Zanio se u misli nepomičan u mraku...
Sam je bio kriv! Bio je kažnjen od svoga rođenog dje¬
teta ! Pogani i kršćani složno su vjerovali, da svako
djelo prima svoju plaću. Najmanji prestupak doziva
svoje okajavanje. Varajući svoga prijatelja i gostoprimca
nije mislio, da sebi stvori ognjište, da svome srcu da
hranu, koje je bilo željno, pa nije umio ni da bude otac.
Njegovo dijete odvraćalo se od njega ! Nije ga mogao
ni odgojiti, kako bi bio dužan i kako bi bio htio!... Ali
upravo zato, jer je bio kriv, nametala mu se dužnost
popravljanja. On se nije mogao odreći nezahvalnice.
Pred Bogom bio je odgovoran za nju. Bio je dužan
štititi je od nje same, od njenih hirova, zanosa njene
mašte. Nekoč se predavala strastveno mnoštvu utvara,
zanosila se najčudnijim neshvatljivim maštanjima. Bez
sumnje će joj naskoro omrznuti taj vojnik, koji joj se
ukazao u čarobnom svijetlu jedino radi romantičnih

149

okolnosti, u kojima ju je bio sreo !... Doduše taj Viktor
bio je kršćanin, prijatelj, štićenik Ciprijanov! Tko zna,
kako će biskup gledati na tu svezu ?...

Kad se drugi dan probudio, jedna mu robinja Bir-
zilina preda listić ovog sadržaja :

„Kad uščitaš ove retke, bit ću kod Julija Prokula
u Buduksima. Predviđajući tvoje protivljenje sporazu-
mjela sam se s njim, prije nego sam se vratila u Muguas.
Ne ću te vidjeti nikad više. Tražiti me nema koristi:
ne ću se vratiti.”

Jučerašnja mu je tragedija tako bila prenapela i
pozlijedila sve nježne žilice, da ga je ova katastrofa
zatekla gotovo bez osjećaja. Nije imao hrabrosti nare¬
diti, da progone bjegunicu. A i čemu ? To bi značilo
izazvati skandal bez koristi. Jer je on znao odavna ne¬
ukrotivi otpor djevojčin. Znao je, da bi se bila kadra
ubiti prije nego se dati voditi u očinsku kuću. Zacijelo
će blagi savjeti Prokula, čovjeka vremešna i iskusna,
koji mu je osim toga bio prijatelj, postići od nje mnogo
više nego sila i oštrina. Ako li unatoč svega ona ostane
kod svog nauma, tad će on preko Ciprijana djelovati
na Viktora. Ili bolje, neka biskup odluči. Bilo je doista
moguće, da će on odobriti namjere Birziline. Ali trebalo
ga je opomenuti što brže, ispovjediti mu se sa svom
iskrenošću duše. Tajeći od njega svoju vezu s Lelijom
Julijanom naveo ga je, da i dalje vjeruje, da mu Bir-
zila nije nego posvojče. Sad je hitao da zbaci taj teret
dvoličnosti i pretvaranja. Kad sebi olakša tim prizna¬
njem, možda će okušati malo umirenja i vedrine.

Cecilije je promišljao izraze za to teško otkriće,
kad dobije od samoga Ciprijana tajnu poruku, koju mu
donese na svu hitnju jedan službenik biskupov. Glasila je:

„Znam, da sam osuđen. Prokonsul, koji je sad u
Utici, dao je nalog, da me dovedu onamo, s namjerom,
da me ondje pogubi. No ja sam izmakao tajno iz Kurube
i došao sam da se sakrijem u svojoj vili u Vrtovima.
Predat ću se, netom mi se učini prikladno, to jest, kad se
prokonsul vrati u Kartagu. Jer biskup treba da mre u
svom biskupskom gradu. Poljubljeni brate, evo dođe
nam čas, da damo svjedočanstvo Kristu. Znam, da ne
ćeš klonuti. Zato te ostavljam bez žalosti. Imam sigur¬
nost, da ću te skoro opet vidjeti. Ja sam tvoj preteča.
Idem te oglasiti, reći, da ti pričuvaju tvoje mjesto na
gozbi Zaručnikovoj...”

150

Pismo pade Ceciliju iz ruku.

„Idem,” reče sebi namah. „Trčim da ga zatečem
u Kartagi. Ne mogu ga ostaviti da umre, da mu ne kažem
posljednji s Bogom !” Veliko ganuće osvoji ga kod po¬
misli na taj tako bliski rastanak. Zatim ga obuzme
srdžba. Šta! Oni su se usudili taknuti onakog čovjeka!
Taj veliki i čvrsti um, tu neutruđivu i dobrotvornu
snagu, oni će uništiti sve to i presjeći taj plemeniti ži¬
vot ! Unatoč bijesu rasputanih strasti i želji mučeništva,
koju je svetac toliko puta bio pokazao, nije vjerovao,
da bi ta podlost bila moguća. Mislio je, da će oblast uz¬
maknuti pred takvim skandalom, kao što su dekuriom
cirćanski i sam legat zataškali progon protiv njega. Ta
carevina i neprijatelji Kristovi kao da se navlaš hoće
omraziti! Zločine su počinjali svaki dan. Ciprijan do-
vršujući svoje pismo obavijesti svoga prijatelja, da su
u toj Utici, kamo ga je prokonsul zvao, tri stotine krš¬
ćana izginulo strašnom smrću. Dali su im na volju, da
žrtvuju bogovima ili da se strmoglave u jame pune ži¬
vog vapna. Veliki dio tih svjedoka, koje su već prozvali
„Bijelom masom”, voljeli su tu nemilu smrt nego otpad.

Kao da je nebeska kazna htjela odmah ošinuti
krivce, širili su se strašni glasovi. Jakov, đakon cirćan¬
ski, kojega je Cecilije od početka progona primio kao
gosta u Muguas, priopćio mu je hitne vijesti upravljene
afričkim crkvama od azijskih. Ove su zaklinjale braću,
da im pošlju pomoć u novcu i hrani, jer su Persijci uda¬
rivši na Siriju oplijenili Antiohiju, gdje su bili počinili
veliko krvoproliće. Svuda su se vojske bunile protiv
careva, vojnički tirani oblače purpur i s nedisciplinova-
nim i pljačkaškim bandama prolaze kroz pokrajine
pustošeći ih ognjem i mačem... .

, Afrika”, pomislio je Cecilije, „može se bojati,
da se ne vrate pustošenja, koja je podnijela nekoč za
Maksimina Tračanina. Prema tim porazima, koji kao
da su dolazili uoči prevrata svega rimskog svijeta,
što su bile porodične nevolje i drame ? Hoće li, ne će li
se Birzila udati za Viktora, to je bilo od male važnosti,
kad se radilo o sudbini svekolike Crkve, možda o spasu
Carevine i svijeta !” .

Ucvijeljeni i razočarani otac predavao se tim sjet¬
nim razmišljanjima. A ipak je sebi govorio :

„Birzila je moja kći. U času, kad idem ne znam
prema kakvoj sudbini, dužan sam se pobrinuti za njenu

151

sigurnost i njenu budućnost. Ono, što se dogodilo Ciprijanu,
može se meni dogoditi sutra ili sad odmah ! Ne treba
gubiti vrijeme!” Htio je večeras otputovati u Kartagu.
Otići će noću, da njegova odsutnost ostane, koliko je
moguće tajna za njegovu okolinu. Trofim, njegov konjuš-
nik, koji je imao njegovo povjerenje, zabavio se pri¬
pravama za odlazak, dok je on sam određivao, što se ti¬
calo Birzile. Napisao je Juliju Prokulu, da radi neodgo¬
diva puta mora ostaviti Muguas na neko vrijeme. Molio
ga, neka bi on do njegova povratka pripazio djevojku.
Pitanje udaje, koje je uzrokovalo njihovu časovitu ne¬
suglasicu, — on se barem nada, riješit će se skoro. On
se namjerava svjetovati u toj stvari s pouzdanim i oda¬
nim prijateljem. No, pošto uoči velika puta treba sve pred-
vidjeti, napomene Prokulu, da ostavlja sve svoje imanje
Birzili i da će u slučaju zapljene njoj ostati tri mala
majura, materinstvo, i svota od pet stotina tisuća sester-
cija, koju je predao Marku Marcijalu. Uredio je još ne¬
koliko drugih poslova, naložio neke isplate, razdije¬
lio darove starim slugama, nagrade robovima, s kojima
je bio zadovoljan. Kad je sve bilo u redu, lutao je do noći
kroz odaje i vrtove svog ljetnikovca.

Imao je slutnju, da ne će više vidjeti ove drage sa¬
moće, gdje je poslije godina velikih strasti živio u sa¬
branosti, koja je gotovo bila nalik na sreću. Slagao je
knjige, razmatao svoje omiljele sveske, Virgilija, Evan-
đelijar, i stao je prstom na mjestima, koja je volio čitati
i promišljati. Zatim izađe i motrio je dugo kuću, kao da
bi htio urezati njenu sliku u svoju pamet. To je bila
prostrana zgrada na italsku, koju je bio gradio njegov
šukundjed iza boravka u Laciju. Vrlo jednostavna,
bez ikakvog vanjskog ukrasa, nije upadala u oči nego
po luži s arkadama, koja je išla oko čitava prvog sprata.
Na svakom uglu četverouglasti turnići uzdigli su svoje
šiljate krovove, na koje su padali golubovi. U sredini
terase nad lužom okrunio je zgradu ćošak natkriven
neke vrsti kupolom. Sav život Cecilijev izvio se u toj
staroj kući, iz koje se njegov otac nikad nije preselio,
pa ni onda, kad je sagradio sjajnu vilu u Termama.
Stanu mu dolaziti uspomene. Njegova je mati voljela
ovu sobu na lijevo od turnića, od koje su se prozori otva¬
rali prema luži. Ondje se igrao sa sestrom, koja je vrlo
rano umrla, i sa ćoška pod kupolom ugrijanom od afrič¬
kog sunca njegove su djetinje oči otkrile neizmjerni svijet..

152

Obašao je ksist, na kojemu su se visoke stabljike
ljiljana i suncokreta spržene od ljetne žege gotovo sa¬
svim osušile. Zidovi od šimšira okružili su rotundu, u
kojoj je uz kišicu od kapi žuberkao vodomet. Ovdje
ondje bile su sjenice od ive, oko kojih su puzave ruže
uzdigle svoje čudne siluete rogate i previjene. Ceciliju
se nekako sviđala naivna i komplikovana bezazlenost
tih seoskih ukrasa. Prošao je kroz to biljevno graditelj¬
stvo i sišao niza stepenice na terasi. Pod potpornim
zidom bio je vinograd vrlo star, ali još jak, koji je bio
zasađen za njegova šukundjeda, osnivača Muguasa.
Natpis usađen u zid i obojen surikom svjedočio je, da je
ovaj trs, donesen iz prekomora od toga pređa, bio izdanak
slavnih gorica u Cekubi. Gajo Cecilije Natal bio ga je
usadio svojim rukama i sam je bio napisao posvetu
deseti dan aprilskih kalenda, za konsula Nerve i Trajana
ad fausti eventus memoriam. Potomak se približi k trsu
s počitanjem, dotakne se vitice, koje su u ovo doba
godine bile crvene kao krv, i priđe još niže prema povrtnja-
cima i gospodarskim zgradama, žitnicama, pivnicama,
stajama, uljnim komorama. Upravo se gradila jedna
nova preša i pivnica. Stojeći na topolovim balvanima
pilari su rukovali dugom pilom, koja je škripala ; četica
tesara sve dva po dva privlačili su na konopima jednu
gredu. Zidarski je djetić lijevao vodu u vapnenicu. Ra¬
dostan posao napunjao je ovaj tihi zakutak vile. I Ce¬
cilije se pitao s nesavladivom bojazni: „Za koga li to
grade oni ? Tko će biti baštinik svega toga ?” Mislio je
najavljene preokrete, približavanje barbara, pljačkanje,
požare, divljaštvo i blesavo uništavanje. Poslije duga
mira, koji su uživali, treba dakle opet kušati glupu i
krvavu ludost rata! Ljudi, za jedan čas ublaženi obič¬
nim mirom, opet će postati surovi i divlji! Bolje je otići
odmah nego biti kod tih strahota!

Suton je ovio tananom maglom čemprese i kolo-
nade perivoja. Stegnut sve većom tjeskobom Cecilije
se skloni u knjižnicu i ondje podnimivši se na sjedalu
od bronze, na kojem je imao običaj čitati, obuhvati
još jednoč pogledom domaću sliku starog imanja. Kako
su sve te stvari duboko bile usađene u njegovu srcu!
Zar bi život bio moguć bez njih ? Onaj skup drveća,
onaj obli nagib humaka, nazupčana planina, budile su
u njegovu duhu tisuću nejasnih odjeka. 0 kakvom be¬
zimenom i sjajnom svijetu govorili su mu ti oblici ?

153

Čega su bili znaci?... I ti njemu obični simboli dozi¬
vali su mu u pamet neke opojne časove njegove mla¬
dosti, izvanredne ushite, od kojih njegova pamet nije
zadržala nego blistavi odraz: jednu večer u Rimu na
Flaminijevoj cesti, kraj brežuljka zasjenjena pinijama,
s kojega se vidio Tiber i mauzolej Hadrijanov, — drugu
večer na Suniju, na stubama Neptunova hrama;
jutro puno ružičastog svijetla, lepršanja golubova, na
Elefantini, sa zvučnim šumom nilskih bukova ; — ali
osobito jedno jutro u Kartagi, šetnju u zoru, na koju
je bio otišao s Ciprijanom, dok su još obojica bili đaci,
izvan podgrađa, prema nekropoli i velikoj laguni. Na
zaokretu puta, za jednom stijenom, morska se pucrna
najedamput razvije pred njihovim očima. Nije se vidjelo
više nego nebo i voda, golemi zračni prostori, neizmje¬
ran kraj kristala i modrine. Išli su jedan kraj drugoga
ne govoreći ništa, no činilo im se, da sva slava svijeta
dolazi k njima, kao triumfalni sag razvijen pod njiho-

vnn nogama.^ zeni |j a bn a krasna! Kako je to bilo

raskošno i kako bolno je prigibati se prema njenim kra-
sotama, koje su bile uvijek odveć kratke, uvijek varave,
a opet su neprestano rađale neiskorjenjivu obmanu.
Zar se nikad ne će moći od njih otkinuti ? Otkinuti se...
zašto? Za koju užasnu vrlinu, da ode prema kojemu
kraju uzvišenom i ledenom, gdje je čovjek tako sam

i gdje je takva studen ? 0 ,

Naslonivši glavu na ruke Cecilije tiho zajeca. Pala

je duboka noć.

J III.

CIPRIJAN U SEKSTIJEVU POLJU

Ovladan od bojazni, da ne će više zateći Ciprijana
živa, Cecilije putujući na duge konake protrčao je u
četiri dana i jednu noć razmak od Cirte do Kartage.
Pratio ga je Trofim. Bili su pošli na konjima da brze
idu. Robovi, poslani naprijed od konjusnika, čekah su
ih sa svježim povodnicima na važnim postajama.

Bilo je oko devete ure, kad su došli na pogled monu¬
mentalnog vodovoda, koji je opskrbljivao vodom sa
Zaguana kartaški poluotok. U to doba godine, oko sep¬
tembarskih ida, sunce počinje brzo zalaziti Da bi isko¬
ristio dan na izmaku, jer su bili u opasnosti da zablude
u labirintu malih putova, koji su isprekrstali okolicu,

154

Cecilije ne htjede ulaziti u grad. Priječcem, koji se vezao
za utičku cestu, poći će pravo u Vrtnu vilu, gdje se Ci-
prijan imao još nalaziti.

Imali su mnogo truda da je otkriju, jer je mahala
bila sva u metežu, otkad Cecilije nije dolazio u Kartagu.
Kako su se bojali najgorih događaja, nijesu se odviše
iznenadili, kad nađu da kuću i okolicu čuva vojska.
Uzalud su putnici pokušali ispitati vojnike od policije,
koji su diskretno pazili oko vrta, ovi su se ogradili svojim
nalogom i uskratili su da odgovaraju. Konačno Trofim,
opazivši u jednoj ogradi podalje od puta nekoga stara
vrtlara, koji je tovario sočivo na svoga magarca, uspije
dobiti od njega neke obavijesti: „Baš sad, ovaj čas,
uhitili su Tascija Ciprijana, kršćanskog biskupa. To je
prošlo bez buke. U ovim predjelima, gdje malo tko za¬
lazi, nitko se nije tome nadao ! Ipak je on, starac, opa¬
zio nekoliko vojnika, koji su se tajno postavili u zasjedu
oko vile. Zatim su dva prokosunlarna časnika, došavši
u pokrivenim kojima, sišli pred kapijom. Nekoliko ča¬
sova za tim otišli su u društvu s biskupom. Posadili
su ga u kola između sebe ne stavivši mu lisica, dapače
su mu iskazivali mnogo poštovanja. Po onome, što mu
se činilo, da je razabrao, slušajući razgovor vojnika, ča¬
snici su bili došli iznenada k Ciprijanu u njegovu kuću,
da ga povedu u pretorij, gdje će mu suditi presvijetli
gospodin Galerije Maksim, prokonsul afrički. Sve se to
bilo izvršilo s najvećom brzinom i tako tiho, da ni same
sluge nijesu naslutile zasjedu nego tek po odlasku svoga
gospodara. Kola su namah otišla put Megare...”

Cecilije isprva nije obratio pažnju na posljednje
vrtlarove riječi. Nije razumio nego to, da se prokonsul
bojeći se skandala od takvog uhićenja, a ipak nastojeći
izvršiti carske naredbe trudio prigušiti tu aferu. Mo¬
žda se bojao izazvati pobune, jer" je Ciprijan bio vrlo
popularan među poganima. A na posljetku on je bio je¬
dan od „svijećnjaka” grada. Galerije morao je znati
iz iskustva, kako su Afrikanci osjetljivi i da se ne može
dirati bez kazne dika njihovih municipija. Bez sum¬
nje on je htio pokušati nagovaranjem, da spasi Cipri¬
jana kakvom dvoličnošću, koju bi prihvatila jedna i
druga strana, da bi se uklonio svaki povod za manife-
stacije. Ili pak, ako biskup ostane tvrdokoran u odbija¬
nju žrtve, pokušat će tajno izvršiti postupak i smaknuće:
predat će ga na smrt tajno... I radi toga su bez sumnje

155

bila kola okrenula put Megare: taj veliki pkoliša po
predgrađima nije imao druge svrhe nego da za ™ et " e
trag kršćanskim nagađanjima. Sigurno je u svakom slu¬
čaju bilo to, da je ovog istog časa biskup bio vođen pod
eskortom u pretorij. Trebalo je dakle trčati što brže

U Pr vSm ar M U apalskom cestom pojezdio je u propajj
prema Birsanskoj Akropoli, koju je krunila vehčanstvena
građevina palače. Trofim ga je neprestano slijedio u raz¬
maku. Prolazeći pred amfiteatrom opazio je u okohci
goleme zgrade neobičnu zivahnost. Pod arkadama se
natislo mnoštvo besposleno i odjeveno kao za kakav
vierski godovni dan... Jesu li se davale igre i Leci
lije zadrlće opomenuvši se bijesnog pokliča, koji. ie često
s onih stepenica vrištala kartaška svjetina. „Ciprijana
lavovima!. . .” Ali se najednoč sjeti, da je svetkovina
Vinobera. 1 tada su mu se namjere prokonsulove poče e
otkrivati sve jasnije i jasnije. Galerije Maksim bio je
nahvalice odabrao taj dan za uhićenje biskup°vo taj_
dogođai utonut će u vrevi radovanja. Doista te septem
barske bakanalije bile su jedna od svetkovina najmilijih

Kartažanima. One su pomiješale s građanima ladanjske

ljude. Bučne i neuredne izvrgavale bi se nainah u orgije
Sto ie Cecilije dalje napredovao prema Birsi, to je gusca
hiva a vesela gužva. U samoj Birsi na trgu okruženom
triiemovima koji je dolazio prije Eskulapova hrama,
bila je takva naloga ljudstva da su oba konjika morala
odjahati konje. Teško su sebi prokrčih put do P.rokonsu-
larne palače koja je sačinjavala jednu od stranica trga.
Duž 6 pročelja su natkriveni hodnici bili zakrčeni od ra¬
doznalih, koji su nagrnuli da vide mimohod sprovoda
i vinoberskih maškara. .

Stražar pred palačom reče Ceciliju, da je prokonsul
odsutan Pošto se P ne osjeća dobro, nalazi se u svome
ljetnikovcu na obali mfkoj, s druge strane Megare
u četvrti koja se zove Sekstijevo Polje... Na . taj ..f"' s
nemila tjeskoba stisne putnika. Vidio je jasno Ciprijana,
kako kleči u prahu Sekstijeva Polja da primi smrtni
udarac Tako je sve potvrđivalo tragičke slutnje: dok
se puk zabavljao. Galerije će sasvim tiho u kakvom
mračnom zakutku svoje vile Cipn-

ianu!... Smućen, podbadan grozničavom hitnjom, skoci
iurno na konia pokuša proći kroz kordon vojnika, koji
je držao gomile gledalaca, i poletjeti Megarskim pu-

156

tem. Zijaci, koje je gurao, stanu ga psovati. Jedan mu
desetnik naloži da stane. Ne bi druge, morao je ostati
usred mnoštva. Počela se za nj nesnosna muka. Opko¬
ljen tim ljudskim valovima, koji su mu sa svih strana
branili da pobjegne, morao je i ne gubeći najmanje po¬
tankosti predstave prisustvovati do kraja toj orgijastič-
koj maskaradi, toj svetkovini Vina, koja je rasputala
nad Kartagom pravi vihar ludovanja i koja je gotovo
kroz nedjelju dana uronila grad u beskrajno i mamurno
pijanstvo.

Iznenada oštra melodija frula rasiječe uzduh, mu-
kli tutanj dahira odjekne od trijemova. Sve se glave
okrenu k monumentalnom stubištu, koje je na kraju
trga silazilo na ulicu Zdravlja i spajalo Birsu s donjim
gradskim četvrtima. Povici olakšanja digoše se nakon
toga dugog čekanja, zatim oštri krikovi, smijeh, vriska.
Za muzičarima golem i šarolik valjao se Čitav sprovod
grotesknih i nakaznih likova : sileni nerazmjernih glava,
tako opsežnih kao i ostalo tijelo, kojima se kosa i brada
vukla do zemlje ; ljudi-ribe sa perajama, rilima i gubi¬
cama morskih nemani; patuljci, koji su na licu nosili
prilijepljene obrazine od sedre užasne rugobe, razva-
ljenih nozdrva i debelih crnačkih usnica ; drugi, koji su
nosili oboce u preširokim uškama, u debelim nosinama,
koje su iskočile poput patlidžana, razvučenih gubica.
Koža na čelu i obrazima sva išarana od tetoviranja,
brazgotina i krvavih zareza; Skiopodi, vrsta pigmeja,
koji su poskakivali na jednoj nožici i koji su se dižući
drugi krak s ogromnom nožurinom pravili, kao da im je
to štit od sunca. Zatim je došla u mahnitom šarenilu
kostima, s urlikanjem i bukom, rulja ljudi, koji su se bili
preobukli za tu svečanu zgodu, jedni samo od zabave,
drugi da izvrše kakav zavjet Bakhu.

Bilo je među njima vojnika u haljetku i s mačem,
lovaca s džilitom u ruci, bodežem za pašom, koji su ba¬
cah ljute poglede i pokazivali mišićava prsa pod kratkim
plaštem. Drugi su se prerušili kao ženskadija, gladija¬
tori, činovnici. Pred njima su išli liktori sa svežnjevima
batina, a oni su stupali kočoperno isprsivši se, u široko
navezenim togama s purpurnim porubom. Listove su
utegli u dokoljenice od mjedi ili druge kovine i mahali
mačevima ili okruglim štitovima napinjući mišiće kao
mrežari ili mirmiloni u amfiteatru, ili obuveni u zlatne
postolice, u haljinu od meke svile i isprekrštanu živim

157

bojama, prsa pokrivenih dragim kamenjem, glave p
tovarene brdom umjetnih vlasulja, s lepezetom u rukaa,,
šetali su krećući plećima kao hetere ili su se prenavljah
kao elegantne gospođe. Slijedili su ih pomiješani seljaci,
ptičari, koji su držali zamke i trstike namazane lijepkom,
ribiči u slamnim šeširima s udicama, rogozanma i me¬
kom Sviiet je pljeskao odorama, koje su mu se činile
osobito dosjetljive; Zato je pljuvao i obasipao ruganjem
kostime, koji se nijesu sviđali, i nepopularne likove
Ugrižljive primjedbe, zatim psovke, prijeteći povici
dočekali su osobe, koje su išle bosonoge u surovim opan¬
cima i koje su spustile jareću filosofsku bradu i nosile
Stop, poderani plaSt i bisage. Ali mahnit,m klicanjem

pozdravili su pitomoga orangutana u -tp^/mnai hiru’
koji je đipao u dimijama širokim po azijskoj modi i pr
žao zlatnu jabuku oponašajući Pansa među trima bo-
žicama. Ludilo zavlada, kad su vidjeli, kako se pomaja
povrh glava u nosiljci, koju su uprtili stas ti Liburnjam
medvjedica obučena kao matrona, s rupcicem u jednoj
i suncobranom u drugoj šapi. . v

Vika se utiša, a onda svjetina zagraja još vise, kad
je prolazio sam bog okružen svojom pratnjom. Preodjeven
kao i njegovi vjernici, tromi Bakho bio je obučen u a
ljinu od žute svile, opasanu vrlo visoko pod J°P a ^P\ a ’
i kao rafinovani kontrast isticao je na svojim plećima
lavlju kožu i Herkulovu kijaču. Kao svagda pratio je
svoga hvalisavog gospodara stan Silen okrocivsi svoga
magarca. Sustopice za njima navrela je s galamom fa-
natička horda posvećenih, koji su iskrivljivali svoje tije
na svaku ruku, mašući tirsovima i nebndima. Neki sui se
pravili kao da će se baciti na gledaoce, da im sadru odijela
ili da ih istuku. Drugi su se zalijetali za P restrav [*^ 11 ^
ženskinjem pružajući u rukama sveznjeve zmija. Drugi,
koji su se neprestance vrtjeli oko sebe, r >kah su otegnuto
užasno, poput divlje životinje. Jedni su se rušili, valja
po zemlji iskolačivši oči, s pjenom na ustima. Maha
su kadionicama, opisivali vatrene krugove svl J®? ai P a
zubljama, kucali u dahire lupali sistnina o cin bale
Buka je postajala demonska i zaglušna, kad se narod
počne gurati oko monumentalnih stepenica. Om, koji
lu se bHi pripeli do kapitela na stupovima, stanu vikati:

Bogovi!... Evo bogova!...

S mnoštvom Cecilije okrene glavu. Sa svo 8 a k< W
među arkadama trijemova otvorenih prema poljani

158

imao je prijegled čitave mreže ulica, koje su se u pravim
kutovima sjekle oko Foruma. Od strane luke neobičan
prizor očarao je gomile. Činilo se, da izlazi iz mora, troma
i ukočena pod oblačnim nebom, koje je suton na domaku
činio još nerazgovjetnijim, između planine sa dva roga
i između niza brda s čunjastim vrhovima, koja stežu
krivulju zaliva. To je bilo nešto divsko, smiješno i do¬
nekle stravično. Naskoro su se razabirali hodajući ma-
nekini, koji su predstavljali božanstva. Prvi su već uz¬
lazili na rampe velikog stubišta, dok se rep povorke
vukao još duž obale kotonske. Najednoč opaze, gdje
se diže na ulazu trga, pomaljajući se polagano uza stube,
kravlja glava na ženskom tijelu, koje je bilo ogrnuto
modrim plaštem sa zvijezdama. To je bila nebeska Dje¬
vica, veliko božanstvo kartaško, koja da se udostojala
slijediti pratnju Bakha, da bi mu učinila poštu, u druš¬
tvu svih bogova Istoka i Zapada, Fenicije, Libije i Mi-
sira, kao i onih iz Rima i Afrike. Njihove životinjske
pače s velikim glupim očima dosezale su do prvih spra-
tova i terasa nižih kuća. Prigibali su se da prođu pod
triumfalnim lukovima ; činilo se, kao da će prekoračiti
kućice i kolonade javnih trgova. Pomicali su se polako
automatskim smiješnim pokretom, uzdigavši nad pri¬
gnutim čelima živinsku masku bika, psa, konja i ovna.
Povorka je zapremila čitav prostor od Birse do lučke
mahale i nije joj bilo kraja. Rekao bi, da izlaze s obale
i iz maglovitih dubina morskih. Kao da su uskrsle one
basnovite nemani — Giganti, Titani i Hekatonhiri, koji
su se legli iz morske vode i zemaljskog blata iza potopa.

Kad se pod noć sve svršilo i kad su ceste prema
Megari postale opet slobodne, Cecilije popusti konju
uzdu i potjera ga prema vili prokonsulovoj, ali je još
dugo vidio na obzoru divske obrise svetih kipova, koji
su se ljuljali nad stablima i krovovima podgrađa. Mi¬
sao mu je živo težila prema onome, koji je imao umrijeti,
i činilo mu se, da su se svi afrički bogovi od Nilskih Bu¬
kova do Stupova Herkulovih digli u smetenom i bije¬
snom nasrtu, da obore Kristova zatočnika.

U Sekstijevu Polju morao se još jednom vratiti :
Ciprijan nije više bio ondje. Jedan strator prokonsular-
nog ureda, kojega je Trofim podmitio, nakanio se da
mu prizna, da Galerije, kojemu još uvijek nije bilo do¬
bro, nije mogao preslušati kršćanskog biskupa. „Preslu¬
šavanje bilo je odgođeno za sutra. Dotle je okrivljenoga

159

čuvao jedan štopski časnik, koji ga je odveo u Kartagu
u svoju kuću, u Saturnovoj ulici, između Venerine i ulice
Zdravlja. Ondje će prenoćiti, više kao gost nego kao uz¬
nik.”

Ova priopćenja učvrste opet Cecilija u njegovu pr¬
vom uvjerenju, da Galerije Maksimin želi spasiti Cipri-
jana. Sigurno je njegovo neraspoloženje bilo hinjeno.
Odgađao je stvar do sutra bez sumnje, jer mu je htio
ostaviti vremena da promisli za slučaj, kad se ne bi od¬
lučio da izmakne bijegom. Jer pošto mu nije nametao
nego taj udvorni i donekle dobrohotni pritvor bez dru¬
gog nadzora osim jednoga vrlo obzirna službenika, na-
goviještao je očito biskupu i njegovoj okolini misao
na bijeg, koji je sam tajno želio. No kako Cecilije nije
bio susreo časnika u Ciprijana na kolima, koja su ih vo¬
zila u Kartagu ? Jamačno, da ne bi privlačili pažnju
svjetine, koja je grnula prema Mapalijama prateći vino-
bersku maškaradu, bili su okrenuli s kolima duž obale
nad morem i preko primorskih podgrađa.

Međutim tajna tog uhićenja tako pomnjivo sakri¬
vana mora da se bila već pročula. Iako je sve bilo mirno
u mahali bogataških vila i vrtova, Cecilije opazi sve veću
uzbunjenost, što se više približavao k Akropoli. Hrpe
ljudi bivale su sve veće. Na ulazu u Saturnovu ulicu
valjalo mu je sjahati, tako je navala puka oteščala pro¬
laz Pred časnikovom kućom ulica je bila zakrčena od
ljudi, koji su ondje stajali. Svijet je prema kući zaposio
trijem Saturnova hrama. Mnogi su se spremali da pro¬
vedu noć pod arkadama oko fontane, koja je svojim
pliticama podignutim jedna povrh druge rashlađivala
uzduh. Neki su bili donijeli jastuke i pokrivače. Bilo je
čitavih porodica s djecom i slugama. Ulični prodavači
već su smiještali svoje košare rasvijetljene svjećicama,
kolačari, prodavači hladnog pića, kobasičari i pečenjari.
Nekoliko vojnika od policije pazilo je na ovu skupštinu.
Bili bi imali volju rastjerati manifestante, no duumviri
bojali su se bune još više nego prokonsul. Uostalom
narod je bio miran, dapače sabran. Bilo je kao uoči Ve¬
likog Petka u kakvoj crkvi. Tuga je obuzela sve duše.
Sama noć bila je teška, olujna kao obično u Africi u to
doba godine. Ljudi su se topili u atmosferi mlakog ku¬
pališta od vlage i sparine, od koje čovjek iznemaže.
Ceciliju se učini, da je i priroda s prokonsulom, ne bi li
smekšala hrabrost mučenikovu.

160

U kućnom predvorju sukobio se s neumoljivom
upornošću vratara, koji je bio dobio nalog, da ne pušta
više nikoga. Radi navaljivanja dolaznikova konačno
je dao zvati iznutra đakona Poncija, koji prepoznavši
odmah gostoprimca iz Cirte pohita da ga odvede k Ci-
prijanu.

Bilo je mnogo svijeta u tijesnom dvorištu kuće,
u kojoj je bio biskup. Obrtnika i ljudi iz puka bio je
osobito velik broj. Svi su se tiskali oko klupe, gdje je
sjedio Ciprijan kraj umjetne spilje od alabastra i štuka.
Bogoljubne ruke prostrle su tu klupu kao biskupsku
stolicu. Činilo se, da je biskup ondje u svojoj kući. Ča¬
snik se iz udvornosti nije htio pokazivati. Samo što je
kadikad rob ili radoznala ropkinja odškrinula vrata ili
odgrnula zavjes, da gleda prizor i promotri one, koji su
ulazili. Netom je opazio Cecilija, kojega su ljudi propu¬
štali, Ciprijan ustane. Njegove crte bile su spokojne i
nasmiješene. Njegovo ozbiljno lice rimskog činovnika
imalo je svoju običnu vedrinu. On raširi ruke prema
svome prijatelju i reče mu :

„Poljubljeni brate, tvoj dolazak uzrokuje mi veliku
radost. Ali ti znaš, da te očekujem drugdje, ne ovdje!”

I cjelivavši ga reče tišim glasom :

„Mir bio s tobom!”

Ton biskupov bio je navlaš neosoban, svećenički.
Njegove ruke puste Cecilijeva pleća i on uzmakne blago
od njega, kao da bi mu pokazao, da više ne govori s njim
prijatelj, nego biskup, zajednički otac stada. Ovaj to
mahom osjeti, i to je bila isprva bolna rana njegovoj
ljubavi sasvim egoističnoj i ljubomornoj. Uzimali su mu
njegova prijatelja. Ne će mu moći ispovjediti smutnju
i grižnju svoje duše, svjetovati se s njime o svojoj stvari
i konačno govoriti s njim o Birzili. Mrski su mu bili ovi
ljudi, ovi tuđini, ovi nepoznati, koji su se otimali za po¬
sljednje riječi i posljednje časove njegova najmilijega
druga iz mladosti. Ali nijesu li i oni imali prava ? Oni
su bili crkva kartaška, predstavljena kod biskupa dele¬
gacijama svake ruke, od posebne služinčadi prelatove
i najskromnijih korporacija obrtničkih do gradskih
odličnika.

Delfin posteljnik nalazio se tu do svoga gospodara
s nadstojnikom konjušnice, kuhačem Miginom, tajnikom
Celerinom. Osim Jadera, glavnog mazgara, koji je obično
pratio Ciprijana na njegovim neprestanim putevima

u

161

i koji je bio jedan od najuglednijih među starješinama
crkvenim, osim Narcala i Bosa, njegovih dvaju slugu,
došla je sila malog puka : postolara, tapetara, mornara,
ribara, pekara. I među njima gurali su se sasvim jedno¬
stavno retori, gramatici, advokati, jedan prokurator
carskih imanja, mjenjači i bankari, pred kojima je bio
Straton Sirac, najbogatiji od novčara kartaških. Svi ti
ljudi poznavali su se, izmjenjivali su ulazeći bratski
cjelov, kao da žele opravdati zlovoljnu riječ, koja je
hodala među poganima protiv njih : „Gledajte, kako se
ljube!” U njihovu međusobnom vladanju i u njihovim
riječima sve je pokazivalo zajednicu čvrsto zglobljenu,
solidarnost, koja odolijeva svakoj kušnji, uvijek spremnu
uzajamnu pomoć i ljubav, koja neprestano kola po či¬
tavom tijelu Crkve. Usluge i materijalna dobročinstva
samo su očitovala tu duhovnu jednomišljenost.

Ipak kod te stvarne jednakosti težina progona pa¬
dala je osobito na ljude bez plemena, obrtnike i uboge.
Oni bi bili željeli, da ih Ciprijan izmaknuvši mučeništvu
svojim primjerom oslobodi od te krute nužde, da ih
nauči sredstvo, kojim će zadovoljiti zahtjeve oblasti,
da se ne odreku svoje vjere. Barem su ga zaklinjali da
bježi, jer je bilo moguće, i same oblasti kao da su tome
pogodovale. Klečeći pred pastirom stisnuli su se oko
njega, hvatali ga molećim rukama, kušali su ga skloniti,
neka se gane na svoju vlastitu sudbinu. Jader, koji je
bio pretrpio bičevanje pod Decijem i koji je uživao ve¬
lik ugled među vjernima, navaljivao je više od drugih.
Govorio je svojim krupnim hrapavim glasom, koji je
kušao ublažiti:

„Sveti oče, došli smo te vidjeti posljednji put, ali
mi bismo te htjeli izbaviti! Mi znamo, da ti odbijaš.
Molim te, mi te molimo, sačuvaj se radi nas! Mi te tre¬
bamo ! Pogani te sami žele spasiti!”

„Da,” reče Ciprijan, „dolazili su k meni, još dok
sam bio u Kurubi. Moji stari prijatelji, Publikola iz
Karpa, Liberal iz Hadrumeta, htjeli su mi pomoći da
pobjegnem. Nudili su mi gostoprimstvo na svojim ima¬
njima. Još ovih dana, kad sam došao u Vrtove, ponovili
su svoje molbe...”

Straton bankar mislio je, da je dužan progovoriti
u ime svojih drugova :

„Ako hoćeš, oče, mi ti nudimo novac za put. Kola,
konji, sve je gotovo. Samo da pristaneš: još ima vremena.”

162

Među obrtnicima dignu se glasovi:

„Pristani, presveti oče, zaklinjemo te: Spasi se!
Spasi nas! Za ljubav Kristovu!”

„Čuješ li, što govore ?” reče Cecilije gledajući prija¬
telja s blagim ukorom.

„Ne!” izjavi biskup. „Ne ću se spasiti — ili bolje
spasit ću se za vječnost. Ako ja ostavim borbu, drugi
će za mnom. Crkva, izdana od svojih glavara, bit će
pobijeđena. Uostalom, zašto plačete za mnom ? Ja ne
idem na smrt, nego na triumf.”

Slušali su ga još pobožnije nego, kad je besjedio
u crkvi. Znali su, da su posljednje riječi ispovjednika
udahnute od Svetoga Duha. I Ciprijan je često puta
znao ponavljati, da mu je najmilija želja da umre pro¬
povijedajući svome puku. On prihvati:

„Moj časni drug, papa Siksto, upravo mi otvara
put. Doznajem iz Rima, da je bio posiječen od krvnika
na svojoj svećeničkoj stolici, u kripti groblja, gdje je
naviještao riječ Božju.”

I kako je žamor groze i negodovanja proletio re¬
dovima prisutnih, doda mirnim glasom :

„Siksto je dobro radio za Crkvu. Sretan sam, što
je ovjenčao upravu tako poštenu i tako mudru tako
časnim svršetkom. No razumijmo dobro nauk, koji nam
je dao. Nemojmo uzimati njegovo mučeništvo kao iz¬
liku da izazivamo pogane. Papa Siksto protivio se ne¬
pravednoj vlasti, ali je nije izazivao. Jer treba da vam
opet kažem, ljubljena braćo, dužni smo ispovijedati
Krista, ali ne razmetljivošću. Čuvajmo se blistavila
besjeda i držanja. Ne treba tragičke naduvenosti, oso¬
bito ne buke. Mi nijesmo buntovnici. Dužni smo davati
caru, što je carevo. Mi prihvaćamo cara, prihvaćamo
carstvo. Mi ne ćemo njihovih običaja i njihovih bogova.
Kad oni ostave svoje bogove, promijenit će se i njihovi
običaji. Mi ne dolazimo rušiti carstvo, ni njegovu poli¬
tiku, ni građanske staleže. Pogani nas optužuju, da us-
pirujemo nered, jer neki od nas oslobađaju u masi svoje
robove. Bez sumnje to je pobožna misao dati slobodu
dobrim slugama, ali treba i da su toga dostojni. Važno
je poglavito, da budu osigurani, da ne će poumirati
od gladi izvan vaše kuće. Da vam taj običaj ne postane
izlika, da se uklanjate prvoj od svih svojih dužnosti
ljubavi prema bližnjemu za ljubav Božju. Kao očevi

u*

163

porodica dužni ste se starati i za tijelo kao i za dušu
svojih. Nemojte toga zaboravljati!”

Honorat retor klimao je glavom slušajući Ciprijana:

„Zašto”, reče, ,,da se brinemo za sve te stvari, za
carstvo, za naše gradove, za naše kuće i baštine ? Ko¬
nac svijeta je blizu, sve će to proći!”

,,Da,” prihvati biskup, „znakovi, koji su bili pro-
rečeni, čini se, da naviještaju približavanje Suda. Glad,
kuga, potresi, narodi, koji ustaju jedni na druge, bar¬
bari pred vratima, rat, koji iscrpljuje i pustoši čitav
svijet — sve te nevolje trpimo danas. No doista mi ne
znamo dana ni časa. I dapače, ako je dan gnjeva blizu,
ne treba da trublja Anđelova poziva pred Sudište samo
mrtve i nevjerne. Treba da održimo na ovome svijetu
pleme pravednih. I zato treba da živite!”

Govoreći ove riječi okrene se biskup k obrtnicima
i ubogima :

„Ne treba da trčite u smrt, nego da idete u nju
čvrsta koraka, ako vam je nemoguće da joj se uklonite.
Svrha kršćaninova nije smrt, nego život, život vječni.
Ne treba da bacate ovaj smrtni život, osim ako vam
smeta da stečete onaj pravi život!”

Neki zaneseni shvate krivo smisao tih riječi i misleći,
da Ciprijan kori javno ispovijedanje, stanu tiho mrmljati.
On ih umiri rukom :

„Znam”, reče, „vaš plemeniti žar, vašu ustrpljivost
da dobijete vijenac. A ipak, preljubljena braćo, prvi je
stupanj u kreposti ispovijedati Našega Gospodina, kad
nas uhvate radi naše vjere. Drugi je skloniti se od pro¬
gonitelja i sačuvati se za ono, što se Bogu svidi zahtije¬
vati od nas!”

Ovakvi savjeti iz usta čovjeka, koji nikad nije pre¬
stao uređivati svoje vladanje prema svojini besjedama,
imali su neobičan ugled. 1 ta opomena na razboritost,
izrečena od mučenika, koji je išao umrijeti dragovoljno
za svoju vjeru, dosezala je do tako ganutljive uzvišenosti,
da su slušaocima dolazile suze na oči.

No komornik Delfin, koji se bio obzirno približio
k biskupu, upozori ga u po glasa, da je večera gotova:
preklinjao je gospodara, da uzme malo hrane.

„Istina je,” klikne Ciprijan, ,,ja sam bio zabo¬
ravio!... Predragi, ovo je čas, da se vratite k svojim
kućama i okrijepite svoju snagu. Blagujte, jer to je za¬
kon svega stvorenja, a sutra kao obično vratite se k svo¬

164

jim poslovima. Ponavljam vam još jednom : ne predajte
se! Čekajte, dok vas uhite ili dok vas prijave. Tada će
vas Božji Duh nadahnuti. On nikad nije škrt svojim
darovima. Ako ima doći red na vas, doći će. A sad po¬
đite ! Prije svega bez buke. Recite onima, koji su vani,
da idu doma mirno !”

Bolni poklici odgovorili su oproštaju mučenikovu.

„Zdravo, oče! Sjećaj nas se!”

„Budi zdrav u Gospodu !”

„Oče, nemoj nas zaboraviti!”

Obrtnici su se sve više tiskali oko Ciprijana,
kao da su ga htjeli^ zarobiti svojom ljubavlju, zaštititi
ga svojim tijelima. Žene su klečeći ljubile usrdno porub
njegove dalmatike. Mnogi su jecali:

„Oprosti, oče, ne plačemo od tuge, nego od radosti!”

„Predragi,” reče biskup, „ne mogu vas izgrliti sve ;
zagrlit ću vas za Jadera, kao najstarijega u crkvi.”

Surovi čovjek, kojemu su neprijazne oči pod srašte-
nim gustim obrvama bile pune suza, pristupi da primi
od biskupa bratski cjelov. Na taj pogled iznova se za-
čuše izjave ljubavi s mahnitim žarom:

,,S Bogom, oče!”

„Ne zaboravi nas!”

„Opomeni se nas u času svoje žrtve!”

Neki su dovikivali svoja imena, da budu sigurniji
učesnici mučenikove slave, da budu s njim barem jed¬
nim dijelkom u njegovu triumfu, koji je bio već blizu.

„Predragi,” reče Ciprijan otpuštajući ih, ,,vi treba
da se mene opominjete pred žrtvenikom Gospodnjim !”

Ljudi iz puka i zanatlije odlazili su polagano, kao
preko volje. I novčari su pošli. Nije ostalo nego kojih
dvanaest osoba, koje čeljadi, koje najprisnijih prijate¬
lja biskupovih. Tada Cecilije držeći, da je povoljan čas,
pokuša odvesti na stranu Ciprijana:

„Molim te,” reče, „poslušaj me.”

„Vidiš ove ljude,” odgovori biskup pokazujući
na ljude, koji su se razilazili, „pripadam njima, to su
moje ovce, a tebe sam primio u svoje srce.”

I rekavši to učini lice, kao da će poći prema skupu,
koji je ostao ondje.

„Ah, Ciprijane!” reče bolno Cecilije. „Zar me ti
ostavljaš ? Je li to zadana vjera ? Sjećaš li se onoga
svijetlog jutra na cesti k nekropoli ?”

165

„To je bio sadašnji triumf naviješten unaprijed!
Kao ono jutro, dijelit ću napola s tobom slavu ! Rekoh
ti, da te čekam.”

„Ja sam nedostojan/’ reče Cecilije.

Bio bi htio govoriti, povjeriti prijatelju sve tuge,
sve nemire i sve svoje kolebanje, koje mu je pritislo
dušu. Vidio je, da ga Ciprijan nema kad saslušati. U
nekoliko riječi hitno, u žurbi, ograniči se na to da mu
spomene Birzilu i Fabija Viktora, sina centuriona iz
Teveste, i namjeru te djece da se uzmu.

„Neka se uzmu !” klikne odmah svetac. To je krš¬
ćanski par budućnosti, nada Crkve. Reci im, da ih bi¬
skup Ciprijan u duhu vjenčava pred Bogom... Eda
bi malo moje krvi prinijelo njihovoj sreći!”

No Delfin, koji je stajao malo podalje kraj spile,
nije sakrivao svoje nestrpljivosti. Bilo je kasno, vrlo
kasno. Ciprijan ne htjede odgađati dulje čas večere.
Vođen od komornika uputio se sa svima onim, koji su
bili ondje, u malu dvoranu vrlo svježu, koja se nalazila
do vestibula u najudaljenijem dijelu kuće. Svijetlo je
dobivala izvana samo kroz okrugli otvor kupole. Lampe
razmještene po vijencu atule rasvjetljavale su zidove,
koji su čitavi bili oslikani na crvenim pozadinama. Te
slike bile su ugodne oku i duši, tako živahnošću boja,
kako prijaznim motivima, koji su bili prikazani. To su
bili ladanjski krajevi, prizori ribarski s drvenim mo¬
stovima na potocima, kolibice, mali seoski hramovi.
Gosti su ih motrili liježući oko stola. Osim Cecilija na
ovoj posljednjoj ljubavnoj gozbi nijesu bili nego Pon¬
cije đakon, Julijan podđakon, drugi Julijan, također
svećenik kartaške crkve, Lucijan, budući nasljednik
biskupov, njegov tajnik Celestin, retor Honorat, Sekun-
din, bivši Ciprijanov profesor gramatike, Faust, platon¬
ski filosof nedavno obraćen, jedan od glasovitosti kar¬
taških, Straton, sirski bankar, i Donat, jedan od njegove
subraće. Kad su se bili nalaktili na postelje, začuje se
velika vika od strane ulice. Puk, koji je bdio pred ku¬
ćom, zapjevao je jednu himnu. Pjevali su, da otjeraju
san. To pjevanje kao da je živo ozlovoljilo Ciprijana.

„Poncije,” reče, „idi ih zamoliti od moje strane,
da se vrati kući. Ako ne htjednu iz ljubavi k meni, barem
neka otprave doma ženskinje! Ne treba da one noće
van kuće, u toj mješavini po trijemovima i ulicama.
A osobito gledaj ih skloniti, da šute !”

166

I okrene se k svojim uzvanicima:

„Ne treba da nas pogani kose, da se natječemo
s pjevačima i tragedima njihovih kazališta, kao ni s nji¬
hovim atletima, bestijarima i gladijatorima!”

„Imaš pravo,” prihvati Honorat, „svjetina ne gleda
bistro. Ona ne pravi razlike među komedijašem, koji
cvili bez kraja i konca, i mučenikom, koji vapi je svoje
stradanje s nadom, među gimnosofistom, koji se postavlja
u pozu pred općinstvom, i kršćaninom, koji umire za
svoju vjeru. Tako se događa često, da je nauk, koji daju
naši, izgubljen.”

„Varaš se,” reče biskup. „Krv kršćanska ne teče
uzalud u njihovim kazalištima. Na žalost! Jedna od
najvećih slabosti ljudskih stoji u tomu, Što čovjek ne
može uvjeriti drugoga niti se sam uvjeriti razumom!
Zato se moramo utjecati k uvjerljivoj snazi krvi. Samo
naše rane i naša krv mogu progovoriti svijetu, prisiliti
obrazovane i mudre da razmišljaju i ganuti puk.”

„Ti ćeš”, doda Faust, „uvjeriti razumom. Ti nijesi
zanesenjak, koji podbunjuje gomile, koji izaziva re¬
dove i lože gledalaca u amfiteatru i koji srće u smrt
s revnošću katkad preuzetnom. Ti znaš, zašto ćeš umrijeti.
Ti si svoju žrtvu odavna promislio.”

„Ne budimo nepravedni”, odvrati Ciprijan, „prema
tolikim skromnim slugama Kristovim, koji su pomrli
kao On na križu ili pod zubima zvjeradi! Opet kažem,
da njihova žrtva, izvršena na svijetlu arene, pred skup¬
ljenim množinama, nije bila uzaludna; o tom smo si¬
gurni. A svi smo jednaki pred bolom i stradanjem. Isti
znoj, ista groza tijela i duše prate smrtnu borbu roba i
senatora. 1 oni, baš tako kao ja, znali su, zašto daju
život. Dali su ga, trpjeli su muku, da bi potvrdili, da
je Krist uskrsnuo i da će njegovo kraljevstvo doći. Tvr¬
deći to, i ja protestujem s njima protiv kraljevstva sile,
protiv svijeta, koji je izručen jedino trgovcu i vojniku.
Svijet bez Krista, bez pravde, bez ljubavi, bez razu¬
mijevanja Riječi Božje, stvar je mrska do očajanja.
Zato umiremo, da bi došlo njegovo kraljevstvo. I na to
smo obvezani, i to većma mi glavari, jer protiv nas hu¬
škaju narod. Govore mu : „Gledajte! Bogati vas guraju
na mučeništvo, a oni mirni u svojirn palačama, smiju
se progoniteljima!” Naredba nas označuje po našim do¬
stojanstvima : ne možemo se oteti borbi, ostaviti puk
sam sebi i njegovim opakim pastirima. Treba im napro-

167

tiv pokazati radosnom lakoćom, s kojom ga odlažemo,
da ovaj prolazni život nije ništa, da nema pravog života
nego s Kristom: umrijeti da spasimo slobodu naših
duša, dati sebe da sebe ne izgubimo, da se obogatimo
raskošem i veličanstvom Boga, koji je Bogataš nad bo¬
gatašima, eto to je velika dužnost!...’'

„Da !” prekine Faust, „vrlo je važno ovo nagla¬
šavati, jer veći dio ne misli tako. Njima je dosta sadanji
život: ili im ispunja sve želje do vrha, ili im je tako do¬
sadio, da ne teže više ni za čim nego za vječnim počin¬
kom.”

„Poznajem”, reče Ciprijan, „te raskoši ovoga svijeta !
Oni, koji im se predaju bez povratka, ne razumiju, da
te naslade nijesu nego lijepe muke i da su njihova srca
svezana zlatnim verigama. Jedni i drugi, raskošnici i
očajni, slabe su duše. Oni ne će da žive, oni teže k smrti
svom težinom svoje tromosti. Mi, mi smo živi, vječno
živi — po otkupljenju i milosti Kristovoj !”

„Oče, ti ideš prema toj slavi,” reče Lucijan, ozna¬
čeni biskup, „budi blag onima, koji ostaju.”

„Ti znaš dobro, da je moja misao postojano s njima,”
reče Ciprijan. „Do ovih posljednjih časova, bavio sam
se vama svjema, kao da bih imao, predraga čeda, ostati
svagda među vama.”

I pripomene im, što je bio učinio za crkvu kartašku ;
sišao je do najskromnijih potankosti upravne službe.

Tada su svi počeli besjediti. Govorili su, da su do¬
bra ubogih u sigurnosti, da će disciplina preživjeti sve
smutnje, bilo iznutra, bilo izvana. Prazna mjesta u kleru
već su popunjena nastojanjima biskupovim. Govorili
su također o natjecateljima, koje su podigli disidenti
i kolovođe raskola. Cecilije slušao je na pola te razgovore,
kao izgubljen u mučnim snatrenjima. Kadikad je dopirao
u dvoranu žamor svjetine, koja je još stajala pred
kućom. Vidljiv umor osvajao je neke od gostiju. Najed¬
nom, malo iza treće ure, pojanje psalma iz tisuća grudi,
pijev tužan, neizrecivo žalovit nadvisi sve zvukove.
Delfin, koji je dvorio svoga gospodara stojeći mu za
leđima, reče mu na uho :

„Moj dobri gospodine, čuješ, kako poju. Molim te,
poštedi ih. Poštedi sebe. Potrebno je, da se malo odmoriš.”

„Trebaš biti jak za sutra!” navali đakon Poncije.
„Mi ćemo naizmjence čuvati tvoj san.”

No Ciprijan se opre :

168

„Ja ću spavati bez bojazni,” reče. „Došlo što mu
drago, moj duh je miran, i kako je pisano : moje tijelo
također će počivati u nadi...”

I unatoč njihovim sinovskim navaljivanjima, na¬
loži im svima, da odu spavati. Zatim se izljubi sa svima
šapćući:

„Mir s tobom !”

Cecilije, koji je bio otišao u susjednu gostionicu,
borio se uzalud protiv besanice. Trpio je teško od onoga,
što je nazivao hladnoćom Ciprijanovom. Kakvo razo¬
čaranje za njegovu nesvijesnu sebičnost! Bio je dotrčao
u Kartagu pod izvjetom, da bude uz mučenika u nje¬
govim posljednjim časovima; zapravo, nije bio došao
nego da se istuži, da nađe uho sklono za svoje nesreće
kao i za ispovijed svojih pogrešaka. A sad Ciprijan,
ogradivši se svojim svećeničkim zvanjem, vladao se
prema njemu kao prema kakvome god vjerniku. Bio ga
je ponizio pod strašnu jednakost kršćansku. Lekcija
je bila odviše tvrda za njegovu slabost srca: on je nije
htio primiti! Poslije svoje kćeri krivio je svoga prijate¬
lja s nehaja i bešćutnosti. Sad se doista sve svršilo za
njega ! Ništa više, baš ništa više ne veže ga za svijet!...

Prevrtao je duge sate ove neutješne misli. Srvan
umorom počeo je bio drijemati, kad ga iznenada probudi
Trofim sav dršćući od uzbuđenosti.

„Gospodaru,” reče „odvedoše Ciprijana u zoru.
Odoše s njime odmah, ostavivši mu samo toliko vremena
da se obuče! Digni se, ako hoćeš da ga još vidiš!”

Konji opremljeni već su čekali. Oni zagrabiše Me-
garskim putem. Dan se naviještao zračan. Pošto je
istočnjak bio puhao prema kraju noći, uzduh je bio očišćen
od svoje mlake iznemogle magle. U harmonijskoj kri¬
vulji obala, pod arhitektonskim masama visokih pla¬
nina, zaliv mliječne modrine odsijevao je poput ne¬
izmjernog pločnika od alabastra, kao da se afrička zem¬
lja čisti i uljepšava za triumf svoga mučenika.

Unatoč ranom satu put je vrvio od ljudi, osobito
puka, koji se žurio prema Sekstijevu Polju i prokonsu-
lovoj vili. Kad je Cecilije stigao onamo, dozna, da upravo
u taj čas Galerije Maksim ispituje Ciprijana u javnoj
dvorani, koja se zvala Saucilov atrij. Veliko mučaljivo
mnoštvo sleglo se oko te zgrade. Nije trebalo ni misliti
da bi prošao unutra. Ne samo što je mnoštvo zakrčilo

169

pristup, nego je oštar nalog branio ulazak u dvoranu
svakome, tko nije bio od ureda. Žene su nestrpljivo
vikale:

„Maknite se ! Ciprijan ide !”

No nitko se nije micao. Od jednoga skupa do drugoga
ponavljali su i popraćivali primjedbama riječi bisku¬
pove, kako su ih odmah hvatali u kalem stenografi.
Od ruke do ruke već su hodali prijepisi rasprave, koji su
bili izmakli ne zna se kako iz pretorija. Ciprijan je jedino
odgovarao ono, što je prije bio odgovorio prethodniku
Galerijevu, za svoga ^ progonstva u Kurubi: „Znam
cijenu svoga otpora. Čini svoju dužnost, ja ću učiniti
svoju !” Cecilije, koji je slušao sve to, čekao je, dišući
tjeskobno, neizbježivo rješenje. Do njega je debeo čo¬
vjek crne progrušane brade i lica utonula u salu razgo¬
varao poluglasno s nekim obrtnikom. To je bio Satur-
nin, trgovac kurioziteta. Rekao je na uho onome:

„Vidio si, on je došao iz Kartage sav znojan. Tada
sam se dogovorio s jednim od njegovih stražara, pod-
časnikom, koji je nekoč bio kršćanin, da mu ponudi
suho odijelo u zamjenu za njegovo/’

I, kako njegov subesjednik nije odmah poimao,
doda namignuvši:

„To se prodaje vrlo skupo vjernima!...

Cecilije nije imao kad da negoduje protiv toga cif-
tinskog cinizma. Glas o osudi već se širio po svemu trgu.
Prokonsul je izrekao protiv Tascija Ciprijana kazan
gubitka glave. Ta brzina suda i procedure bila je uosta¬
lom suobrazna carskim naredbama. Čim bude ustanov¬
ljena istovetnost krivca, imao je neposredno biti odve¬
den na smrtnu kaznu. Na taj glas podiže se vika:

„Mi smo svi Tascije Ciprijan ! Neka i nama skinu
glave s njime!”

Među poganima samim mnogi su se ogorčavali.
Opominjali su se divnog junaštva, odricanja i ljubavi
biskupove za posljednje kuge. ,,Nije li to bio onaj Tas¬
cije, koji je hodao po ulicama i kupio umiruće ne praveći
razlike među kršćanima i drugima, koji ih je njegovao,
sahranjivao, pomagao siromašne, hranio gladne! I to
je nagrada za njegovu požrtvovnost!”

Govorili su glasno :

„To je nedostojno!... Ili Galerije ima groznicu,
izgubio je svijest!”

170

Najednoč se vrata atrija otvore. Praćen od jednoga
tribuna i jednog centuriona mučenik se pojavi. Silna
aklamacija poleti k njemu :

„Ciprijane, zdravo! Zdravo!”

„Mi hoćemo svi umrijeti s tobom!”

Vojnici videći mnoštvo uzrujano, nijesu se usuđi¬
vali potlačivati ovo klicanje bojeći se pobune. Osuđenik
nije otvorio usta, nije učinio jednoga pokreta, nego či¬
tavim svojim držanjem i izrazom lica kao da je govorio
puku : „Ako me ljubite, budite mirni!” Stupao je čvrstim
korakom, praćen od časnika i opkoljen odjelom vojske.
Za njim jednim pokretom navali mnoštvo. Prošao je
kraj Čecilija, koji je bio ostao na ulazu trga. Išao je pog¬
nutih očiju, sjajna čela, kao da se sva njegova misao
povukla u nutrinu, kao da hoće označiti ljudima, da je
sad svršio s njima i da je sav Božji. Videći ga tako blizu
sebe Cecilije ga htjede viknuti, ali to nije bio više onaj,
kojeg je nekoč bio poznavao. To je bilo svijetlo biće,
pred kojim je osjećao, da mu klecaju koljena. Između
njega i mučenika bio je kao zid svjetlosti, koja zablje-
štava.

Svijet potrči za pratnjom, koja se žurila. Cecilije
pohita sa gomilom, ne znajući sam, koja ga nada vuče,
da slijedi sveca. Stigli su brzo na Sekstijevo Polje, koje
je bilo sasvim blizu. To je bila mala dolinica, kao neki
nasip, okružen šumovitim humcima i uređen za loptali-
šte. Platani i čempresovi zasjenili su ga po krajevima,
ali na sredini bio je velik prostor slobodan i obasjan sun¬
cem. Dok su se vojnici vrstali u četverokut oko biskupa
i njegovih pratilaca, ljudi su se penjali na stabla, uzlazili
su na susjedne visine, da bolje vide. Među stisnutim
redovima gledalaca mračni individuji, isto onako vješti
kao Saturnin, vrzli su se, provlačili spremni da se doče¬
paju odijela osuđenikova. Ovaj, kao neprisutan tome
prizoru, otkopča s ramena laki bir, dug crven plašt, koji
ga je zastirao do nogu. Zatim pokleknuvši na istome
mjestu, gdje je imao poginuti, stane se moliti i udubi se
duboko u molitvu. Najednoč se digne nekom mladenač¬
kom lakoćom, kao da je zacrpao u molitvi novu čilost
i snagu. Skine svoju dalmatiku, koju pruži svojim đa¬
konima, i otkrivši vrat u svojoj bijeloj lanenoj košulji,
koja je pokazivala njegova prsa još snažna, uspravan
nasred poljane oblivene suncem čekao je krvnika.

171

To je bio čas neizrecive tjeskobe. Cecilije nije svra¬
ćao oka sa žrtve, koja je bila izložena pogledima svega
puka. Mučenik je bio drugdje. Neobičan plamen, sličan
jari velikog ognja, koji se užiže, obasja njegovo blijedo
obličje. Cecilije nije tražio više svoga prijatelja. U taj
čas na preobraženom licu Ciprijanovu vidio je svojim
tjelesnim očima — odsjev Kristove prilike!

Jedan uredski pisar dovede dželata, koji je nosio
na ramenu golem dvosjekli mač. S obzirom na dostojan¬
stvo osuđenoga, koji je pripadao senatorskom redu,
odredili su, da mu odrubi glavu jedan satnik divska stasa,
koji je bio čuven sa svoje snage i vještine u rukovanju
mačem. Čuvši njegove korake Ciprijan kao trgnut iz
visina svog ushita okrene se k onome, koji je dolazio :

„To si ti!” reče jednostavno.

1 okrenuvši se k đakonu Ponciju :

„Isplatit ćeš ovome čovjeku za njegov trud pet
zlatnika!” Zatim sam sebi zaveže oči, dok su vjerni
prostirali okolo velike komade lanenoga platna, da uhvate
krv. Svećenik Julijan pomoću jednog podđakona, pošto
mu je blago svezao zapešća, zaveže mu na leđima rukave
od košulje, koju je bio spustio do pasa. Pred razroga-
čenini očima gledalaca, svetac opet klekne, i kao kad
čovjek prinikne da se napije, pruži vrat krvniku.

Ovaj navikao sjeći tatove, ubojice ili ljute barbare,
kao da se okamenio od užasa pred ovim blagim čovje¬
kom, koji se nije branio i koji kao da je bio sav okru¬
žen sjajem. Drhtao je, nije se usudio zadati smrtni uda¬
rac. Puk je počinjao mrmljati. Morao ga je mučenik sam
ohrabriti:

„Ne boj se, učini i ti svoju dužnost!”

Gvožđe naglo pane, ali iznevjeri ruka: kolos je pro¬
mašio. Podiže se zaglušna vika. Stali su na njega bacati
kamenje. Konačno mač klone drugi put, crven mlaz
krvi brižne i sve mjesto zastrto platnom pokvasi krvlju,
kao livada, koja se natapa vodom.

Ceciliju se smrkne pred očima. Gotovo zgnječen
od ljudi grčevitih lica, koji su prolamajući sve ograde
nasrtali prema tijelu mučenikovu, pobjegao je pijan od
užasa.

172

PETI

D I O

I.

TRAGOM CIPRIJANOVIM

Cecilije ugleda opet svoju kuću u Muguasu, ali
novim očima. Kad je opazio za vrhovima platana
četverougle turniće stare stojne kuće, učini mu se,
da ga od nje dijeli ponor, ili da su stoljeća protekla od
njegova odlaska. Gore su pod arkadama luže bile puste
odaje Birziline. Sad je mislio na nju bez gorčine. Prva
misao bila mu je, da joj isporuči što skorije želju Cipri¬
janovu. Nije se bio odbio od svoje kćeri, iako je bio iz¬
liječen od svoje ljubomorne ljubavi k svome djetetu.
Vjerovao je samo, da je ljubi istinito, drugom ljubav¬
lju svjetlijom, dubljom, sigurnijom. Sam se osjećao
drugim čoyjekom. Počinjao je nov život. Krv mučeni-
kova bila je kao ognjena rijeka među njim i njegovom
prošlošću.

Stigao je rano u vilu, pošto je bio krenuo na put
prije zore. Pratila su ga dva konjušnika. Trofim, otišavši
dan prije, bio je od juče u Muguasu, gdje je dao sve pri¬
praviti za povratak gospodarev. Kako je Cecilije šetao
duž donjega dijela svojih vrtova, onoga, koji se doti¬
cao posjeda Rokcija Feliksa, naiđe u skupini svjetine
na hrpu prosjaka i ljudi bez zanimanja, koji su bili došli
bez sumnje iz Cirte i koji su drečali i bacali kamenje na
ogradu. Značajni poklici razbirali su se u galami:

„Smrt bezbožnicima !... Smrt huliocima !”

Robovi Rokcijevi, koje je Cecilije prepoznao prola¬
zeći, potjerivali su odrpance riječju i kretnjama. Na po¬
gled „presvijetlog gospodina” ovi namah umukoše, po¬
sakrivaše pod naborima svojih plašteva i tajno popu¬
štaše kamenje, koje su bili pokupili. Neki prisukavši
svoje prnje podbrusiše pete i iščeznuše za grmljem. Ce¬
cilije prođe kroz neprijateljsku gomilu ponosita lica,
sigurna pogleda. Sjeti se odjednom, da đakon Jakov i
Marijan štilac stanuju upravo s druge strane zida u
malom nezauzetom paviljonu, gdje im je od početka

173

progonstva bio dao gostoprimstvo. Ono se sigurno pro¬
tiv njih ološ pobunio... možda i protiv njega. Ništa
vjerojatnije. Sav svijet je znao, da je on kršćanin. Te
stvari morale su se dogoditi. Uostalom on je bio pripra¬
van...

Sjahavši nađe starog Trofima u velikoj uzbuđenosti.
Konjušnik, čovjek razuman i iskusan, kršćanin ozbiljne
vjere i sređena duha, osuđivao je iz načela svako pre¬
tjeravanje u revnosti. Ne tajeći svoje zlovolje reče od¬
mah Ceciliju :

„Gospodine, jesi li vidio te hajduke, koji nas kame¬
nuju ? To je kriv Jakov : on će još učiniti, da njega
uhite, i tebe će izvrgnuti..., da ne kažem više!...
Uvjeravam te, on postaje opasnost za nas. Ako bi mene
poslušao, udaljio bi ga odavle. Otpravi njega i Marijana
u jednu od tvojih vila na Jugu ili u planine.“

I tužeći se mnogo na takvu nerazboritost ispripo¬
vijeda, kako je đakon na svoju ruku bio primio biskupa
Agapija i jednoga svećenika po imenu Sekundina, koji
su dolazili iz Lambesije pod stražom jednoga policijskog
časnika i dva vojnika, da budu suđeni u Cirti od muni¬
cipalnih činovnika. Jakov ih je bio ukonačio za tri dana
u paviljonu, dok im dođe red na preslušavanje. Tu su
bili održali noćni sastanak, na kojemu su učestvovali
u vrlo velikom broju vjernici iz okolice... I kao da to
nije bilo dosta, trebalo je još da sabere bjegunce, koji
su bježali od progona, ljude iz Bizacene, iz Zaugitane,
neke iz primorskih gradova. Bilo ih je ondje sto po pr-
lici, koji su stigli u malim skupovima za neprisutnosti
gospodareve. Jakov ne pitajući nikoga bio ih je namjestio
u žitnicama, komorama, klijetima, i nije prestajao do¬
sađivati pristavu i kuhinjskim robovima, da od njih
dobije hrane za bjegunce...

„To je učinio na očigled svega svijeta!” klikne
Trofim. „Glas o tome raširio se do Cirte. Otuda ta naje¬
zda ološa i to urlikanje !... Čuješ li ?... Riču kao zvijer,
koja osjeća svježe meso!” # .

„Naredi robovima poljskim, da ih rastjeraju!
reče hladno Cecilije. „Što se Jakova tiče, ne mogu ga
koriti. Hoću da moja kuća bude otvorena svoj našoj
braći... Uostalom, tko se danas može hvaliti, dalima
još kuću ?... Naše kuće nijesu više naše : one su Božje !”

„Da, gospodine, jest, bez sumnje!” pristane Tro¬
fim, koji ipak nije popuštao. „No tih bjegunaca ima

174

previše. Ne ćemo moći nikako sakriti njihovu prisut¬
nost na tvom imanju... Hodi radije pogledati!”

Kroz vrtove i vinograde povede ga prema stano¬
vima najamnika, na rubu njiva. Nutarnje dvorište jedne
od tih gospodarskih zgrada bilo je doista zakrčeno od
mnoštva ubogih ljudi, koji su tupim izrazom tumarali
oko majura i staja tražeći ležište, zgodan kutić, gdje
bi se sklonili. Neki su držeći glavu u rukama jecali na
strani sjedeći na gredama ili snopovima slame. To su bili
seljaci, koji su bili zatečeni od vojnika u samotnim se¬
lima, gdje je svaki otpor bio nemoguć. Najsrećniji bili
su umakli s magarcima i mazgama natovarivši brže
bolje na tovarne životinje slamnjače, pokrivače, primi¬
tivno kuhinjsko oruđe. Bogati, jamačno probuđeni iz¬
nenada kod približavanja legionara, imali su na bosim
nogama kućne papuče sve razdrte i zaprašene i povrh
jednostavne noćne tunike skupocjen plašt dohvaćen
nasumce u stravi bježanja. Veći dio njih su morali pre¬
valiti put pješice, jadno stado, u kome nijesu bile nego
žene, djeca, starci, jer je vojska bjesnila najviše protiv
ljudi snažnih i mladića. Kao izmorene životinje ležali
su na zemlji, izmiješani, nasred dvorišta, među žalosnim
i smiješnim ostacima imanja, koje su vukli sa sobom.

Uspravljajući svoj visoki mršavi stas unatoč svoje
hrome noge đakon je Jakov obilazio sve bjegunce redom.
Dva mališa uhvatila su mu se za skutove dalmatike i
smetali su mu u hodu. Slijedio ga je Marijan s odjelom
krušara i kuhača, koji su nosili lonce i mješine. Nudio
je jadnike, da jedu i piju, razgovarao ih i tješio. Bio je
izvanredan u pouzdanju i veseo. Rekao bi, da ostavlja
za sobom brazdu svijetla i radosti. Sumorna lica dizala
su se na zvuk njegova toploga i uzdrhtalog glasa. Išao
je od skupa do skupa, vedra čela, opojena obličja, doba¬
cujući mnoštvu ushitne slike, ne govoreći o drugom
nego^o slavi, vijencu, triumfu, vječnoj okrepi...

Čim je opazio Cecilija, pohita k njemu uzevši za
ruke dva dječarca. Pokaže ih domaćinu :

„Dragi gospodine,” reče, „ti ćeš ih posiniti, zar ne ?
Ja sam ih već posvojio za te. To su blizanci. Mati im je
poginula zaklana od vojnika. Kako se evo ovaj od njih,
nejačiji, bio uhvatio očajno za leš materin, divljaci su
mu odsjekli ručicu... Pogledaj! To je mali mučenik!”

I postavivši ga preda se Jakov uhvati nježno svojim
prstima kljastu mišicu još ovijenu krvavim platnom.

175

Cecilije pomiluje dijete umornom kretnjom: ovaj bol
gubio se u mnoštvu svih drugih stradanja, koja su ležala
ovdje u metežu, na dvorišnoj slami. Obuhvatio je okom
taj tužni prizor. Na taj pogled srce mu se stegne. Sjeti
se posljednjih opomena Ciprijanovih i znajući gdjekad
nepromišljenu revnost đakonovu reče mu pokazujući
bjegunce :

„Molim te, nemoj ih predavati na pogubu u zanosu
svoje vjere !... Treba ih naprotiv spasiti! Ni ovi ne smiju
izginuti!”

„Oni su pripravni za žrtvu !” odvrati Jakov blista¬
vih očiju.

S hinjenim mirom Cecilije prihvati, kao da govori
sam sebi:

„Ovakvu hekatombu predati krvnicima?... Ne!
Bog ne može tražiti žrtvu toliko nevinih. Radi se napro¬
tiv o tome, da se otprave što prije i da se učini sve mjere
sigurnosti za njihovu zaštitu i njihov spas... Nego
dođite onamo, ti i Marijan! Ondje ćemo razgovarati
o tome mirnije.”

Jednako praćen od Trofima odvede đakona i štioca
prema seljačkoj suši, koja se nalazila u nekom razmaku
od majura, blizu nekih stabala. Pridruži im se jedan
bjegunac, koji udvorno pozdravi Cecilija. Jakov mu ga
odmah reče po imenu : to je bio Flavijan iz Tigisa, važna
osoba u svome municipiju, pripadnik viteškog reda.
Gospodar muguaski omjerivši toga gospodina osjeti
namah, da će naći oslon u tome čovjeku razmišljena i
smotrena lica. Gledajući Flavijana izgovori polagano:

„Vi morate bježati! Morate se sakriti. To je izričiti
nalog Ciprijanov.”

I obrativši se k Trofimu :

„Još ćeš večeras početi otpremati ove bjegunce
u malim četama po pet po šest, da ne svraćaju pažnje.
Dat ćeš im vodiče, koji će ih provesti na moja imanja
na Auresu. Obavijesti pristava!”

Jakov ga presiječe zapovjednički:

„Gospodine, ponavljam ti: oni hoće da umru!”

„Ne!” reče Cecilije. „Ti ne možeš znati, što se do¬
gađa u duši svakoga od njih !”

„A ti ne znaš, što je mučeništvo!”

„Doznao sam to malo prije!” odgovori Cecilije,
kojega naprečac izda glas. „Slijedio sam do stratišta

176

svoga najmilijega prijatelja : Ciprijan je poginuo u Kartagi
ispovijedajući Krista.”

Svi povikaše zaprepašteni:

„Ciprijan poginuo!”

„On živi!” klikne Jakov dobitnički. Zatim se obrati
k Ceciliju :

„Ovog časa možda, u krasnom hladu nebeskih vr¬
tova, on ustaje da ide u susret Agapiju, koji dovršava
svoju pobjedu... Jutros, grleći me, Agapije mi je bio
rekao: „Idem za Ciprijanom !” Znao je, da je Ciprijan
označen kao i on za triumf. On ne će doći sam. I ja sam
zabilježen i Marijan sa mnom!... Ah, moj dragi gospo¬
dine, ti ne znaš, ti ne možeš znati!”

Uzeo ga je za ruku, koju mu stisne čvrsto, i uprijevši
u njega zjenice, koje su sijevale neobično žarko reče:

„Čuj ! Treba da ti priopćim, tebi također, što mi
se dogodilo prekjuče na Lovorovu putu... Lovor! Da
proročkog imena! Jer ništa od toga nije slučajno...
Bio sam dakle pošao prekjuče rano u jutro na Lovorovo
imanje da pokrijepim umirućega. Flavijan, koji je ovdje,
pratio me je, isto i Marijan, koji je nosio u spremici
Tijelo Gospodnje. Bili smo sva trojica u istim kolima.
Bilo je upravo podne. Stijene oko puta odbijale su svije¬
tlo, od kojega su bliještile oči. Bila je ljuta pripeka, ali
suha, koja nam je davala neku čilost tijela i duha. Pje¬
vali smo himne putem... Odjednoč na jednom mjestu,
gdje je cesta slabo kaldrmisana, zaspao sam i pri svoj
trešnji kola, premda su me drugovi dozivali i drmali
da me probude, pao sam u dubok san... Tada vidjeh,
gdje dolazi jedan mladić čudesna stasa. Bio je odjeven
u bijelu tuniku tako sjajnu, da sam zatvorio kapke.
Njegove noge nijesu se doticale zemlje, a čelo su mu
ovili oblaci. Silovito, poput vihra ili poput munje prođe
pred nama dobacivši mi pojas od grimiza, a drugi Ma¬
rijanu... 1 čuh, gdje viče: „Brzo, hitajte! Hodite sa
mnom !” Čuo sam i osluhnuo. Zračna prikaza bila je
iščezla. 1 odmah sam se prenuo od sna. Vidiš, inoj do¬
bri gospodine, Marijan i ja mi smo obilježeni, mi imamo
tu odličnu čast! Može biti, da si i ti pozvan.”

„Svi smo pozvani!” reče Cecilije osvojen mistič¬
kim ganućem, koje je ulijevao đakon. „Ali ištem milost
za ove nesrećnike, za ovu djecu ! Bolje je da žive: to je
posljednja volja Ciprijanova!”

177

12

Poduprt od Flavijana i Trofima konačno je sklonio
Jakova i Marijana, da odmah, bez duljeg oklijevanja stanu
pripravljati odlazak bjegunaca. Onda zaište od njih dopu¬
štenje, da ih ostavi za čas, da se preda svojim poslovima,
ali osobito, jer je osjećao veliku potrebu da se sabere.

Kao svagda utekao je u svoju knjižnicu, koja
je bila njegovo utočište u časovima sjete, žalosti i osam-
ljenosti. Osjećao je, da događaji naglo dolaze, da ne ko¬
risti odvraćati glavu: sva grozota naviještena od Ci-
prijana bila je tu pred njim. Smućen tom uzbuđenošću
puka, koji je došao prijetiti mu pod zidovima njegove
vile, još potresen priopćenjima i opomenama Jakovlje-
vim želio je staviti malo u red svoje misli, promisliti
svoje vladanje i, predviđajući katastrofe, ništa ne osta¬
viti slučaju.

Naskoro je zadobio svoj obični mir. Promišljanje
ga je bilo umirilo. Čudio se dapače spokojnosti svog
duha. Već u Kartagi u veče ukopa Ciprijanova taj ga
je mir iznenadio. Sa svim vjernima, koji su nosili zub¬
lje i svijeće bio je otišao na Sekstijevo Polje po tijelo
mučenikovo, da ga ukopaju blizu Piscina, na imanju
prokuratora Makrobija Kandidijana. Jedan čas je bio
promatrao prema vidjelu voštanica beskrvnu glavu
smaknutoga, posinjelu većma od istoga voska na svije¬
ćama, i koja je izgledala mrtvija od smrti, radi uspomene
na izvanrednoga živućega, čiji je dah malo prije drhtao
na tim sklopljenim usnama. Kakva suprotnost sa slav¬
nim licem, koje je vidio ono jutro pod makljenovima
Sekstijevim, — onim licem osvijetljenim kao u osvit
natprirodne zore! Junačka duša bila je prenemilo od¬
sutna iz ovih užasnih ostataka. Otišla je ponijevši sa
sobom svoje otkrivenje, otkrivenje tako nenadno, tako
porazno, tako pobjedno, da je u porušenosti prilika
bio vidio, kako je iskrsla naglo ona jedina stvarnost,
o kojoj je govorio Ciprijan. Pred opojenim očima mu-
čenikovim on je bio nazreo njen blistavi odsjev. To je
bilo kao zraka pod vratima nekoga sjajnog mjesta, kamo
je sad bio siguran, da se može ući. S pokojem njegova
duha i srca bilo mu je došlo nepokolebljivo pouzdanje.
Njegova duša previrala je od snage, koja odolijeva sva¬
koj kušnji. Odsele je bio Netko uz njega. Užasna samoća
bila je razbijena. Kroz krv i mučne bolove Ciprijan,
prijatelj, kojega je držao izgubljenim, bio ga je doveo
k jedinomu Prijatelju, koji ,,prebiva u vijeke...”

178

Tako je snivao u šutnji i toploj tromosti podneva,
kad se podiže nova buka pred glavnim ulazom u vilu.
U svoj hitnji jedan rob upade u knjižnicu rekavši, da je
ondje satnik s četom vojnika.

Cecilije sade u vrt, gdje opazi jednog primipilarnog
satnika impozantna stasa, kako ide prema njemu, s ve¬
likom bradom, koja mu je pala do pola prsiju, i na
haljetku od smeđe vune sa više redova dekoracija, koje
su kucale jedna o drugu kao falere na oklopu. Prepo¬
znao ga je odmah : to je bio onaj isti, koji ga je u Lambe-
siji bio vodio u bolnicu k Viktoru bolesnu od vrućice.
Tako, da bi većma ustrašila puk, oblast se nije zadovoljila
da pošlje obična stratora. Časnik, okružen čitavom voj¬
nom snagom, bio je određen da pohvata kršćane u Mu-
guasu. Kad se plaćenik približio, Cecilije se nešto uzbuni:

„Što si došao ovamo ?” reče mu oporo.

„Da uhitim Marijana i Jakova, svećenike kršćan¬
ske i zavodnike puka.”

„Oni su moji gosti: ti nemaš prava udarati mi na
kuću !”

„Imam nalog legatov!” odvrati centurion pružajući
teseru.

I pruživši ruku prema manipulu legionara oboru¬
žanih sulicama reče :

„Vidiš, svaki je otpor uzaludan!”

„Dobro je! Čini svoj posao! Ja ću znati braniti
svoje!”

Sjetivši se svoga starog odvjetničkog zanata odlu¬
čio je namah slijediti okrivljene i štititi ih svim zako¬
nitim sredstvima. Mislio je: „Ne trebamo se dati klati
bez otpora i ostaviti njih da vjeruju, da će s nama doći
na kraj tako lako. Treba se naprotiv boriti do zadnje
krajnosti^ bilo samo za to, da zasvjedočimo svoje pravo,
da pokažemo, da u našim osobama smiču pravdu!” I
dok je primipilar odvodio Jakova i Marijana, dok su
vojnici sulicama i bičevima gonili pred sobom hrpu bje¬
gunaca, on se vrati najbrže da promijeni odjeću i dade
naloge slugama.

Obukao se u senatorsku tuniku sa širokim grimiz¬
nim porubom, zatim zaište togu, tešku rimsku togu
starinskoga kroja, svu bijelu, bez veza i bez ikakva
ukrasa, odjeću neudobnu i odviše toplu, koje nikad nije

12*

179

nosio. Zatim mu obuje na noge cipele od bijele kože
sa zlatnim polumjesecima. Kad je bio sasvim obučen
i ovijen u svoju togu, izgledao je kao popisani Otac
staroga zemana — Katon, koji je izašao iz komore dje¬
dovske, da opomene izrođenu djecu na njihovu duž¬
nost. Uzeo je daščice, da zabilježi glavne tačke svoje
obrane, i naručivši posljednje svoje upute Trofimu,
dade se odnijeti u nosiljci u kuriju.

Na putu u Cirtu susretao je ljude pakosna izražaja,
koji su trčali za uhićenima i bjeguncima mašući bati¬
nama. Neprijateljski pogledi izazivali su ga putem:
osjetio je, da je okružen mržnjom. Istina, on nije nikad
bio omiljen, unatoč svojim dobročinstvima. Ali pošti¬
vali su ga radi njegove rječitosti, njegova znanja, nje¬
gove plemenitosti, a osobito radi njegova neizmjernog
bogatstva. Sada, kad je tomu bogatstvu prijetila propast,
svjetina, podla kao uvijek, spremala se, da se iskali na
velikom propalom gospodinu : u isto vrijeme s mržnjom
je nicao prijezir oko njega.

Nije se htio obazirati na to. Nastojeći da ništa ne
vidi, promišljao je svoju besjedu. Ipak, kako je ulazio
u Cirtu, njegova se pažnja svrati na neobičnu sliku,
koju su pružale ulice. S razvijenim stijegovima polazile
su obrtničke zadruge na forum. Koljiči žrtava vukli su
za rogove krave i ovnove. S kraja na kraj grada opet
su se vršili obredi očišćavanja. Slabo suzbijan tamjanom,
koji je gorio na raskršćima, pred nišama zaštitnih bogova,
ljut zadah paljenog mesa oteščavao je uzduh. Stigavši
na forum pod triumfalni luk, podignut od njegova oca,
Cecilije morade ustaviti svoju nosiljku, da propusti
povorku robova, koji su nosili nekakav kip na rame¬
nima. Oko nosila su ljudi sa bronzanim lampama u ruci
pjevali himne u čast bogu. Taj je idol bio jedan Jupi¬
ter Kapitolijski, kojega je triumvir Rokcije Feliks no¬
sio sa sobom, kamogod je išao. Pozlaćen i obojen prelije¬
vao se pod sjajnim plaštem od crvene svile, koji je bio
opterećen dragim kamenjem i zlatnim i srebrnim plo¬
čicama. Koje iz razmetljivosti, koje iz puzavosti prema
oblastima Rokcije je volio pokazivati ovaj kip : po nje¬
govu nalogu nosili su ga u sudnicu, kao da predsjeda
raspravama, koje će se otvoriti i osobito, da primi kla¬
njanje kršćana, za koje se mislilo, da će otpasti od vjere.

Već su činovnici zasjedali u sudbenoj basilici. Vi¬
djevši svežnjeve šiba sa sjekirama postavljene pred

180

vratima Cecilije se poboja, da legat glavom ne bude
došao iz Cirte, da u dvorani vodi ispite. No unutra je
našao samo njegova zamjenika, taborskoga prefekta
Rufa, koji je sjedio na predsjedničkoj stolici među trium-
virima u službi, Rokcijem i Julijem Marcijalom. Za ne¬
koliko časova bili su gotovi s osudom đakona Jakova.
Čim su bili čuli njegovo ime i službu, prisjednici izrekoše
protiv njega kaznu smrti, koju je valjalo odgoditi, jer
su uze bile prepune mnoštva drugih osuđenih, da ne spo¬
minjemo one, koji su bili pod istragom. Radi toga bio je
odveden u zatvor, gdje će čekati, da se izvrši, što je tre¬
balo za njegovo smaknuće.

Onaj čas, kad je Cecilije ulazio u pretorij, straža
je unutra vodila Marijana. Izveli su ga na mali drveni
odar, da ga dobro vide sa svih strana basilike. Međutim
su robovi Rokcija Feliksa namještali na piedestalu pred
sucima skupocjeni idol. Prefekt Rufo karao je mučitelje,
grdio optuženoga. Bio je debeo punokrvan čovjek, krva¬
vih očiju, s jastučićima sala na zatiljku. Kako su ga mu¬
čili kronički ulozi, bio je taj dan vrlo zlovoljan.

,,Hajde! Žurno !” doviknuo je slugama dželatovim.

I oslovivši Marijana, koji je stajao prema njemu
na estradi, reče :

,,A ti, ostaješ li kod nijekanja, da si svećenik ?”

Po lažnoj prijavi primipilarnog satnika, koji je bio
uhitio Marijana, prefekt je sebi utuvio u glavu, da će
ga dovesti da prizna, da je đakon kao i Jakov. Slijedeći
upute carske naredbe, oblasti su doista najoštrije postu¬
pale poglavito protiv svećenika kao opasnijih od obič¬
nih vjernika. Marijan, koji zbilja nije bio nego lektor,
odgovori slobodno :

„Zašto bih prisvajao sebi službu, koja mi ne pripada !
Rekao sam, da sam lektor. To ponavljam opet, jer je to
istina!”

„Pazi se!” zaviče Rufo gromko. „Ako budeš
tvrdoglav, ovaj će te naučiti pameti.”

Pokazao je na hahara, koji je podvivši ruke stajao
naslonjen o drvenoga konja. Kraj njega, s drzovitim
licem, Rokcije Feliks popraćivao je ove prijetnje svom
zastrašujućom mimikom. S druge strane, Julije Mar-
cijal, oborivši glavu, kao da se zaprepastio : bio je pre¬
poznao svog sina Marka među slušaocima. I u to mladi
odvjetnik izmakavši se iz stiske progovori glasom, koji
je malo drhtao :

181

„Ovaj čovjek je rekao istinu : ja znam, da on nije
nego lektor, kako i tvrdi!”

Cecilije, koji je bio kraj njega, ponovi:

,,Ja tvrdim, da taj čovjek nije nego lektor!”

No tužilac, postavljen blizu tribunala i koji kao
da je imao osobitu pizmu na Marijana, vikne razma-
havši se kao bijesan :

,,To su kršćani, koji to govore ! To su sve varalice
i lažljivci.”

Julije Marcijal, koji se bio prestrašio videći svog
sina, kako se sasvim otvoreno izlaže, pokuša svratiti
raspravu. On razumno reče gledajući tuženoga :

„Ima vrlo prosto sredstvo da dokrajčimo ovu raspru :
da se odrečeš svoje bludnje !”

„Nikad!” reče Marijan. „Ja prezirem tvoje bo¬
gove !”

I s uvredljivim kretnjom pruži ruku prema idolu,
od kojega se nije više razbiralo nego lice crveno obojenih
obraza i brade nakovrčane i pozlaćene. Ostalo tijelo
iščezlo je u oblaku tamjana, koji su Rokcijevi robovi
zapalili na srebrnoj tavi pred kipom na rubu piedestala.

Ta kretnja izazove bijes pobožne osobe. Nedavno
promaknut na čast vječnog flamina, po demisiji Cecili-
jevoj, Rokcije Feliks poistovećivao je rado svoje do¬
stojanstvo s dostojanstvom bogova i uzimao je svako
svetogrđe kao osobnu uvredu :

„Rđo!” reče. „Zar si tako lud, da pretpostavljaš
utvare živim i pobjedonosnim bićima! Ti vjeruješ stvari
nevidljive, a odvraćaš pogled od stvarnosti, koje za-
blještavaju oči!”

Da bi se dodvorio predstavniku carstva, mislio je,
da treba dati čitavu izjavu o načelima, koju je pomnjivo
bio sastavio. Dodao je gledajući prefekta Rufa, kao da
ište njegovo odobrenje:

„Kako možeš nijekati naše bogove, kad vidiš svuda,
u našim hramovima, na našim trgovima svete prilike
uzvišenih careva, kojih se božanski genij posvjedočuje
učincima dosta opipljivim, kako su moćni u vladanju
nad krugom zemaljskim. Snaga svijeta utjelovljava se
u onome, tko je njegov vidljivi gospodar. Carstvo je naj-
savršenija i najviša manifestacija božanstva.”

Mučna šutnja dočeka ove riječi. Sam Rufo, koji je
dobro znao nehaj i tajno neprijateljstvo Afrikanaca

182

prema Rimu i vlasti, vidje, da je Rokcije zabrazdio.
Marijan, jednako stojeći na odru, slijegao je prezirno
ramenima. Konačno reče:

„Naš Bog također je vidljiv. On je prebivao među
nama i očitovao se poslije svoga uskrsnuća.”

„Obmane! Bablje šurke!” razviče se Rokcije.
„Naše povijesti pune su ukazanja naših bogova. Ljudi
su ih vidjeli. Trebaš li glasovitih primjera?... Dok su
se Rimljani borili kod Regilskog jezera, Dioskuri su do¬
šli u Rim navijestiti dobivenu bitku, još prije nego je
bila izvojštena. Jedan građanin velika roda, Domicije
Ahenobarbo, vidio je na forumu pred pojilima dva mla¬
dića izvanredna stasa i ljepote, koji su napajali svoje
konje i koji su mu rekli: „Rim je predobio!”
1 kako Ahenobarbo nije sasvim vjerovao, jedan od mla¬
dića dodjene mu se brade, koja je bila crna, i ona se
pretvori u riđu...”

„Obmane! Bablje šurke!” uzvrati Marijan rugajući
se za veliku sablazan slušalaca, koje je ova pobožna pri¬
povijetka bila zadivila.

Tada osjećajući, da mu se sklonost prisutnih vraća,
novi flamin stane deklamovati neustrašivo :

„Jadni luđače, koji poričeš očevidnost! Čovječe bez
naobrazbe, ti odbijaš iz neukosti svjedočanstvo povije¬
sti. Ali ne možeš poricati dokaza, koje nam naši bogovi
rasipaju svaki dan u obilju o svojoj stvarnosti i o svome
svemogućstvu. Gledaj ove hramove i ova sveta mjesta,
koja su ukras i zaštita naših gradova, i vidjet ćeš na
njima natpisa i zavjetnih darova, koji nepobitnim na¬
činom potvrđuju dobročinstva, proroštva, pomoć bo¬
žanstva. Pogledaj ove hramove, koji su većma uzvišeniji
prisutnošću bogova, koji u njima stanuju, nego što su
uzveličani prinosima i bogatstvom, koje sadržavaju...
Evo ! Ti bogovi, koje ti niječeš..., mi živimo među njima !
Gradovi naši puni su ih. Oni nam govore, dotiču nas se
prolazeći našim ulicama, otkrivaju nam budućnost
svojim proricanjem, opominju nas pred opasnostima,
iscjeljuju nas od bolesti. Oni su utočište bijednih, utjeha
žalosnih, lijek svih zala!”

Marijan, koji se nije više suzdržao na te riječi, vikne
glasom visokim i jakim :

„Ima stradanja, kojih ni vaši bogovi ne mogu utje¬
šiti ! Ima bolesti, kojih oni ne mogu iscijeliti. Uostalom,
to su zle moći, koje djeluju pod njihovim imenom !”

183

„Dosta!” vikne Rufo, ozlovoljen neumjesnom rje-
čitošću Rokcija Feliksa, koliko i upornošću tuženoga.
Bijesnom kretnjom dade znak krvniku prevalivši krup¬
nim očima:

„Objesite ga!”

Odmah sluge navališe na estradu, da svuku Marijana.
Tada Cecilije, koji je vrebao zgodu, da posegne u ra¬
spravu, provali kordon liktorski i pođe k sudištu.

„Želim”, reče, „braniti ovoga čovjeka, koji je moj
gost. Ja sam odvjetnik, a inače dosta poznat među vama.
Kao moji pređi, prošao sam u vašemu gradu sav tečaj
časti: vaši spomenici i vaši triumfalni lukovi sjećaju
se toga, ako ste vi zaboravili.”

Na to mnoštvo poviče :

,,0n je sukrivac svetogrđa!”

„Loš građanin, koji rasipa svoje imanje za korist
kršćana, a ne daje ništa starim klijentima svog oca!”
vikne jedan parasit.

„On je zločinac!”

,,1 evo, koja je vaša bludnja i vaša krivica!” pri¬
hvati Cecilije odbacivši nabore svoje toge.

Bio se popeo na govornicu, gdje je unatoč neprikri¬
vene razdraženosti Rufove uzeo mjesto i uspravio se
s licem gospodara.

„Ako smo zločinci,” reče, „dokažite naša nedjela.
Ako li nijesmo, pustite nas ! Što znači ovaj nezakoniti
postupak ?”

„Ti znaš,” reče prefekt razdraženo, „vi ste progo¬
njeni kao neprijatelji Rima i carstva !”

„1 mi ne prihvaćamo te klevetničke tužbe. Nijesmo
mi oni, koji ubijaju vaše careve: oni nemaju boljih
vojnika od naših. Kad bismo htjeli, mogli bismo podići
bune u vašim gradovima i u vašim pokrajinama: ima nas
za to dosta! Radi toga možete nas desetkovati; ali ne
ćete doći na kraj našemu mnoštvu. Morali biste za to
isjeći carevinu ! Ako pogibamo, to je radi toga, da po¬
raste vaša nepravda, da je učinimo očitijom i sablažnji-
vijom. Ubijajte nas: ostat će nas uvijek! Zašto da se
branimo ? Mi smo dosta pokazali, da se ne bojimo smrti!”

Na drugom se kraju basilike jedan svećenik Satur-
nov raskrivi:

„Zato, jer vas trpimo, bogovi se osvećuju šaljući
nam bičeve i ratove!”

184

„Vi ste sami za to odgovorni!” odvrati Cecilije.
„To su vaše opačine, koje privlače kaznu. Promijenite
svoje bogove i promijenite svoje vladanje: za tu cijenu
možete biti spaseni. Svi zakoni o vojsci ili o raskošu,
svi porezi svijeta ne će vas spasiti. Uostalom mir, koji
nam vi pravite, gori je od rata. Zar se tiranije vaših
činovnika, vaših bogataša, vaših sektaraca ne treba više
bojati, nego sve moći barbarske ? Vi se tužite na nero-
dicu i glad, kao da globljenje fiska i razbojništvo vaših
vojnika nijesu tome toliko krivi, koliko i suša ! Tužite
se, da je more zatvoreno, zakupnici, koji zatvarate svoje
žitnice siromasima ! Mrmljali ste na kugu, a kuga je ot¬
krila ili povećala vaše zločine. Jer se nije davala pomoć
onima, koje je bijeda snašla. Bježali ste od umirućih.
Strašljivi, da im pomognu, bili su dosta hrabri, da ih
pokradu. I sad se ne boje ni tužilaca, ni sudaca, jer su
u sporazumu s jednima i jer su podmitili druge...”

Cecilije se dao zanijeti svojim ogorčenjem i svojom
kivnošću. Nije koristio stvari onoga, kojega je htio bra¬
niti, i izdavao je sam sebe. Opazio je to prekasno čujući
proteste i bijesnu viku slušalaca. Njegove posljednje
riječi izgubile su se u buci.

Za to vrijeme Rufo je tiho vijećao s Rokcijem Fe-
liksom i Julijem Marcijalom. Klimao je glavom, zlovoljna
lica, oklijevajući, na što bi se odlučio. Bez sumnje se
radilo o važnim razlozima, o znatnim obzirima, kojih
nije bilo moguće izlagati javno. Najednom, na dreku,
koju su bile izazvale posljednje riječi Cecilijeve, on udari
silovito po naslonu svoje stolice i reče govorniku :

„Ova sablazan trajala je odviše! Naređujem ti,
da ostaviš rostru ! Neka ga odvedu !”

Dva liktora pristupiše po prijetećoj kretnji prefekta,
koji je pokazivao govornika. Zatim okrenuvši se prema
Marijanu, Rufo ga pozove posljednji put:

„Priznaješ li, da si svećenik ?”

„Ne priznajem, jer nijesam 1”

„Lažeš !... Vješajte ga !”

Dok su se pomoćnici dželatovi bacili na bijednika,
Cecilije odmaknuvši liktore, silazio je sam niza stepenice
sa rostre. Opet ga je lomila sila, bez mogućnosti otpora.
Opkoljen od vojnika dao se odvesti do jednih pobočnih
vrata i načini se, kao da će izići van.

Mučitelji su bili svukli Marijana. Bez druge odjeće
osim krpe svezane oko pasa drhturio je na pločama

185

sudnice. Prisilili su ga, da digne obje mišice više glave,
svezaše mu oba palca konopčićem, koji je bio nadovezan
na deblji konop, zatim mu privezaše za noge kameni
valjak, koji je služio za vaganje ulja.

„Još jednom, hoćeš li priznati ?” reče Rufo.

,,Ne ću !”

Žica se ovije oko vitla, koji je bio učvršćen u jednoj
gredi: u užasnoj napetosti tijelo nesrećnikovo podigne
se od zemlje, kamen se zaljulja pod nogama, zglobovi
su stali pucati, rebra su se strašno podigla, dok su bokovi
upali. Mučenik priguši usklik bola:

„Kriste, pomozi!”

Oba sluge stanu ga bičevati volujskim remenjem :
ali mu nijesu oteli ni jednoga krika. Kroz svoje obje
mišice nategnute da puknu, u ljutom raspeću živaca i
članaka, razrogačenim očima motrio je Ruta, kojega
su također stezali i mučili oštri ubodi njegovih uloga:

„Žalim te!” reče mu. „Ti radiš nepravedno.”

Prefekt izvan sebe naredi krvnicima, da razdiru
tijelo mučenikovo željeznim kukama. Kod prvog ujeda
šiljaka dugi srsi stresoše mu hrptenicu i bokove. Istisnuo
je grčevit uzdah i dubok kao da ulazi u smrtnu borbu:

„Bože moj, pomiluj me! Gospode, zahvaljujem ti!”

I uprijevši svoje bolne oči iznova na Rufa reče :

„Mi nijesmo činili ni ubijstava ni prijevara. Mi smo
nevini!”

Razljućen prefekt naredi mučiteljima, da udvostruče
udarce, da jače tuku svojim nemilim oruđem. Naskoro
trbuh mučenoga nije bio nego jedna rana. Krpe mesa
visjele su mu niz bedra, krv ga je oblijevala i tekla na
zemlju ćurkom. Sa staklenim očima, u zanosu samo je
šaputao tihim glasom:

„Kriste, hvalim te!... Tebi uzdajem hvale!”

Zatim kod ljućega i oštrijeg ujeda biča:

„Moj Bože, zahvaljujem ti! Ne mogu ti dosta

zahvaliti!” , „ .

Utroba žrtve bila je sada rastvorena. Gledaoci su
rikali, topotali nogama od zadovoljstva. Žene su se one :
svješćivale. Najednom užasan, strahovit knč proleti
svom basilikom :

,,I ja sam kršćanin! Objesite i mene!”

To je bio Cecilije, koji je kradomice opet bio došao
u basiliku na glavna vrata i kojemu je pošlo za rukom,

186

da se neopažen provuče kroz gomilu do prvih redova
gledalaca; tako je strastvena pažnja publike bila za¬
okupljena tim prizorom mučenja. Mrski prizor podigao
je u njemu gnjev i odvratnost. Ponovio je izvan sebe :

,,I mene! Neka me objese!”

Njegovi susjedi bacivši se na njega htjeli su mu za¬
čepiti usta. Neki su vikali:

„On je lud !”

„Muči! Ne vjerujemo ti!”

Usred te buke prefekt je bio naredio, da odvežu
Marijana, koji je zanemogao. Nosili su ga svega krvava
u tamnicu, dok su vojnici zgrabivši Cecilija za mišice
gurali ga pred tribunal. Rufo i njegovi prisjednici, očito
ozlovoljeni ovom upornošću, dogovarali su se.

Osnovni učo, koji je neprestano stajao do estrade
sudišta kraj pisara i stenografa, prepoznavši svijetlog
učenika kartaških retora oslovi ga ugrižljivo :

„Kako ti, učen čovjek, pa podupireš neuku čeljad !”

„Pomračio mu se um !” reče Julije Marcijal nagib-
ljući se k Rufovu uhu. „Otkako je izgubio kćer, postao
je kao šenut!”

A Rokcije Feliks ushićen, što može poniziti svoga
starog takmaca, doda:

„To je slaboumna glava! On nije nikad bio sposo¬
ban vršiti svoje službe!”

Cecilije slegne ramenima omjerivši taštoga skoroje¬
vića :

„Nemoj se toliko ponositi, Rokcije, svojim novim
dostojanstvom ! Ti jedeš otraške moje gozbe!”

Zatim pokazujući optuženike, koje su upravo bili
uveli i koji su u okovima čekali svoj red :

,,Ja sam s ovim ljudima. Ja sam jedan od njih.
Ako su oni zaslužili smrt, i ja sam.”

Tada Rufo, uboden ovom smjelošću, odbaci odlučno
svoju masku službene razboritosti:

„Ti hoćeš tako!” reče. „Jesi li promislio posljedice
svoga djela ?” ' v J

„Jesam !” reče čvrsto Cecilije.

„Dobro!... Prema naredbama svetih careva izri¬
čem protiv tebe kaznu zapljene. Proglašujem, da si
izgubio svoje titule i časti. Ja te degradiram... Ski¬
nite mu široki rub! Liktori, uhvatite ga!”

Pljesak ruku, mahnito klicanje dočeka osudu pre-
fektovu :

187

„Smrt hulitelju!”

„Cecilija zvijerima!”

Pomoćnici krvnikovi strgli su s njega tuniku s gri¬
miznim porubom i obuću sa zlatnim polumjesecima.
Stajao je bos, dršćući na pločama kao malo prije Ma¬
rijan Ogrnuli su ga dronjcima, nekim starim haljetkom
od sive vreće, iskrpljene različnim šarenim zakrpama,
prljavim i izdrtim. Pod tim smiješnim ritama potomak
numidskih kraljeva nije bio nego žalosna ruševina,
ubogo biće, koje je pobuđivalo smijeh i ganuće. Kuto
ga pokaže narodu :

„Evo, kako se plaća neposlušnost nalozima pre¬
svetih careva!”

1 kad su liktori po zapovijedi satnikovoj odvodili
osuđenoga, Ruto mu dobaci još ujedljivu pnmjedou:

„Kad toliko prezireš dobra ovoga > svijeta, idi pro¬
mišljati u tamnici njihovu prolaznost!”

No Marko Marcijal, mladi advokat, bdio je nad ocem
Birzilinim. Slijedio ga je iz daleka do vrata municipal¬
nog zatvora. Uvukao se za njim u vestibul i ondje s po¬
moću čuvara, koji ga je poznavao, mogao je pristupiti
k Ceciliju. Zagrlio ga je, ponudio mu svoje usluge za sve
vrijeme njegova tamnovanja.

Molim te,” opre mu se ovaj, „nemoj se brinuti
za me! Ako si ljubio moju kćer, kao što vjerujem, poslji
ioi glas. Reci joj, da je Ciprijan blagoslovio njenu svezu
sa Fabrijem Viktorom. Reci joj, da je želim vruće vi¬
djeti prije nego umrem, da mi u svakom slučaju oprosti,
kako’ja njoj opraštam... 1 sad molim Boga, da ona
živi srećno s drugom, kojega je odabrala.

Obećajem ti sve,” reče Marko i zajeca... ^„Do
viđenja, oče. Može biti, da ću skoro i ja za tobom.

Osam dana kasnije, kad je Kvinto Cecilije Natal
iznova bio doveden pred taborskoga prefekta, kriv za
odmetnuće od careva i bezbožnost prema bogovima,
uglavljen radi stranoga praznovjerja i tvrdoglavosti
u svojoj bludnji, čuo je, da se osuđuje na deset godina
robije u rudniku: to je bila polagana, ali sigurna smrt,
u bližem ili daljem roku, nakon užasnih kušnja i muka.
U isto doba Marijan štilac, koji je čudesno bio preživio
svoje strahovite rane, bio je osuđen na gubitak života.
Smatran za svećenika unatoč svojemu poricanju, imala

188

mu se odsjeći glava u Lambesiji, kao i đakonu Jakovu.
Bili su odgodili njihovo smaknuće, jer su zatvori bili
prepunjeni i jer krvnici ni jesu tegnuli svršavati svoj po¬
sao. Da se malo raskrči zatvor u Cirti, već su bili pogu¬
bili najedamput onih šezdeset bjegunaca uhvaćenih u
Muguasu. Ni djece nijesu bili poštedjeli. Bili su ih strmo¬
glavili u Amsagu s jedne stijene, koja se nadvisila nad
strugom virovite rijeke i koja je od najdavnije starine
služila za takvo izvršivanje smrtne kazne.

Sutradan po osudi u cik zore Cecilije i njegovi oko¬
vani drugovi, opkoljeni odjelom legionara na konjima,
pošli su u Lambesiju i Sigus. Jakov i Marijan išli su prvi,
zatim s Cecilijem Flavijan Tigišanin, koji je također
bio degradovan i osuđen u rudnik. Prosti zločinci, na
broj kojih pedeset, završavali su povorku. Bilo je studeno
jesenje jutro. Na ulicama uhvatio se led u izdrtom ploč¬
niku. Cecilije, koji je već bio vrlo oslabio u tamnici,
cvokotao je zubima i drhturio pod svojim prnjavim
plaštem. Bio je žalostan i satrven. Osvajala ga je velika
tuga, od Birzile nije imao glasova, a Marko Marcijal
nije se više pokazao... Međutim Jakov, koji je kao
uvijek obilovao veseljem i vjerom, trudio se da ga utješi.
Izmišljao je, da ga razgovori, tisuću radosnih dosjetaka.
No Cecilije s očajnim izrazom samo je klimao glavom.

Kad su došli na kameni most, koji je okoračio Am¬
sagu, na ulasku u tjesnac, tik do mjesta, otkud su bje¬
gunci muguaski bili strmoglavljeni, okrenuo se, da pro¬
motri grebenove jošte uprskane krvlju, o koje su se
tijela mučenička razmrskala. Malo po vdše, na uskoj
obaii, u četverouglatim ozidanim kamenicama valjari
su gazili rublje, kao da hoće svom silom oprati sve mrlje
onoga pokolja. Čula se huka vode, koja je odskakivala
i bacala se u ždrijela, i pod zvučnim svodovima, u polu¬
sjeni zlokobnoga kamenitog hodnika, duboki plač vira.
Cecilije pridižući svoje verige, koje su mu svojim tere¬
tom lomile gležnjeve, zavidio je bijednicima, koji su
nedavno ondje izginuli. Oni su barem svršili odmah,
dok se on plašio od misli na dugo stradanje, koje će mu
valjati podnositi. Krič Marijana za njegove muke dola¬
zio mu je neodoljivo na usta: „Kriste, pomozi!” I po¬
navljao je sebi: „Smrt nije ništa! Užasna stvar je
ovaj bol bez odmora i bez granice ! Ah, da mogu odoljeti
do kraja !..

189

II.

RUDARI KRISTOVI

Sa svih tačaka neizmjerne ravnice siguske i čak
sa obala jezera vidio se na kraju kamenite uzvisine lik
jednog čovjeka, jasno urezan u blijedu modrinu nebesku
ili u pozadinu planina, kad žućkastih, kad opet zagasito-
ljubičastih, prema udaljenosti ili visini položaja. Ta
planina, oštra i vrlo visoka, tvorila je čunj bokova malko
uleknulih, ali u tako savršenoj i pravilnoj crti, završe¬
noj kukom pretankim i tako uzanim, da je izgledao
kao prirodni vršak, a čovjek, koji se bio gore ispeo, či¬
nio se kao kip na piedestalu.

Sa foruma gradića razabirale su se natanko sve
sitnice na nošnji i odori te uzdušne osobe: crvena boja
njegove frigijske kape, mnogi nabori njegovih širokih
dimija po azijskoj modi, rudarski topuz za pojasom
i čak dugi povijeni brk, kad se okrenuo u profilu. Jed¬
nom rukom upirao se o okovan štap, drugom je podigao
trublju spreman da dade znak. To je bio nadzornik,
jedan Galaćanin, koji je bio radio po svim rudnicima
azijskim i evropskim i koji je bio čuven radi svoga is¬
kustva i svoga poznavanja zanata. Onako ustobočen
na vrhu planine dozivao je sliku vojskovođe, koji s vi¬
sine pazi kretanje neprijateljskih četa.

Njegove oči motrile su s pomnjivom pažnjom pješ¬
čano oblo brdašce, koje se izdiglo podno kamenog čunja
malo na lijevu ruku prema Sigusu i koje je sasvim dobro
mogao pogledati sa svog motrilišta. Napadnut sa svih
strana odjelima rudara i lagumdžija, potkopan i is-
prerovan u svim smjerovima kao i tlo čitavoga kraja,
taj brežuljak, koji je krio u sebi zlato i mjed, nije se
držao nego čudom. Radom, koji je zahtijevao strahovito
mnoštvo ruku, užasno rasipanje snaga i života ljud¬
skih, stotine i tisuće sužnjeva i robova svagda raspolo¬
živih, pripravljali su umjetno mnogobrojnim i smjelim
probijanjima rušenje brda, koje je obilovalo rudom.
Zatim, kad je razvaljeno, obarali su na ruševine u pra¬
vim vodopadima slapove vode navraćene i uhvaćene
dugim sistemima kanalizacije, koje su ustavljale brane
na susjednim visovima. Tako su stvarali umjetne bujice,
koje su se opravši krvonosne ruševine slijevale u je¬

190

zero ostavljajući na pijesku čestice mjedi ili dapače
zrnca suhog zlata.

Sada je potkapanje humka bilo dovršeno, koliko
je bilo moguće. Već nekoliko dana Galaćanin, koji je
neprestano čuvao stražu na svojoj stijeni, čekao je pad
prirodne kupole, koju je tvorio vrh brežuljka. Već su se
pojedinački odroni dogodili bili na više mjesta. Svojim
sigurnim instinktom starog rudara Galaćanin je znao,
da će do pada doći još isti dan. Jedamput je bio već
zatrubio, da opomene rabotnike, koji su se nalazili u
hodnicima pod zemljom. Navalili su bježati u zbijenim
nizovima, gnječeći se na izlazima iz hodnika. Oko brijega
četice radnika u negvama postavljale su ograde od fa-
šina i kamenja, da bi ustavili rasipanje ruševina ; gdje¬
gdje su ih učvršćivali nasipavajući šljunak. Jedni su
tjerali bičem čitave zaprege konja i mazgi, koje su pote¬
zale konope svezane pod brdom za najveće potpornje,
da ubrze padanje gornjeg sloja. Na drugim mjestima
bilo je upregnuto pod uže po deset ili dvadeset ljudi.
U tome se vedrom jutru mjeseca studenoga lupa budaka,
topot životinja, vika pazitelja dizala okomito u fini uz-
duh i odlijegala je daleko na tvrdoj smrzloj zemlji rav¬
nice. Sve rudničko osoblje bilo je ondje. Pristav Hilde-
mond, golokrak u svojim kratkim gaćama, ponoseći
se svojim ćurkom od ovčjeg runa, trčao je od skupa do
skupa, prgav i svirep, kao ovčarski pas. Duge plave
pletenice polijetale su mu oko pleća. Nagonio je kandži¬
jom i riječima osobito hrpu grutonških sužnjeva sa žu¬
tom kosom poput njegove. Teodor, prokurator rudnika,
okružen od nekoliko inženjera, prisustvovao je posljed-
njim pripravama i, da bude važan, dovikivao je iz svega
grla naloge jednako kasne kao beskorisne. Nije prestajao

,,Neka izađu svi radnici!... Sve je izašlo, zar ne,
Hildemonde ?”

,,Jedan dva! Jedan dva!” urlikali su u ritmu ljudi,
koji su potezali konope i debele verige namotane na
vitlove.

Bič je zviždao i pucao bez prestanka. Konji su se
grbili i silovito napinjali svoje krakove. Sa svoga mo¬
trilišta na vrhu kuka Galaćanin je vidio, kako se bok
humka malo po malo ulekiva. Zapirio je dva puta u trub¬
lju u razmaku od po dvije minute kratko i zasopljeno.
Treći glas trublje imao je navijestiti odlučni slom. Neka

191

tjeskoba držala je mnoštvo, jer unatoč svim mjerama
opreza ta kolosalna operacija nikad nije prolazila bez
mrtvih. Najednom Hildemond skočivši do nasipa stane
vikati:

„Gdje je Kariovisko ?”

Taj Kariovisko bio je drugi germanski pristav,
koji je morao zakasniti u galerijama ili je našao izlaze
zakrčene prvim padovima skela. Netom je Hildemond
zavikao, kad zaječi truba. Strahovit tutanj slijedio je
prasak eksplozije, koji se otegao u podzemnu grmljavinu.
Vihar obujmi malo nije porušio ljude i životinje, tako
je tlak uzduha bio golem i silovit. Poslije te zaglušne
buke nasta čas velike šutnje, koji odmah prolomiše
vapaji ranjenih i bijesna vika pazitelja. Lagumdžije
se nijesu više pojavile. Odio Karioviskov morao je biti
satrt pod ruševinama. Ipak poglavari nijesu mnogo
na to gledali.

„Koliko ih fali ?” dobaci Teodor Hildemondu.

„Pedesetak, gospodine !”

„Hajde, to nije ništa,” reče prokurator.

No među onima, koji su radili oko ograda, podigla
se galama. Nekoliko radnika bilo je izranjeno odlom¬
cima stijena, koje su odskakale ili se skotrljale s ruševina.
Jedan od njih, oko kojega su se zabavili, ležao je na zem¬
lji ukočen i posinjio kao leš. Mislili su, da je mrtavbio
se samo onesvijestio. Lijevu ključnu kost, već iščašenu
od okova, koje je nosio, slomio mu je velik kamen.

„Čini mi se, da ga prepoznajem,” reče Teodor, koji
se bio približio s Hildemondom. ,,To je naš senator,
osuđenik iz Cirte, Cecilije Natal, bivši zakupnik siguski.”

I za veliko čudo rabotnika, koji su sa strepnjom
tvorili krug oko njega i nadzornika i koji su se zapa¬
njili nad tolikom snishodljivošću prema jednome od njih,
on naredi dvojici slobodnih radnika, da podignu ranje¬
nika i odnesu ga najbrže u rudničku bolnicu.

To je doista bio Cecilije. Nalazio se jedva u Sigusu
i već ga je u početku njegove robije stigla nesreća. Nije
ga bez namjere Ruto, prefekt taborski, bio osudio na
prisilni rad u njegovu vlastitom rudniku. Gospodar
je bio postao rob na svome vlastitom imanju. Uvjeren,
da čovjek tih godina ne će moći podnijeti dugo takav
život, prefekt je računao čvrsto na njegov skori otpad.
Bio je dao nalog prokuratoru, da ga dade nadzirati,
da iskoristi njegovu najmanju klonulost, ne bi li od njega

192

dobio poricanje njegova vladanja i njegovih izjava.
Otud obziri, koje je Teodor iskazivao robijašu. Oblast
se zanimala za njega i sutra se možda on mogao opet
vratiti u svoj stalež. Radi toga Sirac je pazio, da mu
ne nameću barem iz početka nego samo manje teške
poslove. Ograničit će se isprva da ga zastrašuju prijet¬
njom, da će njegov položaj postati gori, ako bude upo¬
ran ; ukrotit će ga malo po malo oštrinom discipline i
zanata. Za početak obrijali su mu po glave odgodivši
mu žigosanje na čelu, a zatim su ga opet okovali. Osim
negava, koje je nosio na nogama, okovali su mu vrat
halkom, koja je verigama bila sastavljena s pojasom
i negvama, tako da se sužanj nikad nije mogao uspra¬
viti. Konačno, drugim verigama sparili su ga s jednim
prostim zločincem, nekim podmuklim Talijanom, posto¬
larom iz Reata, koji je pijan bio presjekao grkljan jed¬
nome susjedu.

U Lambesiji je Cecilije bio rastavljen od svojih
drugova iz Cirte, Jakova i Marijana, zatvorenih u pre-
toriju, dok ne dođe na red njihovo smaknuće. Što se tiče
Flavijana iz Tigisa, koji je bio došao s njime do Sigusa,
on je bio morao sići u rudnik s čitavim kontingentom
robijaša, koji su nedavno bili došli iz Palestine. Cecilije
je barem za ovaj čas izmakao užasu podzemne tamnice.
Ostalo mu je sunčano svijetlo. To je bila gotovo radost.
I evo odmah iz početka, od prvog dana rada, bio je obo¬
ren, učinjen nesposobnim za svoju zadaću. Čim se bio
osvijestio, ova ga misao zaprepasti. Drhtao je, da ga
ne bi poslali trunuti u dnu rudnika, ne bi li ga prije
skončali. Inače se osjećao iznemogao od onoga dugog
puta pješke, od oskudice pretrpljene u Cirti i od mrskog
postupanja u zatvoru.

Bolnica, gdje je ležao, bila je bivša staja, kojoj su
bili zatvorili otvore drvenim oplatama, sasvim nedovolj¬
nim da je brane od vanjskog nevremena. Počivao je na
drvenoj nagnutoj sećiji, koja je išla duž prostorije, i
koju su stupci zabijeni u zemlju podigli nekoliko palaca iz¬
nad tla. Bili su mu skinuli okove i dali su mu vunen pokri¬
vač. koji je malo ublaživao tvrdoću njegova ležaja.
Na sreću bio je njegovan od jednoga liječnika iz Kampa-
nije, kojega je može biti navlaš hitno poslao bio pro¬
kurator, i koji mu je dao najodaniju njegu s velikim
razumijevanjem pokazujući mu, da zna, s kim ima po¬
sla i da se divi plemenitosti njegove žrtve. To je bila duša

13

193

blaga, čovječna, malo bojažljiva. Cecilije sa svoje strane
ocijenio je odmah s dobrotom, otmjenost ovoga karak¬
tera. Pogodio je u njemu upućenika u Izidino bogo¬
štovlje. Kampanac imao je glavu sasvim obrijanu poput
misirskog svećenika. Sandale od papirusa šuštale su pod
njegovim petama. Prikazivao je značajnu odvratnost
za sve životinjske tvari, bez sumnje, jer ih je smatrao
nečistima. 1 njegova medicina bila je vrlo osobita, nije
bila oteščana mnogim receptima, nego se više oslanjala
na upute iskustva. Bilo kako mu drago, Cecilije u nje¬
govim rukama brzo ozdravi. Sam se tome čudio. Je li
bila spretnost ovoga praktičara, ili je trebalo vjerovati,
da postoji osobita terapeutika mučeništva, da je ne¬
ukrotiva volja za život kadra ustaviti moć smrti ? U
cirćanskom zatvoru slučaj Marijanov bio ga je doveo u
najveće čudo. Ovaj, isprebijan udarcima, s polomljenim
zglobovima, trbuhom raščupanim od željeznih kuka,
golom utrobom, ozdravio je sam od sebe usred najgorih
infekcija, miazama, najopasnijih zaraza, za higijen¬
skih prilika i postupanja, koje su bile izazov liječničkom
umijeću. Pod utjecajem natprirodne moći. Da li ljekovite
kreposti prirode dosežu do neproračunanog i nepred¬
vidljivog stupnja energije i učinka pod utjecajem pri¬
rode ? Sigurna činjenica jest, da se Cecilije, kao i lektor
cirćanski, inače manje bolan od njega i prikladno njego¬
van, oporavio mnogo brže nego bi se bio mogao nadati.
No ostalo mu je nahramljivanje vrlo vidljivo na iščaše-
noj nozi.

Kad je ustao, prokurator delegiran od Rufa, tabor-
skoga prefekta, pohita da nanovo ispita osuđenika.
Učinio je to s najvećim obzirima, jer je prirodno imao
respekt od mogućnika, iako palili, i bojao se uvijek .us-
postave Cecilijeve. Pozvavši ga u svoj ured reče mu
s hinjenom dobrohotnošću :

„Hoćeš li se odreći svoje bludnje ? Ne trebaš nego
izgovoriti jednu riječ/ 4

Cecilije znao je dobro, da nije trebao nego jednu
riječ izgovoriti, da bude slobodan. 1 nije mu bilo isto
tako nepoznato, da je legat očekivao nestrpljivo tu riječ
poricanja i da je bio spreman objesiti njegov otpad na
veliko zvono : to je upravo bila taktika, koju su upo-
trebili s Ciprijanom. Nadali su se tako posijati sablazan
i neslogu u crkvama, postići malo po malo raspršava-
nje vjernih. U taj tren sve te misli predstavile su se u

194

njegovu duhu. Svojim najmirnijim tonom odgovori
Teodoru :

„Ne, ja ne ću izgovoriti riječ, koju od mene išteš.”

„Još jednom,” ponovi prokurator, „jesi li dobro
promislio posljedice svoje buntovnosti ?”

Cecilije odgovori:

,,U tako pravednoj stvari nema razmišljanja.”

I uporno ne htjede ništa više dodati. Unatoč prijet¬
njama, zastrašivanju, laskanju Sirčevu sačuvao je spo-
kojnost duše. Nikad mu se njegovo mišljenje nije činilo
jasnije, svijetlije nego toga časa. Za njega je njegova
odluka bila stvar tako razumna, da se otimala svakom
raspravljanju: ona je bila čist razum. Nije mogao dati
svoj „da”, koji su mu htjeli iznuditi, sramotnu privolu,
koju su mu kušali nametnuti. Podli svijet, koji je sim-
bolizovalo carstvo, bio je poricanje Krista, njegove
ljubavi, njegove pravde, njegove istine. On nije htio
ovaj svijet. Trebalo je da dođe kraljevstvo Kristovo
po obećanju Pisma. Radi toga je na sve pokušaje pro-
kuratorove odvratio šutnjom.

Drugi dan je dobio opet svoje okove. No za njegovo
veliko iznenađenje nije bio otpravljen u podzemlje.
Vratili su ga u odio radnika, gdje je bio prije svoje ne¬
zgode. Došao je opet u Argastul, gdje se opet našao
sparen s Talijanom iz Reata. Taj čovjek bit će odsele
njegov dvojnik, nerazlučna sjena, koja će ga pratiti
do njegova posljednjeg daha. Unutar tabora, kao i na
vanjskim poslovima, jedan se nije mogao maknuti bez
drugoga. Spavali su jedan uz drugoga na istom ležaju,
nogu spojenih istim verigama, koje su se vezale za bio-
čuge, koji su bili zagvožđeni na razmake u pločama na
podu. Kad su došli u radionicu, bili su razvezani, ali
svaki je zadržao na nogama svoje verige, koje su bile
upravo toliko duge, da mogu hodati i vršiti pokrete
u svome poslu.

Užitak, što će nastaviti život na svježem uzduhu,
što će vidjeti uvijek sunčano svijetlo, ublaži isprva
za Cecilija sramotu i oštrinu takva postupanja. No to
zadovoljstvo ne potraja dugo. Upućivanje u ropski rad
bilo je tvrdo za njegovo gospodsko tijelo i mišiće.

Bilo mu je teško priviknuti, to većma, jer je ne¬
prestani rad njegova mozga pristupao k naporu njego¬
vih ruku. Tome se nije mogao oteti. Njegova glava ra-

13*

195

dila je neprestano s njegovim rukama, i to je bila muka
koja ga je iscrpljivala. Za tih dugih sati torture na suncu,
kiši ili mrazu, mislio je svom dušom na Birzilu. Želja,
da je vidi još jednom, postala je njegova neprestana
misao. Teško je čekao glas, da je njegova kći ostavila
svoju ljutnju, da mu je oprostila! Nije htio ostaviti
je za sobom... I nadao se neprestano, da će mu bar
duhovnici donijeti njene vijesti, da će Marko Marcija-
lov stići u Sigus s pismom nepokornoga djeteta, ali nitko
nije dolazio. Prošao je gotovo mjesec dana, kako se bio
vratio na posao, a još nije ni jednom vidio Mapalika,
nadzornika kršćanina, koji je bez sumnje stalno bio za¬
poslen na dnu rudnika. Dani su prolazili, to je bilo stra¬
šno. Došao je u krizu očaja. Govorio je sebi: „Ako i
odolim do kraja, to će biti žrtva bez radosti... to je
možda slabost, koju treba svladati, ali ne ću imati utjehe,
da sam još jednom vidio svoje dijete...” Zatim dođe
mu da se pribojava nečega goreg. Osjećao je, da mu se
približava tupost duha s otvrdnućem tijela, pasivnom
naviklošću na pogrde i udarce. To su bili posljednji ko¬
raci prema potpunom poništenju. Sada ga je Hildemond
progonio svuda sladeći se opakim užitkom, da ga hvata
iznenada u pogrešci. Isprva je po primjeru Teodorovu
štedio iz opreza palog senatora ; zatim, kad je bila po¬
tvrđena osuda, zadržao je neko vrijeme iščekujući stav.
Sad je davao oduška svojoj suzaržljivosti, iskaijivao
je svoju osvetu. Dižući bič zalijetao se na Cecilija cereći
se divljački i drečeći :

,,A! Ti si htio, da ja izdahnem pod šibama!...
Ja prezirem tašte prijetnje. Kad ja obećam, ja održim
riječ!”

I osuđivao je ga smjesta za svaku stvar na batine,
za najmanju griješku i dapače bez drugog razloga osim
potrebe da škodi nekome i da zadaje bol. Dok su čuvari
tukli jadnika privezana za kolac, on ga je proždirao
vučjim očima, koje su plamtjele nekim fosforescirajućim
svijetlom, i u kojima se svirepost zvjerskog instinkta
pooštravala pakošću, koja ga je činila još podlijim. Ce¬
cilije, klecajući pod udarcima, odvraćao je svoj pogled
pod izazovnim držanjem krvožednika. Mislio je : „Zašto
da na njega mrzim ? Ljude ne možeš pobijediti nego lju¬
bavlju.” I učinivši na koncu nadčovječan napor digao
bi svoje zjenice i s blagošću punom milosrđa motrio je
časak svoga zlotvora zapjenjena od bijesa i šaptao je u

196

sebi: „Barbari, mi ćemo vas predobiti! Krist će biti
kralj !...”

Činilo se, kao da Hildemond, progoneći ga, s pono¬
som hoće opravdati svoj glas okrutnosti. Od svih pazi-
telja nijednoga se robovi nijesu više bojali. Imao je pod
svojom vlašću velik broj Azijata, Sarmata, Gota, zasuž-
njenih u posljednjim ratovima. Postupao je s njima kao
sa stokom. Naprotiv popuštao je mnogo od svoje oštrine
prema Germanima, svojim zemljacima, no to mu nije
smetalo da ište od njih slijepu pokornost. Prokurator
je znao dobro za njegove postupke. No pretpostavljeni
računali su s njim, jer je znao jezike svih tih barbara,
i jer su se najdivlji od njih tresli na sam bahat njegovih
koraka kao zvjerka pred krotiteljem.

Sigurni za njegovo prešutno odobravanje Germani
nijesu prestajali zajedati Cecilija i njegova okovanog
druga. Udešavali su uvijek stvar tako, da su najzamor-
nije rabote padale na njih. Kad ga je ostavljala strplji¬
vost, Cecilije se stao na koncu buniti, no Talijan, okorjeliji
u ropstvu, samo je slijegao ramenima:

„Što ćeš protiv njih ? Oni su jači!”

„Oni su jači!” to su bile iste riječi, kojih se prijatelj
Ciprijanov naslušao do sita u Rimu, kad se govorilo o
prijetećoj najezdi Dačana ili Markomana. Carstvo je
bilo kao opčinjeno od barbara. Sam narod odustajao
je od borbe, uvjeren, da ga neodoljiva kob tiska pod
jaram. Cecilije se opominjao svega toga slušajući postolara
reatskoga, gdje mu poklapljen prodikuje resignaciju.
Na negodovanje bunilo ga protiv te podlosti gomila,
koje su se predavale sudbini. 1 misleći na triumfalni
pohod Blage Vijesti svijetom ponavljao je sebi nepre¬
stano, da bi okrijepio svoje srce: „Barbari, mi ćemo
vas predobiti!”

Ta nada pomagala mu je živjeti. Privezavši za nju
svoj duh čekao je sa više pouzdanja dolazak kojega
svećenika, koji će donijeti poruku od Birzile, ili pojavu
Mapalika na radilištu. I unatoč nemilog postupanja
i umora, koji ga je lomio, vukao je dalje svoje tijelo.
Činilo se, da se u njemu život uporno bori za održanje.
Bijeda i stradanje kao da su izvlačile bol iz toga raznje¬
ženog tijela.

Tako je provodio razdoblje zatišja, gotovo vedrine,
kad iznenada bude označen od Hildemonda, da ide ra¬
diti s odjelom Jermena tri milje po prilici od Sigusa.

197

To je bila rafinovana okrutnost. Muka hodanja s okovima
na nogama imala je pridoći za toga iznemoglog pedeset-
godišnjaka povrh bremena mučnijeg i napornijeg posla.

U to doba upravo su započinjali u planinama, koje
se dižu nad Sigusom, neobične radove. Gradili su ondje
ogroman basen, u koji je trebalo pohvatati goleme mase
vode, da ih obore u slapovima na drugi zlatonosni brijeg,
koji su nedavno stali obrađivati rudari i kopači: djelo
bezumno, od kojega nije uzmicala pohlepa rimska, na¬
vikla sve podvrgavati svojoj ćudi, okretati stubokom
i silovati prirodu, sravnjivati planine, ispunjati dolove
i polja, sušiti blata. Komplikovanim sistemom dovod-
nih konala slijevat će se u tu ozidanu vododržu mnoš¬
tvo malih izvora, koje su bili išli pohvatati vrlo daleko,
a osobito jedan vadi, kojemu su htjeli odvratiti strugu.

Kad je momčad, u kojoj je bio Cecilije, došla na
obalu te potočine, poskidali su verige rabotarima,
koje su ih vezale dva po dva, i oni pogledaše planinu,
kako sužnjevi gledaju zid svoje tamnice. Nazupčana
po vrhu, sva naježena kukovina i oštricama uzdigla
je vrlo visoko svoje strmine od pješčanika, na kojima
je samo po koji skup povijenih borova i prašnih cerova
znao uhvatiti korijen. Duž strana poput nizova mravi
raznizani ljudi dodavali su od ruke do ruke građu svake
vrsti do onoga mjesta, gdje se gradio rezervoar. Gore
više na liniji vrhova probijali su red pločastih stijena,
kuda su imale prolaziti cijevi kanalizacije. Kamenari
objesivši se o užima zabijali su koce u kamene bedeme
ili su napadali vapnenac polugama za bušenje. Ljuljajući
se nad ponorima izgledali su kao velike grabežljive pti¬
ce, koje kruže u uzduhu. Odozgo vidjeli su pod sobom
u srednjoj visini na neke vrsti duguljastoj terasi svijet
zidara i kopača, koji su rabotali oko basena, koji se
gradio.

Usprkos oteklosti svojih zglobova Cecilije se s po¬
moću Talijana morao popeti brzim i klizavim obroncima
planine, da zauzme svoje mjesto u nizu radnika. Po
kozjim stazama hvatali su se za kupinje, uzvijali se do
kojega izbočenog kamena ili korijena. Iskorišćivali su
najmanje hrapavosti terena da se na njima održe. Ce¬
cilije je imao mnogo truda da nađe neku vrstu prirodne
stepenice, gdje bi čvrsto stavio noge, po prilici u jednaku
razmaku od čovjeka, koji je bio niže njega, i od onoga,
koji je dolazio neposredno više njega. Namjestio se ondje

19S

s oprezom u strahu, da ne odroni zemlju, i nije se više
ni pomaknuo. Tad je započela za nj muka još neokušana :
nepomičnost pod suncem, maglom, kišom, poledicom.
Osobito studen, koja se izmjenjivala sa suhom žegom,
bila mu je osobito nesnosna. U to doba, na koncu stude¬
noga, temperatura je postajala vrlo oštra u neke sate
na tim visokim ravnicama. Cvokoćući zubima ili pržen
od žarkoga sunca morao je nebrojeno puta sagibati i
dizati svoje bolesne ruke ukočene od ankiloze, hvatati
u lijetu opeke, kamenje, katkada komade vapna. Zglo¬
bovi udova pucali su i za još veći užas osjećao je, da
nije siguran na nogama. Hvatao ga strah, da ne padne
u prazninu, gotovo strmoglavce. Neprestano mu je do¬
lazila vrtoglavica.

Zatim, na kraju nedjelje dana, njegovi prenapeti
mišići stali su raditi automatski. Njegov mozak probuđen
od duge ukočenosti radio je za se. Oslobođen brige za
tačno mjerenje i uravnotežavanje svojih kretnja, počeo
je otvarati oči za stvari vanjske.

Pred njim žuta ravnica siguska, golem kamenit
prostor, poprskan neke vrsti vegetacijskom plijesni, oti¬
snula se sve do obala jezera, koje je bilo puno vode i
razlijevalo se u ovo doba godine. Površina nepomična
i blistava odsijevala je u daljini pod suncem kao veliko
ognjište požara. Na desnu ruku bijeljele se kuće u varo¬
šici, a na sredini foruma bio je kip boga Balidira sa svojim
pozlaćenim trozubom. Raznizani u dubokim redovima,
koji su se gubili u parama na obzorju, poput misirskih
pilona, dimnjaci za promaju bilježili su podzemnu mrežu
rudonosnih naslaga i plan galerija. Dizalice uspravile
su svoje sablasne krakove poput vješala nad sušama,
skladištima i stajama. Na drugoj strani nastavljale su
se i smiješile čarovne daljine. Ljubičaste mase planina
odražavale su se na svijetlom modrom nebu: vilinji
gradovi sa svojim kruništima, turnovima, palačama,
triumfalnim vratima. A duž najbližih stjenovitih obronaka,
rijeka, koju su htjeli svrnuti, upisivala je svoje krivulje
i lukove u plavoj ravnici, po kojoj su se obluci na obali
vode blistali poput zlatnih grumenova. Struja potočine,
gdjegdje široka, zrcalo od srebra ili modrikaste ocjeli,
zašarano crvenim odrazima zemljišta, razbijala se na
drugim mjestima i uzavrela je oko pješčanih sipina,
koje su virile iz vode i izdaleka se činile crne kao šipke
ebanovine.

199

Sve to bilo je tvrdo, kruto, sjajno. Ta nehajnost
stvari ožalošćivala je Cecilija, koji je dodajući svoje
opeke motrio više svoje glave kao i pod svojim nogama
taj ropski puk, svoju braću, koji je sagnut pod šibama
madzornika davao ono, što mu je ostalo daha, da utovi
fiskus rimskoga puka. Mir prirode ogorčavao ga je do¬
zivajući mu u pamet, da je nepravda prirodna stvar.
Ta priroda toliko obožavana od stoika bila je kao Hilde-
mond: udarala je, ubijala i uništavala sasvim beza¬
zleno i mirno. Ona je davala odrešenje svirepom nagonu
Germanovu. Svjetovala je ubijstvo bez grižnje, podlost,
koju je podupirala dobra savjest. Jedno jutro ta misao
opsjedala ga je s takom ustrajnošću, da se od sjajnog
prizora, koji je imao pred očima, zgrozio kao od nekog
nakaznog ortaštva prirode sa bezakonjem. Taj dan
osjećao se slab i većma potišten nego obično. Ipak je
mislio: „Ne treba popuštati, ne treba prihvaćati nepravde,
treba se boriti do kraja. Radi toga trpim, radi toga ću
možda poginuti..U isti mah digao je bio ruke da doda
breme čovjeku, koji je bio više njega! Mišice su mu bile
pružene u vis kao u čovjeka, koji na mukama visi za obje
ruke. Ugleda Marijana pred sudom u Cirti i u času, kad
je sebi dozvao predodžbu nemiloga prizora, izmakoše
mu opeke, koje su mu dobacivali ozdo. Živo se sagne,
da ih uhvati, ali izgubi ravnotežje i skotura se u škripove
i korijenje i lupi polumrtav u neduboku jamu, koja na
sreću ustavi njegov pad.

Naskoro ga bol dozove u život. Tukli su ga voluj¬
skom žilom. Hildemond je cereći zube stajao nad njim
i ujedao ga:

,,Ej, moj dragi senatore, poslat ću ja tvoju svjetlost
nekoliko stotina stopa pod zemlju, da se nauči disciplini.

To je doista bila teška pogreška, koju je Cecilije
počinio. Bio je prekinuo niz. Morali su mu potražiti za¬
mjenika, dovesti jednoga čovjeka iz Sigusa, tako da se
rad nije mogao nastaviti nego dva sata kasnije.

Drugi dan od vezali su ga od njegova druga u oko¬
vima, Talijana iz Reata, i rekoše mu, da će sići u rudnik.

Nije bio sam u tom pogrebnom silasku. Stavili su
ga na njegovo mjesto u koloni osuđenika kažnjenih za
lak propust, ili žrtava, kao i sam što je bio, zlovolje
kojega starješine. Otvorom, koji je bio probušen u strani
brda, tijesnim poput ulaza u pivnicu, zavrli su se, s neg-
vama oko gležanja, u kosu galeriju, kojoj je nagib bio

200

tako strm, da se valjalo dobro uhvatiti za konop napet
duž zida, da se ne bi skoturali do dna.

Cecilije osjećao je, kako mu noge klecaju pod tere¬
tom tijela. Tetive njegovih mišića, povrijeđenih neobič¬
nim naporom, stezale su se bolno. Klizao se niz drveni
pomost, koji je napola bio utonuo u ljepljivo tlo, ne¬
prestano zalijevano vodom, koja je probijala. Čovjek,
koji je išao pred njim, ustavljao je njegov pad. Nesreć-
nici podržavali su se uzajamno, kako su mogli, opomi¬
njali na teške prolaze, upirali se jedan o drugoga kod
najmanjeg posrtaja. Išli su pipajući zemlju nogama,
zapadali su polagano u mrak slijedeći jednoga pazitelja,
koji je nosio rudarsku svjetiljku. No svijetla, koje se
na čelu povorke gubilo u sjenovitim dubinama silaska,
nijesu vidjeli. Oni, koji su bili gore više, kao Cecilije,
nijesu imali za putokaz drugo nego slabo svijetlo izvana,
kojega su posljednji odrazi dohvaćali strop sav sjajan
od vlage i nakićen dijamantima kapljica. Pogledi nesreć-
nika hvatali su se očajno toga posljednjeg vidjela. Znali
su, da će mu za jedan čas biti kraj i da ga ne će ugledati
nikad više. Za jedan časak učini im se, da su u potpu¬
noj pomrčini. Silazili su još uvijek istim ispresijecanim
pokretom, kojemu nije bilo kraja. No njihove grozni¬
čavo raširene zjenice uhvatile su najzad slab svijetao
zračak, koji je titrao još na jednoj gredi stropa. Zrak
je otančao, otegao se kao svijetla pruga, koja dopire
ispod zatvorenih vrata, činilo se, da se zadržava časom
na bridu tavanice, i najeđnoč se utrne... Cecilije, usop-
ljen, osjeti u taj čas smrtnu tjeskobu svih svojih drugova
u sindžiru. Šutnja je bila tako duboka, da se razbiralo
kucanje srdaca pritisnutih neizrecivom stravom. Svaki
je ćutio na sljepočicama nagle kucaje krvnih žila. Zatim
topot njihovih koraka, koji su zvečali na hrapavom
tlu, zagluši ih svojim isprekidanim i jednolikim bahtom.
Konačno zveka potezanih lanaca, koji su udarali jedni
o druge, postane pravilna ; bili su na dnu silaza.

Galerija, u koju su zašli, bila je široka i visoka.
Tama se činila sve gušća i dublja, jer lampa paziteljeva,
koji je išao pred njima, neprestano je svjetlomrcala,
i svaki put, kad se pomračila, crni prostor zaplivao je
u talasanje još neprozirnije, koje ih je još više satiralo.
Hodnik je činio nagle okuke, ili se tavan snizivao izne¬
nada. Trebalo se neprestano prigibati, ali se nije bilo
moguće očuvati od svih udaraca glavom. U onoj mrklini

201

bilo je čudo, kako se lubanje nijesu porazbijale o oštre
izbočine stijena. Tako su stupali više od dva sata. Na
nekim mjestima morali su se uvući u tijesne prolaze,
koji nijesu bili viši ni širi od tri stope, i potrbuške vukući
svoje verige, ozljeđujući se na laktovima, valjalo je pu¬
zati sa strahovitim naporom. Bio je užasan taj osjećaj
materije, koja steže živo tijelo, osjećaj jame, koja se
sužava oko pogubljenika i polagano ga guši.

Poslije nebrojenih zaokreta sjavili su se u kriptu
napuštenu od rudara, ljudsku staju, koja je pružila za¬
klon stotinama bijednika. Ovi su bili kao izgubljeni
među golemim prirodnim stupovima, koji su nosili pod¬
zemni rov. Kroz polumrak, koji se rumenio u ovoj pe¬
ćini, nije se ni slutilo isprva, kako je prostrana i kako je
proširena u svim smjerovima. Sa praga čovjek nije bio
ošinut drugim nego strahovitim zapahom toga mjesta,
gdje su se kroz godine jatile tisuće ljudskih bića, vršeći
sve funkcije stočnog života u jadnoj pomiješanosti.

Cecilije, gušeći se na pragu od toga neiskazanog
smrada, prepade se. Reče u sebi: ,,Za me je ovo gore
od svega. Kako ću moći to podnositi ?” Ugleda opet
u taj tren zračnu glavu Ciprijanovu, kako mu se bila
ukazala u Sekstijevu polju, i zavidio je mučeniku. Pro¬
miskuitet ove tamnice doista nije prestajao ni na čas.
Bili su neprestano jedan uz drugoga, za rada, za obroka
pa i u snu. Za čovjeka kao on, ova muka prelazila je
najgore torture. Ni njegova misao nije mu više pripadala.
Bio je tu, pomiješan s ljudima najniže bagre, kojih mu
se dreka, psovke, prostačke besjede nametale sve do časa,
kad bi izgubio svijest, poražen umorom i ukočenošću
lošega sna.

Veći dio ove čeljadi bili su robovi bjegunci, sužnjm
carskih imanja, koji su za bijeg bili kažnjavani dužim
ili kraćim boravkom u rudniku. Gotovo su svi dolazili
iz Fusale, u hiponskom kraju, gdje i sam Cecilije bješe
posjedovao ogromne spahiluke. Ističući se malo iz tog
ološa, odlikujući se manjom prostotom, dapače i pre-
tencijama na kulturu i eleganciju, nalazili su se tu i neki
osuđenici iz Atike, koji su zabasali u Sigus, pošto su bili
prošli sve eksploatacije po Španiji i Africi: neki indivi¬
duum iz Dekelije, bivši nadzornik u srebrnim rudnicima
laurijskim, osuđen za krađu na štetu fiska ; neki zlatar
iz Halkide, koji je bio ukrao zlatni pehar u hramu Harita
u Orhomenu ; jedan ratar iz Megare, koji je iz pohlepe

202

umorio bio jednoga od svojih najbližih rođaka. Bio je
konačno jedan Židov iz Aleksandrije, optužen, da je
patvorio novac, i koji nije prestajao deklamovati protiv
grabežljivosti i idolopoklonstva rimskih činovnika. Svi
ti uznici stradali su pod batinom jednoga azijskog nad¬
zornika, Karijca iz Halikarnasa, po imenu Pamfila.
Uopće, to su bili ljudi u godinama ili vrlo mladi, nesposobni
za komplikovan ili odviše težak rad. Upotrebljavali su
ih za tovarenje kolica, ili da slažu rudaču, koju su rudari
lomili u susjednim oknima.

Što je Cecilija najviše zapanjilo, bilo je, da usprkos
svemu podnosi ovaj novi život. Morao je puzati nepre¬
stano da puni čabrove za radnicima, kako su lomili
rudaču, u zasljepljujućoj prašini, usovima pijeska, koji
se rušio. Zagušljivost od lampi i smolavih lučeva činila
je još nesnosnijom onu zagušljivost hodnika stisnutih
i bez uzduha. Pluća su se razdirala od neizlječivog i
zastarjelog rudarskog kašlja. I svaki čas pokapale su
eksplozije pod ruševinama čitave odjele, ili su se ljudi
onesvješćivali otrovani isparivanjima supstancija, koje
su se rastvarale. Ali najgori je bio povratak poslije svag¬
danje rabote u onu staju od kripte. Cecilije osjećao je
isto gađenje kao prvi dan. Nije mogao priviknuti onome
smradu, onoj nečistoći, onim dronjcima, onim hrpama
otpadaka, svoj onoj prljavštini, usred koje valjalo je
jesti i spavati. Ovdje ondje ljepljiva i napola gnjila slama
pokrivala je tlo. Blago još onome, koji je našao takvu
hrpu slame, da se na njoj pruži. Veći dio vremena lije¬
gali su na golu zemlju, zamotani u pohabano odijelo i
u stare izdrte pokrivače. Gamad je vrvjela i s njome
štakori, miševi, pauci. Među tim paucima bilo je grdosija,
kojih ujedi izazivahu svrbež, koji put otjecanje ili uko¬
čenost kojeg uda. Te opake životinje tvorile su jedinu
faunu rudnika, isto onako kao što ondje nijesu poznavali
druge flore do blijedih pjenušastih gljivica, koje su u
vijencima visjele pod oblicama na stropu.

U izvjesna razdoblja neprestano prokapljivanje
zidova pretvaralo se u prave poplave. Meko se tlo ra¬
stapalo. Živjeli su u blatu, zaglibili se u nj kod spavanja,
kao u močvaru. Taj osjećaj ljepljive studeni bio je stra¬
vičan za Cecilija, otkad je mogao misliti. Redovito je
u oknu usred guranja, udaraca, rušenja i odrona ma¬
terije bio kao satrt i uništen. Njegov mozak kao da je
postao uzet. No katkad u blatu kripte, za odaha, koji

203

je bio ostavljen snu, njegov duh budio se od svoje za-
mrlosti. On je bio spavač, kojemu se oči najednom otvore,
koji nema više svijesti o sebi, ni o mjestu, gdje se nalazi,
i koji se upinje da nadoveže sadašnji čas na uspomenu
svoga prošlog života, koja bježi od njega. Pojam vre¬
mena za njega je bio ukinut. „Koji je sat ? Što se radi
gore?... Što je s Birzilom ? Zašto ta odsutnost, ta
uporna šutnja ?” I u mraku, koji ga je gušio, osjećao
je, kako sve većma gube boju i bijedno iščezavaju naj¬
običnija viđenja, najdraže slike njegova pređašnjeg
živovanja. Osjetni oblici brisali su se malo po malo u
njegovoj pameti. Nije bio više nego gola volja, u noći,
bez zore i bez granica. U toj crnoći gubio se isti pojam
prostora. U kojem zakutku neizmjernog labirinta bio
je zatvoren ? Bez sumnje sasvim na kraju rudnika sudeći
po tome, što se gotovo sasvim izgubila svaka buka.
Često je taj muk postao strašniji od plača i zapomaga¬
nja, koje se najednom znalo dići u tami kripte od nastupa
razdirućega kašlja, koji nijesu prestajali. Koji put je
besanica podizala sve te bijednike na njihovim ležajima.
Opaka ćudljivost izazivala ili je i kinjila, potreba da
udare, ubiju, da iskale na nekome užasnu kivnost, koja
se nakupila u njima od te nepravde, kojoj nije bilo imena
Ili pak, kad su bili odviše žedni, kad su im usta gorjela,
kad su njihovi izgladnjeli želuci vikali od lačnosti, po¬
činjali su ludovati. Snovi umobolnih mutili su njihove
mozgove u vrućici. Jedan dan, kako nijesu bili jeli već
dvadeset i četiri sata, nastade u rudniku prava zaraza
ludila. Seljak iz Megare mislio je, da je u svojoj kućici,
kraj ognjišta, za prostrtim stolom. Drečao je kao pijanac :

,,Ah, da lijepa života, lijepa života!... Evo, što ja
volim ! Piti s drugovima oko ognja, na kojemu pucketa
suho drvo, usječeno usred ljeta, i na kojemu se peče
grašak i zapretana bukvica...”

„Ja”, prihvati čovjek iz Dekelije, „ja volim vruće
ljeto, kad šturak pjeva i kad gledaš, kako se lemnosko
grožđe šara.”

Zlatar iz Halkide, koji je bio pokrao Harite, kojemu
je duh ostao bistar, lelekao je:

„Ah, da! Blaženi živote, gdje si ?... Gdje su lijepe
kotarice friških smokava, mrčike, slatko vino, ljubičice,
koje su se rascvale kraj izvora?...”

Na te riječi seljak udari u smijeh i stane bučno
odisati:

204

„Ja ćutim miris drozdova... Ovo miriše na droz-
dove, moje mi vjere!... Evo, ovce se vraćaju u tor.
Žene sa živežem trče u kuhinju. Sluškinja je pijana.
Amfora se prevrnula... Ah! Tu miriše po vinu! Tu
miriše po pečenju !”

Cecilije plakao je slušajući ta buncanja. Malo za¬
tim, nesrećnici otriježnjeni, ježeći se na studenoj zemlji
u svojoj tamnici, njušeći gnojne mijazme, vječnu infek¬
ciju toga smetišta, nalazili su se pred svom grozom svoje
sudbine.

Tada, da bi izbičevao energije, oživio gnjev, aleksan-
drijski Židov stane recitovati kreštavim glasom jednu
sibilinsku pjesmu, koja je hodala tada po sinagogama
misirskim, pa i po kršćanskim općinama. Klicao je:

„Jao tebi, kćeri Lacijska, djevojko nježna i bogata,
koja si se izjednačila s robinjom pijanom od vina ! Za
kakav si brak ostavljena! Nemila gospođa vući će te
za kosu. Plakat ćeš lišena svoga sjajnog širokog poruba
i odjevena u kajačko ruho, ohola kraljice, kćeri staroga
Latina ! Past ćeš oborena zauvijek. Slava tvojih legija
s ponositim orlovima otići će u dim ! Kamo će se djeti
tvoja snaga ? Koji će narod htjeti da bude tvojim sa¬
veznikom medu onima, koje si podvrgla svojoj často-
Ijubivosti i proždrljivosti svoga trbuha?...”

I uz odobravanje Grka, Azijaca i Afričana nastavi
divljim zanosom :

„Da, ti ćeš iščeznuti, Orle, i tvoja užasna krila i
tvoje prokleto perje i tvoje opake glave i tvoji mrski
čaporci i sve tvoje zlokobno lice, da odahne zemlja,
da se podigne oslobođena od tvoje sile i da se počne
nadati pravdi i milosrđu Onoga, koji ju stvori...”

Taj neutješni prizor porazio je Cecilija. Zapao je u
svoju običnu ukočenost, kad drugi ili treći dan, kako
je ležao potrbuške u jednome oknu, čuje kroz uski otvor,
koji je izlazio u galeriju, brz razgovor među nadzor¬
nikom Pamfilom i nekim paziteljem na prolasku. Nepo¬
znati je govorio:

„Mapalik ?... On je sad u Hermotimovoj radionici...
jest, opet su otvorili tu zapuštenu radionicu. Čini se,
da su našli novu žilu.”

Ovo nekoliko riječi, slučajno čuvenih, bilo je dosta
da ga ohrabri za neko vrijeme. Dakako, on nije znao,
što bi učinio da dođe do Mapalika, ni kojim bi putem
stigao na Hermotimovu radionicu. No nesavladiv nagon

205

govorio mu je, da će naći toga čovjeka: to je bila stvar
sigurna. Slijedeći dan učinilo mu se dapače, da ga je
prepoznao kroz odušku u oknu, gdje je među nepresta¬
nim rušenjem skela i u gustoj prašini slagao odlomljenu
rudaču... Sigurno je to bio on, Mapalik, sa svojom
kožnom pregačom, svojim šeširom ispunjenim kučinama,
sa svojom lampicom od mjedi pričvršćenom na obodu
na vrh čela. To su bila bez sumnje njegova pognuta
seljačka leđa, njegovi dugi krakovi, njegovo lice grmalja
slabo uglađena... Premda je rizikovao oštru kaznu,
Cecilije poleti prema tijesnom otvoru, uvukavši se teškom
mukom u ždrijelo i poviče iz svega glasa:

,,Mapaliče! Mapaliče !”

No kad je sasvim provukao svoje tijelo, čovjek
ili prikaza, za kojega mu se činilo, da ga vidi, iščezne
u mraku galerije.

To razočaranje dovede ga iznova u očaj. Uostalom,
sada se činilo, da ga Pamfil hoće navlaš ukloniti iz ra¬
dionice, gdje je obično radio i na kojoj je bio vrlo živ
promet. Slao je daleko u okno odskora otvoreno u druš¬
tvu Megaranina i čovjeka iz Halkide. Služili su kao po¬
magači rudarima, koji su tada bušili ogromne plasine
kremena, koje su zatvarale pristup k žili. Radnici, pošto
bi probili stijenu polugama, dobivali su prolom lijevajući
vapno i kiseline u rupe, ili su razbijali kamen žarom
velikoga ognja. Kod bušenja su im pomagači svijetlili
lampom, dodavali su im oruđe ili su čistili mjesto za njima.
To je bio rad dosadan i koji je zahtijevao neprestanu
pažnju.

Drugi dan, kako su radili na tom mjestu, rudari
navijestiše, da će zapaliti borovo granje u dnu jedne
apsidiole, da rascijepe balvan, koji im je smetao. Bili
su poveli sa sobom ono jutro čovjeka iz Dekelije, bivšega
nadzornika laurijskih rudnika. Kad je ušao u viganj,
gdje je jedan radnik čučao i oštro lupao po žili, Grk
nabere nosnice osjetivši neki sumnjiv miris. Odmah
reče prvome radniku :

„Na tvom mjestu ja ne bih palio : čini mi se, da je
opasno.”

No prvi radnik sagnuvši se izjavi, da ne osjeća ni¬
šta. Dao je nalog, da zapale hrpu ogranaka, koje su po¬
magači bili donijeli i nametali na hrpu pod stijenom.
Naskoro ljuti dim postane tako zagušljiv, da su ljudi
morali uzmicati u hodnik, koji je spajao apsidiolu s ga¬

206

lerijom. Taj je dim prodirao kroz očne kapke, stezao-
pluća, koja su se trzala u grčevitom i neprestanom ka¬
šlju. Cecilije zaplakanih očiju bio je izmakao sve do otvora
hodnika na samom pragu galerije. Jedva je nazirao na
drugom kraju rova u crvenkastom plamsanju, koje je
izmjenice podrhtavalo, siluete svojih drugova, koji
su se sagibali pod preniskim svodom. Glas prvog radnika,
koji je vikao zapovijedi, činilo mu se da dolazi vrlo iz¬
daleka... Najednom zatutnji užasan prasak eksplo¬
zije. Neka vrst podzemnog potresa zadrma čitav rud¬
nik. Cecilije, silovito bačen o zid galerije, sruši se pod
tučom kamenja. To je bio nagao skok u mrak... Ko¬
liko je trajala njegova nesvijest ? Samo se sjetio ka¬
snije, da mu je bol od otečenog mjesta na zapešću konačno
povratio duh. Bio je u potpunoj tami, u strahovitoj
šutnji, kao zakopan u najvećoj dubini zemlje. Opipa
svoje izubijano tijelo, pokriveno kontuzijama. Osim
ogrebine na zapešću, sva su mu uda bila netaknuta.
Ta konstatacija potakne njegovu hrabrost. Napipavši
svoju lampu, koja je bila pala do njega, digne je sa zem¬
lje i ukresavši u gubu načini malo svijetla.

Eksplozija je bila začepila otvor hodnika i sve is-
prebacala u galeriji. On i ne pomisli na svoje drugove,
koji su bez sumnje bili satrti pod ruševinama. Nije imao
nego jednu misao, da stigne što brže u kriptu, odakle
je bio pošao malo prije slijedeći u mraku pazitelja.
Lampa, koja je dugo već bila gorjela, nije imala ulja
nego za dvanaest sati. Trebalo ga je štedjeti, da stigne
na kraj. I pitao se sa tjeskobom, kako će naći put u la¬
birintu rudnika. Na jednom mjestu, gdje se galerija ra¬
čvala, oklijevao je časak, zatim po nagonu okrene hod¬
nikom na desno. Ovaj je bio širok i visok, i tako prostran,
s podom tako savršeno uglađenim, da je Cecilije utrnuo
lampu, uvjeren, da će moći hoditi tako neko vrijeme
bez smetnje usred mraka. Na jednom zaokretu morao
ju je opet zapaliti i gle, kad je digao mali trepereći pla¬
men noseći ga duž zida, prepozna našarane ugljenom
na glatkom kamenu natpise braće, koji su ga kod prvog
silaska onako duboko bili ganuli: „Lučila, živjet ćeš...
Živjet ćeš uvijek u Bogu... Živi u vječnosti... Svete
duše, opomenite se ubogoga Marcijana!” Na taj pogled
otme mu se radostan klik, koji se odbijao dugim jekama
u zvučnoj šutnji rudnika. Sad je bio spašen. Znao je,
da radionica Hermotimova, gdje je zapovijedao Mapalik,

207

ne može biti vrlo daleko. Po sjećanju snašao se bez mnogo
truda. Pruživši ruku pred svijetlo lampe žurio se što je
mogao, bojeći se kod svakoga koraka, da će biti uhva¬
ćen od ophodnje pazitelja i odveden u pakao svoje kripte.
Kod najmanjeg šušnja prilijepio bi se k zidu, zavro bi
se u udubine i prirodne panjege u galeriji, u pobočnim
rovovima. I nastavljao je svoju zadihanu trku nalazeći
na prolazu vodopade, koji su se, prošavši najveći dio
puta ispod zemlje, slijevali u Sigusko jezero. Viroviti
lahor duhao mu je u lice rosu od kapljica. Zatim platna
zatreptaše pred drvenim vratima. Vihar od uređaja
za promaju malo ga ne baci na zemlju... Tamo vrlo
daleko drhtavi su se plamenovi pomicali u gustoj po¬
mrčini kao krijesnice. Hoće li stići donle ? Vidio je ve¬
like osjene, koji su se ocrtavali na pozadini pećine, koja
je bila sva crvena... No on je osjećao, da je na kraju
daha i snage. Kad je prekoračio prag radionice, koljena
mu poklekoše : malo nije izdahnuo...

Njegov čas nije došao bez sumnje. Došao je još
jednom k svijesti. Otvorivši oči, vidje se, gdje leži na
krevetu od krpa. Blagi lik sagibao se nad njegovim če¬
lom : To je bio Flavijan iz Tigisa. Druga bratska lica
okružila su ga. Prepoznao ih je. Bio ih je vidio u Kartagi.
To je bio Jader, mazgar ; Bos i Narcal, njegove dvije
sluge; Mata, konjušnik, i Celerin, tajnik Ciprijanov.
To je bila za njega velika radost i kroz suze ponavljao
im je riječi psalma : ,,Evo kako je dobro i ugodno, kad
braća stanuju zajedno.”

Bili su ondje živeći u zajednici, tvoreći pravu malu
crkvu, po sudioništvu Mapalika, koji je neprestano
tražio kršćane, koje su slali u rudnik. Drugi pazitelji,
također službenici Kristovi, bdjeli su s njime n'ad bra¬
ćom. Bili su izabrali za nove došljake radove manje
trudne. Flavijan i Celerin bili su zabavljeni čišćenjem
rude. Ona tri mazgara i bivši nadstojnik staja Ciprijano-
vih vozili su kolica u rudnik.

Čim se Cecilije mogao prihvatiti posla, Mapalik
ga opomene, da će odsele raditi s Celerinom i vitezom
iz Tigisa. Reče mu povjerljivo :

,,Pazi, da se ne odaš! Kažnjen bih bio ja... Po¬
slije eksplozije mora da su mislili, da si poginuo sa svojim
drugovima. Ja ću te ovdje sakriti. Nitko se ne će ogledati
na te. Ali opet ti kažem, budi oprezan!...”

208

Cecilije nije mislio na se. Što je odmah zaiskao,
bili su glasovi izvana. Na nesreću pazitelj sam nije znao
ništa o Birzili. Dojavio je samo svome uzniku, da je
Marku Marcijalu, koji je ispovjedio vjeru javno, bila odsje¬
čena glava u Lambesiji s Jakovom i Marijanom. Đakoni
poslani od biskupa iz Teveste i Lucijana kartaškoga,
bili su mu potvrdili taj glas, koji je već dopro u Sigus.
Ovi su mu bili osim toga donijeli živeža i rublja za braću
uznike. No kako je na njih vrlo pazila policija i upravi¬
telji eksploatacije, bilo im je uskraćeno dopuštenje
da siđu u rudnik.

,,A ti,” opet će Cecilije, „ne bi li ih mogao opet
vidjeti, povjeriti im jednu poruku ?”

„Bi,” reče Mapalik, „ako se vrate ! To je sumnjivo
uostalom, jer oblast pokazuje se vrlo sumnjičava i sve
oštrija. Ja sam sam pod sumnjom. Hildemond me je
prijavio prokuratoru.”

Tako nikakav glas ne će mu doći! Bilo je svršeno !
Birzila je bila kao mrtva za njega. Bio je kao opsjednut
njome, osjećao je pravu grižnju savjesti. Ljutio se na sebe,
što nije mogao savladati ljubav prema djevojci.

Tada je pao u tugu bez nade. Nije se mogao dapače
više ni moliti. To je bilo otvrdnuće njegova dugoga
stradanja. Njegova duša, kao njegovo tijelo, bila je
tako iznemogla, da nije više imao snage prizivati nat¬
prirodnu pomoć. Zatim, kako su prolazili dani, bratska
okolina, u koju je bio ušao, dade mu napošljetku barem
umirenje. Disciplina je ovdje bila također blaža nego
ondje, premda su sužnjevi i tu nosili uvijek verige. Mapa¬
lik je morao hiniti neku oštrinu, da ne bi izazvao sumnje
pretpostavljenih. Kripta, u kojoj su živjeli, bila je ko¬
načno manje gadna i nezdrava, unatoč stalne vlažno¬
sti tla. Skromne materijalne olakšice davale su kažnje-
nicima izvanredne radosti. Među živežem, koji su bili
donijeli đakoni, bilo je dodano nešto poslastica kao
suhih smokava, jabuka, kolača, pšeničnoga kruha, koje
su mijenjale malo užasnu rudničku hranu. Cecilije osjeti,
kako mu suze naviru na oči, kad mu je Jader dao malen
komadić bijeloga kruha i gutljaj čistoga vina.

Prisutnost, ljubazna i zabrinuta pomoć ovih skrom¬
nih ljudi bile su mu najbolja od svih pokrepa. Divna mu
je bila njihova nada, vjera, čvrsta i odlučna hrabrost.
Kao nekoč apostoli u Jerusalimu, živjeli su u radosti
i bezazlenosti srca. Narcal osobito, mršav čovjek, onaj,

! 4

209

kojega su u Kartagi zvali gimnosofista, zanosio je sve
svoje drugove. Često je imao viđenja. Jednom, kad je
bio otišao sa svojom zapregom u daleku i napuštenu
galeriju, vrati se razasjana lica, žarkih očiju. Reče braći,
koja su se zapanjila od čuda :

„Vidio sam Ciprijana !... Opomenuo me, da ga
slijedim. I kad sam ga pitao, da li smrtni udarac jako
boli, odgovorio mi je : ,,Tijelo ne osjeća ništa više, kad
je duša drugdje. Ne trpi više naše tijelo, Krist je, koji
trpi za nas... ”

I zanijevši se iznenada :

,,Krist ? Vidjet ću i Njega! Vidjet ću Gospoda.
Pogađam njegovu prisutnost oko sebe. Kad idem znojan
sa svojim konjima, u mraku galerija, osjećam njegov
dah kako prolazi. Sve mi se tijelo zgrozi, a moje lice,
kao moja pluća, okrijepe se od njega.”

Te riječi užizale su Jadera, glavnog mazgara. No
svagda mučaljiv i uporan nije ništa pokazivao od toga.
Samo njegove tvrde sive zjenice kovnog sjaja sijevale
su žarkom vatrom. Putujući za svojim životinjama
preko planina numiđijskih i velikih pustih ravnica Pro-
konsularne Afrike bio se navikao za svojih dugih samot¬
nih ura promišljanju. Bio je postao kontemplativan
čovjek. Mirna odlučnost, nepokolebljiva ustrajnost ovoga
šutljivca krijepile su Bosa i Matu i samog Celerina, koji
su imali manje duševne čvrstoće i kojima se su katkad
znale izmaći gorke riječi. No zanosne propovijedi Nar-
cala a i Flavijana iz Tigisa odnosile su svako kolebanje
i svako klonuće. Ovi nijesu htjeli vidjeti ni rugoba, koje
su ih okruživale, ni žalosti ovoga časa. Pobuđivale su
druge na duhovni život, kojim, ako nijesu upravo ukla¬
njali strahoviti život, koji su provodili, a ono su ga ba¬
rem neprestano proslavljali. Sve im je pružalo povod,
da se raduju ; najmanji predmeti, najteže kušnje pre¬
obražavale su se za tren oka u njihovim duhovima,
mijenjali su se u utješne ili slavne simbole. Ako se koji
od braće tužio na taj rudnički mrak, gdje su morali na¬
badati pipajući kao slijepci, Narcal mu je odgovarao,
da je ista noć svijetla djeci Svjetla... ,,A što je odgoda
od nekoliko dana za one, koji čekaju vječnu Svjetlost ?... ”
Čađavi stijenj lampa davao je ,,božanski miris Kristov”.
Ostrižena kosa robijaška bila je ,,vijenac slave”. Kad su
se gušili u dimu od zublji, prašine i otrovnih mijazama
rovova, Narcal je klicao : „Srce vaše raširit će se u rado-

210

stil... Vi ste zlato i srebro rudnika, buduće bogatstvo
svijeta!... Vi ste pšenica u žitnicama Vječnoga!”

Tim tvrdnjama i tim veličanstvenim obećanjima
odgovarala su utješna pisma, koja su stigla izvana. Una¬
toč predviđanju Mapalikovu, đakoni su znali opet do¬
prijeti u Sigus. To je bio blagdan za uznike, kad je Jađer
razmotao živež. Na dnu jedne kotarice otkrili su raspisnu
poslanicu, koju je nekoč Ciprijan bio upravio svim rud¬
ničkim osuđenima i koju je nanovo izdao na svijet Lu-
cijan, novi biskup kartaški. Usred sabrane šutnje pro¬
čitao ju je Cecilije.

Sa duhovitim umijećem stila, cvjetnim poredbama,
umiljatim alegorijama i katkad s lirizmom, koji je bio
prepun slika, biskup se trudio pokazati im, da ne trebaju
žaliti u svojoj podzemnoj uzi svijet, koji su izgubili radi
Pravde... „Bez sumnje,” govorio je, „sunce, koje is¬
tječe, rasvjetljuje Istok, lutajući mjesec obasjava nebo
svojim zracima ! No Onaj, koji je stvorio te dvije zvije¬
zde, veće je svijetlo u vašim tamnicama. Sjaj Kristov,
koji se diže u vašim srcima i u vašim dušama, odgoni
mrak vašega pakla. To mjesto tame i smrti za druge
vama je sve obasjano bjelinom i vječnošću. Sto ću vam
reći više ? Put godišnjih dobi vama je isti kao i onima,
koji vide dan. Došla je zima, dok ste vi bili zatvoreni
pod zemljom. No Zima progona odštetila vas je za mjesece
studeni, koji su bjesnili gore. Za Zimom doći će Proljeće,
sve mirisavo od svojih ruža, blistavo od kita svoga cvijeća.
No naslade raja, koji već gledaju vaše oči, okružile su
vas ružama i cvijećem i nebeski vijenci opasali su vašu
glavu. Evo skoro i Ljeta, evo dolazi plodna žetva, evo
žita, kojega je prepuno gumno. No vi, koji ste sijali za
slavu, kupit ćete slavno snoplje. Imat ćete i vi svoju
Jesen i po milosti duhovnoj izvršit ćete sve poslove.
Tamo gore donose kotarice za berbu, gazi se grožđe u
kaci, no vi, loze zabrekle od mezge u vinogradu Božjem,
krasni grozdovi s jagodama već zrelim, vas gazi mržnja
i progon ovoga svijeta. Rudnik je vaša preša. Mjesto vina,
vi prolijevate svoju krv. Neustrašivi i jaki u mukama,
pijete radosna srca čašu svoga mučeništva...”

Svi ponosni, što su nadahnuli takvo pismo, bijednici
slušali su ga plačući od radosti nalazeći zacijelo, da neke
riječi ne će biti nikad dosta lijepe da izraze sjaj njihove
žrtve. I Cecilije, preklopivši pismo, govorio je sebi:

211

„Evo, mi smo tako pokvareni, da trebamo čitavu
retoriku dekadencije da sebi zastremo grozu smrti!
No ipak nitko ne će biti išao dalje od nas u iskrenosti.
Mi pečatimo svoju vjeru svojom krvlju. Onaj, koji je
pisao ove fraze, odviše možda proračunane, i ovi, koji,
koji su ili slušali s ushitom, svi smo spremni dati svoj
život da posvjedočimo ono, što se čini ludost u očima
svijeta, to jest, da je Krist uskrsnuo od mrtvih.”

Zanos, koji je to pismo raširilo među njegovim
drugovima, osvoji i njega. Za čas je zaboravio radi njega
svoj veliki bol. Nije mislio više na svoju kćer. Vjera,
koja se prelijevala, osvajala mu je dušu. Našao je opet,
za bolju stvar, rječitost svoje mladosti. I on, kao Nar-
cal i Flavijan, sokolio je braću. Govorio im je:

„Zašto da se predajemo tuzi ? Mi ne ćemo ovoga
svijeta, koji nas progoni i koji nas muči. Za koju bijedu
prodali bismo mu svoje duše ? Raditi, roditi djecu, uži¬
vati, zabavljati se po zapovjedi, eto, što nam predlažu.
Ah! Mi ćemo pobijediti taj svijet materije i osjetila,
taj svijet sile i nepravde! Mi ćemo utvrditi jedinu Pravdu
i jedinu Stvarnost!”

1 mislio je: „1 ovdje opažam već prvijence boljega
svijeta. Ovi Tvrdi radnici postali su blagi ljudi, predani
koji primaju svoju sudbinu, gdjekad i s oduševljenjem.
Oni su mladi svijet, živi svijet. Koja razlika od atara-
ksije, samoće stoika, njihova preziranja svjetine! Ovdje
se vrste približavaju u jednakosti potreba. Ljudi še
brate, razumiju bolje po ljubavi. To je jedinstvo svih
u Kristu.”

Kao da će ga potvrditi u tim mislima, svako se veće
Narcal vraćao iz rova sav strepeći, sav izvan sebe od nade,
i vikao je grleći braću :

„Kažem vam uistinu, Gospod će doći!”

Zatim, kako su dani išli jedan za drugim, a ništa
nije došlo da izmijeni njihov žalosni život, to beskrajno
i zaludno čekanje oslobođenja konačno je slomilo još
jednom njihovu hrabrost. Sada su ih đakoni pohodili
u većim razmacima. Isti Mapalik, zabavljen drugdje,
činilo se, da zanemaruje sužnjeve. Užasan osjećaj žalo¬
sti i ostavljenosti prodirao je u njih sporo, pobjednički.
Osjećali su se odviše sami, odviše daleko od svijeta.
Ipak je bilo braće u rudniku, bio ih dapače velik broj.
Mapalik je to bio rekao. Uostalom oni su to znali. Kad

212

su odjeli kršćana bili u blizini, najednom, u sat moli¬
tve, tri udarca u razmaku čula su se u zidu, zatim sedam
udaraca u bližim razmacima. Ovi tajanstveni brojevi
davali su tačno znak za sakupljanje, koji se predavao
od jednoga kraja galerija do drugoga. Tada je šaputa¬
nje molitve napunjalo sav rudnik. No evo kako odavna
rudari na Hermotimovoj radionici nijesu ništa više čuli.
To ih je poražavalo, kao da su sasvim odsječeni od sva¬
koga ljudskog općenja. Njihova tijela slabila su sve to
više. Otrovi uzduha pokvarenog od dima zublji i lampa,
nezdrava isparivanja iz tla, rastvarali su im krv. Ceci-
lije se plašio sve više kod pomisli, da bi ga njegovi živci
mogli izdati. Njegove stare rane oživljavale su. Saptao
je tiho:

„Ah ! Kako je kušnja duga ! Gospode, kada će doći
kraj ?”

Unatoč Narcala i Flavijana, koji su se upinjali da
odole, mračna potištenost osvajala ih je jednoga za
drugim. Sam Jader, obično tako čvrst, imao je časove
slaboće. Jedne noći, poslije napornog rada, bijednici
zavapiše doista „iz dubina”. Bos je dozivao svoju ženu
svoje dijete tako lijepo, koje je imalo, kaže, oči sjajne
kao dvije zvijezde. Celerin je tlapio govoreći o svojoj
kućici u predgrađu utičkom. Jader je vidio opet svoj
stan blizu Mapalija, — staju, pojatu, koja je sva miri¬
sala od sijena. Govorio je sebi: „Tko će biti prekupio
mazge... i maloga konjica mauretanskoga ?...” Za sve
je život bio nekoć tako spokojan, tako blag... ! Cecilije,
misleći na svoj, izgovori s naglaskom beskrajne tuge:

„Kriste, pomozi nam!”

„Zašto ste žalosni ?” reče Narcal. „Gospod će doći.”

Napošljetku, prije nego će zapjevati noćni psalam,
zakucaše poziv na zid. Pritisli su tjeskobno uši o tlo...
Nikakva odgovora. Bezdana šutnja, ispresijecana od
vremena do vremena padom kapljice, bijegom štakora,
lakim šuštanjem, za koje bi čovjek rekao, da netko slaže
tkanine u kakvoj susjednoj sobi. Zatim ništa više nego
lupanje više ili manje glasno njihovih srdaca, kao da
tok života opada svaki čas, gubi se u njima.

Sutradan je Cecilije sjedio na zemlji pred hrpom
rude, koju je prosijavao, kad se Celerin sa svojim sporim
korakom, svojim umornim izrazom, dugim tužnim li¬
cem približi k njemu i takne ga u rame :

213

„Brate,” reče, ,,ustani! Došao je svećenik odozgo!”

„Svećenik !” klikne Cecilije. „On dolazi od Bir-
ziline strane bez sumnje!”

„Govori tiho, možda smo u opasnosti! To je neki
nepoznati: kaže, da je hitno, da treba skupiti braću
što brže... Molim te, idi tražiti Flavijana na raskršću
triju galerija: ja ću pozvati druge.”

Oni su radili u okolici. Nekoliko časova kasnije,
svi su bili na okupu u kripti. Jader stigne prvi s bičem
na ramenu. Drugi su slijedili, vukući svoje okove, sa
svojim zelenkastim licima, ruku ukaljanih od blata,
pocrnjelih od rudače, krvavih, kako su bile ispucane
i oguljene. Narcal, ugledavši neznanca, poleti k njemu
raširenih ruku. Kliknuo je:

„Blagoslovljen, koji dolazi u ime Gospodnje !”

1 htjede mu dati bratski poljubac. No poslanik
ga ukloni blago :

„Žurimo se,” reče, jer nas opaki vrebaju.”

Zatim dubljim glasom, prizvukom nježnosti tako
prodiruće, da su svi osjetili, kako im se srce od ljubavi
topi u prsima :

„Došao sam da lomim s vama Hljeb života.”

„Ti si svećenik, je li ?” upita Narcal.

„Jesam... svećenik zauvijek...”

Njegove riječi zvučile su neobično svečano. Oni se
pogledaše s nekim nemirom. To je bio zacijelo stranac.
Nosio je dug plašt od smeđe vune, na kojemu je spuštena
kukuljica sakrivala gornji dio njegova lica. Desna ruka
opirala se o kukast štap, kakav imaju pastiri, a na lije¬
vom boku torba je podigla malo tkaninu njegova plašta.
Bit će se bio preobukao u pastira da zametne trag voj¬
nicima od policije. No ovaj čovjek nepoznat rudarima
činilo se, da poznaje vrlo dobro rudnik. On ih povuče
brzo prema dnu kripte, gdje je bila niša dosta velika
iskopana u zidu. Radnici su ondje ostavljali svoje oruđe,
kad su se vraćali s posla. S pomoću Flavijana iz Tigisa,
koji se ponudi kao đakon, svećenik ukloni čekiće i rezervne
poluge, koje su zakrčile donji sto u niši. Zatim izvadi
iz svoje torbe platno, koje se svojom bjelinom činilo
blistavo očima bijednika, koji su se navikli bili gledati
svoje prljave dronjke. On ga raširi kao stonjak na okrajku
stola i svojim blijedim rukama, koje kao da su rasvije¬
tlile nemili mrak pećine, namjesti na neokaljanom platnu
dva kruha, u kojima je bio utisnut lik križa, staklenu

214

posudu u obliku duguljaste boce, koja je sadržavala
vino i konačno zlatni pehar s dva uha. Flavijan objesi
sa svake strane niše dvije rudarske lampe kao svijeće.
Sučelice jedna zublja bila je zataknuta u željezni prsten
o stupu. Miris smole zamjenjivao je tamjan. Gusti dim
svjetiljaka, dižući se u zagušljivi uzduh gubio se u tann
svoda koji se po mjestima sjao tvrdim kovnim sjajem.

Sužnjevi, klečeći u krugu oko niše, pratili su željnim
očima ove svete priprave. Nijesu mislili nego na jednu
stvar u radosti svoga srca, da im je milost Večere Gos¬
podnje, — možda posljednje večere, — konačno bila
udijeljena. Govorili su sebi, da će to za njihova iscrpena
tijela kao za njihove duše biti velik lijek. Vidjela su se
slična čuda. Umirući bili su oživljeni najednoč božan¬
skom Euharistijom...

Iznenada se službenik okrene prema onim stradaju-
ćim tijelima, koja su pala bila do njegovih nogu, i iz¬
govori liturgijske riječi. Anđeoski zvuk toga glasa po¬
digne sva uboga lica prignuta k zemlji. Cecilije promotri
svećenika. Ovaj je bio spustio na pleća svoju kukuljicu
i zabacio na ramena oba skuta svojega plašta. Bio je kao
mlad pastir, obučen u bijelu tuniku, koja je bila obilno
nabrana oko bokova i u struku bila stegnuta pojasom.
Njegove drvene sandale pokazivale su bose noge kroz
mrežu od remenaca, koji su bili isprekrštani oko njegovih
listova sve do koljena. Njegovo lice bez brade sijevalo
je divnom ljepotom. I Cecilije mišljaše: ,,To je stranac,
zacijelo Istočnjak, dosta je, kad ga čovjek čuje., Ah to
je dobar svećenik. Sigurno ovaj dolazi od Boga!

Poslije Očenaša, kad je bio blagoslovio Prilike i
prelomio Hljeb, službenik se okrene iznova k bijednima
govoreći:

„Svetinja svetima!”

Tada njegovo lice i onako lijepo preobrazi se u po-
ražavajućoj svijesti tajne, koja se izvršila. U blizini
toga svijetloga bića, koje je pristupalo držeći Tijelo Go¬
spodnje, Narcal, kojega je duša previrala od oduševlje¬
nja i ushita, nije mogao zatomiti velik usklik ljubavi.

„Dođi, Gospode Isuse!” , , .

Njegovi drugovi i on bili su se digli za pričest. Jedan
za drugim su se redali pred svećenikom pružajući desnu
ruku prekrštenu preko lijeve, ruke radnika i robova
izranjenih udarcima i ozljedama — i dlanovi su drhtali
savijajući se da prime u svoje bolno meso taj neizrecivi

215

Dar. Zatim svećenik, uzevši kalež za obje ručke, približi
ga usnama pričesnika. Svaki je pio redom i oni su se sti-
snuh oko njega kao ovce, koje se vraćaju iz polja, što se
tiscu oko pojila. Svaki put je govorio:

,,Čaša Kristova, čaša spasenja!”

Izgovor tih riječi davao im je tako sjajan blijesak
istine da ubogi ljudi, ne mogući podnijeti nenadano
osvjetljenje takve bjelodanosti, briznuše u jecanje. No
vec je svećenik, okrenuvši se pozadini kripte, spremao
platno i sveto suđe. Klečeći pruženi ničice na zemlji,
rudari se udubiše u dugu zahvalnu molitvu.

Iznenada se diže buka duž galerije: vika, zveka
okova, čitav topot ljudi, koji prolaze. To je bio zacijelo
jedan odio, koji je praćen od pazitelja i vojnika, odlazio
na ?J J . s J ec * no radilište. Preplašeni od pomisli, da će ih
otkriti, rudari potrčaše hitro k ulazu u kriptu. No kolona
je prošla ne ustavljajući se u vrtlogu prašine. Kad su se
vratili, svećenik je bio nestao, da sebi nijesu mogli raz¬
jasniti kojim je izlazom bio pobjegao. Približiše se k udu-
b ! n J- Njcega više, kristalna zdjelica, kalež, blistav sto-
njak bili su odneseni od tajanstvenoga putnika.

U isti čas Mapalik ude, pognut pod svojim bisagama,

a bce n l L ! * mab) . bbl g 1 predan izraz, koji mu je bio
običan. Narcal pohita preda nj, kad ga je opazio :

„Ti si vidio svećenika, zar ne?...” upita ea ti
si ga poslao k nama ?” 9 ”

„Kakvoga svećenika ?” reče Mapalik uznemiren
KT .. 0n ni i e bio vidio nikoga, nije bio poslao nikoga.
Nije znao, sto to znači. I već se plašio od pomisli, da bi
se jedan kršćanin bio mogao ušuljati u rudnik kod onako
oštra nadzora.

v . . prihvati polagano Cecilije, „onaj mladi

čovjek^ koji je došao, koji nam je udijelio Tijelo Božje ?”

„To je bio On !” vikne Narcal iz svega glasa. To
je bio sam Gospodin! Odmah, čim nam je progovorio
zar nijeste osjetili, kao učenici u Emausu, da vam srce
leti k njemu ? Ja, moje srce sve je gorjelo od ljubavi!”

Njihov se duh smete. Što? Gospodin?... Gospo-
c se A ldos ^ 0 i ao doći!.. .Ah, kad je On to učinio radi
njih, njihovo dugo trpljenje bilo je nagrađeno stostruko.
bad ? j Ce b *^* žrtva u radosti, u triumfalnom veselju
pobjede nad svijetom.. Da, zaista, to je bio On!...
Gospodin ih je bio pohodio !...” Ova izvjesnost obuhvati
bracu s tako neodoljivom snagom, da su svi zajedno

216

pali na koljena i isti glasovi klicanja zapjevali su iz nji¬
hovih grudi:

„Veliča duša moja Gospoda i obradova se duhmoj
u Bogu spasu mojem !”

Kad su otpjevali prvi stih, tri udarca na prekid
odjeknu duž zida, zatim sedam drugih u kraćem razmaku •
bio je čas podnevne molitve. Drugi kršćani nalazili su
se u blizini, u neposrednoj galeriji zacijelo. Razabrali
su bih kroz tanine zidove svojih zatvora pjesmu tadosti
i zahvalnosti, i kao da su pogađali, koji je Gost taj dan
prošao rudnicima siguskim, kao da se hoće pridružiti
k radosti bratinskoj, pnnvatili su i oni s nekom vrsti
mističkog ushita slijedeći redak :

. . >>J er učini mi velike stvari, koji je moćan, i sveto
je ime Njegovo!”

Od zanesenih glasova sav je rudnik ustreptao, pod¬
zemna se grmljavina širila galerijama. Rekao bi, da se
zemlja podigla, da će pući od pokliča ljubavi i pravde,
koja je provrela iz dubine ponora i poletjela kao osvet¬
nički i razorni vihar protiv sramote na gornjem svijetu.

Ali pazitelji i vojnici stražari, privučeni bukom,
uznemireni tim strašnim pjevanjem, dotekli su u hr¬
pama iz svih hodnika i iz svih susjednih rovova: Mapa¬
lik, bojeći se, da ne bude uhićen kao sukrivac, okrene
na vrat na nos pete i izgubi se u noći galerija.

III

U LAMBESIJSKOM DOLU

Isti dan, kad su se ovi spomena vrijedni događaji
odigrali u siguskim rudnicima, kršćani iz Hermotimova
okna i oni, koji su radili u susjednim rovovima, optu¬
ženi radi bune i buntovnih pjesama, našli su se izvučeni
iz podzemlja i odmah poslani pješice u Lambesiiu, da im
ondje sudi taborski prefekt.

Odlučivši da učini primjer, legat je bio naredio
osude i smaknuća na veliko. Trebalo je dokrajčiti već
jednom, ugnati strah u kosti toj zemlji fanatika i pljač¬
kaša, tome tajanstvenom i tako nesigurnom kraju aures-
kom, gdje su neprestano tinjale pobune. Radi toga si-
guski rudari, na broj kojih sto i pedeset, saslušali su,
da su svi ujedno osuđeni na kazan glavosjeka. Cecilije
i njegovi drugovi kao najkrivlji, imali su biti smaknuti
prvi. S munjevnom brzinom, kojom su se primjenjivale
ovakve opće represije, opomenuli su ih, kad su izlazili

217

iz pretorija, da će biti odvedeni mahom na mjesto nji¬
hova smaknuća.

To je bilo u jutro, vrlo rano. Bili su natjerali stado
ispovjednika u stražnje dvorište popločano ^ širokim
pločama, koje se pružalo pred kapelama vojničkih zna¬
kova i pred vojničkom bolnicom. Ekonom tammčki,
praćen od stražara, koji su nosili košare, nudio ih je
pićem i jelom. Veći dio njih odbili su. Nijesu primili
nego malo čista vina, da održe svoju snagu do kraja.
Cecilije i njegovo društvo učinili su kao drugi. Dodavali
su čašu od ruke do ruke, zatim dadoše jedan drugome
posljednji put bratski cjelov. Bili su mirni, puni vedrine,
pouzdanja u Boga, potpunog predanja u njegovu volju,
da je bilo za čudo. Svi su ostali šutljivi, osini Nareala,
koji je, uvijek nemiran, uzbuđen predviđanjima, taknut
prisutnošću nevidljivih sila, proricao. Pruživši ruke
k sjeveru naviještao je najezdu konjika strahovitih lica,
blistava oružja, na konjima, koji su imali haljine bijele
i svijetle kao snijeg u istok sunca. yeć je čuo rzanje ko¬
nja i topotanje njihovih kopita, koja gaze osvojeno tlo.

I prorokovao je, da će pravedni biti osvećeni, da ce se
nesreće i nečuvene kušnje srušiti na svijet: kuge, glad,
sužanjstva i ropstva — i pustošenja gradova i polja,
palež hramova i svetih gajeva... Kako je govorio sa¬
svim na glas, dobacujući ove plamene besjede, u svom
zanosu nadahnuća, to je razdraživalo vojnike i stražare,
koji su bili ondje: oni su udvostručili oštrinu, psovke i
zlostavljanja prema odsuđenima. Tada Cecilije iz milo¬
sti za braću umoli Narcala, da šuti ili da govori tise.
Što se njega tiče, on nije vidio nego jednu stvar : konac
kušnje, najbližu radost, da će biti s Kristom. Isprva
ova misao, da će biti ujedinjen s Riječju Božjom, bila
ga je uplašila. Takva slava za siromašan stvor, jeli to
bilo moguće ? Takva munja misterija ne će li ga oslije¬
piti zauvijek ? Nadao se doduše počinku, rashladi ne¬
beskoj poslije ovoga dugog truda i ove suhoće rudničke.
Ali posjedovati Krista ! Biti s Njime ! Je li se to moglo
pojmiti bez uništenja same misli ? No zatim viđenje
Vječnoga Svećenika, kako je služio žrtvu u kripti sigus-
koj, raspršilo je njegov strah i rasvijetlilo je njegov
duh To je bilo kjednu tako jednostavno, tako veličan¬
stveno i tako slatko, — tako jednostavno, doista, da je
govorio sebi: „Pa što, Gospodine, nema drugoga nego
to!” Ali „to” on je osjećao dobro, to je bilo sve, to je

218

bila punina, koja je do vrha ispunila sve njegovo srce,
svu njegovu dušu, svu njegovu misao. To je bio veliki
obećani Mir. Takav mir nikad se ne će platiti odviše
skupo ! I misleći tako obuhvatao je posljednjim pogle¬
dom ogromnu neprijateljsku snagu, koja ga je okruživala
i koja ga je satirala. Vidio je oduške komora za muče¬
nje, odakle su se dizali vapaji mučenih. I motrio je Vik-
torije, Genije i Orlove, koji su osovili svoje vratove
grabežljivih ptica i koji su'razvili krila na kornišima
i vrhovima svodova od zgrada, kipove careva pod nji¬
hovim vijencima, paradnim oklopima, mjedenim plo¬
čicama i remencima, koji su opasivali njihove mramorne
likove, — sve te simbole nasilja i vjekovitog tlačenja,
od kojega će on poginuti...

Najednom trublja zatrubi : to je bio znak polaska.
U velikom štropotu lanaca kolona se krene, opkoljena
četom lusitanskih pomoćnika, koji su poigravali na malim
španjolskim konjima. To proljetno jutro bilo je divne
prozirnosti. Na busovima trave, koja je zarubila put,
bila je još rosa.Velika blagost lebdjela je u uzduhu s mu-
sulinom malih bijelih oblačaka rasutih po obzoru. U polju
nekoliko kasnih stabala upravilo je poput svijeća svoje
grane sa zvjezdicama bijelih i rumenih latica, a duž
Septimijeve ceste, bijele kugle akacija svibovine i bazge
u cvatu razvile su se u djevičansku procesiju. Dugi vijenci
bijelih ruža vezali su se za čempresove u vrtovima, gdje
su ljiljam sa zlatnim srcem dizali put bijednika, koji su
prolazili, žarke kadionice mirisa svojih neokaljanih čaški.
Tamo daleko, sasvim na dnu neba, malo snijega još je
blistalo na najvišim planinama Atlasa. Priroda sva ra¬
dosna kao da je izronila iz kupališta nevinosti. Krsna či¬
stoća očaravala je oči ubogih rudara, još slabo naviklih
velikom danu. Poslije tame i zagušljivih miazama rud¬
nika, koja opojenost vidjeti opet ovo lijepo svijetlo,
disati ovaj tanki i svježi jutarnji uzduh! Najednom
Narcal, koji je išao sprijeda s Jaderom, okrene se da mu
reče :

„Brate, sjećaš li se šume kod Tagaste, koju smo
prolazili lani s Ciprijanom ? I ona je bila sva bijela i
puna slavulja.”

„Sjećam se,” reče Jader. Ali u veče nebo se zacrve¬
nilo krvavim rumenilom: to je bio navještaj našega
mučeništva. Tko bi bio mogao vjerovati, da je to tako
blizu ?”

219

Tada reče Mata, njegov drug u sindžiru :

„A sjećaš li se, brate, krčme u Tubursiku i zmije,
koja ti se ovila oko glave kao dijadem ?”

„Ah !” odvrati Jader s neobičnim glasom radosti
i ponosa, „moje srce bilo je slijepo. Nijesam pogađao,
za kakav sam vijenac i koliko slavniji od svih vijenaca
na svijetu bio određen !”

„Da, da ! Imat ćemo vijenac i purpur”, reče Nar-
cal, mašući okovanim rukama kao dobitnik na trkalištu.

Tako su se razgovarali idući s radošću malo groz¬
ničavom. Drugi su ostali jednako šutljivi, udubivši se
u promišljanje. Misao na sasvim blizu smrt činila ih je
ozbiljnima. Čecilije mislio je na nju možda više nego
njegovi drugovi. No promišljeno prihvaćanje žrtve
krijepilo ga je. Nije žalio ništa na svijetu. Samo odsut¬
nost Birzilina bila mu je bolesna rana. Uspomena ne-
zahvalnice, koja je protiv njegove volje dolazila i prola¬
zila pred njegovim duhom, mutila je malo vedrinu nje¬
gove duše. No duboki mir prirode, dobrota, koja kao
cla je silazoila s neba, obuzimali su njegovo biće, liječili
su ožiljke njegovih starih rana.

Sve je bilo tako mirno oko njega i žalosne povorke !

Na kraju polja, na strani jedan ratar podbadao je
par velikih volova i dlake sivobijele poput starog mra¬
mora. Svijetli točkovi dizali su komade crvenkaste zem¬
lje, i na crvenoj pozadini nagiba taj skup odudarao je
kao niski relijef na pročelju hramskom. Svuda su se
vršile trajne kretnje rada. Rasuti u polju, robovi su
čistili vinograd, obrezivali masline. Gospodar je pregle¬
davao njivu ječma, kojega su stabljike već visoke na
suncu. Krave su pasle na livadama, koje su bile naša-
rane divljim makom, žabnjakom, djetelinom i grahor-
kom. Malo svijeta prolazilo je putem, kojim su u dugu
nizu išli ispovjednici. Svatko je bio za svojim poslom.
Činilo se, da se seljaci ne brinu za njih... No u okolici
gradskoj mnoštvo je najednom postalo zbijenije. Braća
u velikom broju nalazila su se ondje, pomiješana s po¬
ganima. Neki, provlačeći se između konja, ljubili su
osuđenima verige. I mahali su lovorovim granama,
rupcima, raznobojnim vrpcama kličući :

„Zdravo, braćo !”

„Živite u Bogu !”

„Budite zdravi u Gospodu !”

„Dug život!... Vječni život svjedocima Kristovim !”

220

Promatrajući rudare osjećali su neku vrst groze
pomiješane sa žaljenjem i divljenjem. Propalost tjelesna
bijeda tih ljudi bila je doista užasna. Činilo se, da svi-
kolici jedva dišu. A ipak neka unutarnja snaga držala
ih je, kad su pomišljali na skoru slavu.

Prošli su brzo kroz Lambesiju, gdje je upčanstvo
u većini bilo pogansko. U okolici Kapitolija i hrama
Eskulapova neprijateljska vika dočeka ispovjednike.
No da ne bi diošlo do izgreda, proveli su ih postranim
uličicama, koje su vodile k vrtovima. Zidovi od nepeka,
crveni poput zlata, uokvirili su cestu, u kojoj se bijelila
prašina na suncu. Išli su duž malih vla i veteranskih za¬
selaka, koji su se prepoznavali po obilju eksotičnog
cvijeća i bilja. Oni, koji su se bili borili na granicama
persijskim ili armenskim, zasadili su bili na svojini
lijekama tulipane, koji su se svojom plavom bojom
sjali među šimširom uz rub staza. U sredini veliki grmovi
bijelog jorgovana okružavali su božanske kipove. Mamu¬
ran, opojan miris činio je teškim uzduh. No mučenici
bili su neosjetljivi za sve to. Kako su se približavali
svome stratištu, činilo se, da su im obnevidjele za sve
drugo gledajući uprto nadzemaljska viđenja, viđenja.

Mjesto odabrano za ovo smicanje u masi bilo je
uzak dolac, koji se otegao na jugu grada. Najviši pri-
stranak tvorio je prirodne stepenice kao u cirku ili arnfi
teatru, dok se suprotni brežuljak snižavao strmom stra¬
nom do podnožja dosta visoka i široka, koje se nadvi¬
silo i pratilo na dugu prostoru redoviti tok vode, koja
je bila nabujala od proljetnih kiša. Mutna bujica plakala
je protječući korijenje bazge i grane vrba, koje su se nagnute
ovdje ondje s obala. Na vrhu brdašca sa stepenicama red ja¬
blanova digao je uspravno svoje trepetljivo lišće. Gore, izgu¬
bljeni u nerazgovijetnim daljinama, stolasti vrhovi Auresa
ocrtavali su se slabo na blijedom i maglovitom nebu.

S obzirom na velik broj odsuđenih, oblasti su pri¬
hvatile za izvršenje smrtne kazne domišljatu dispozi¬
ciju. Da se ne bi leševi nagomilavali na istom mjestu,
razmjestili su kažnjenike na odjele po desetoricu duž
obale. Tako tjelesa pogubljenih ne će smetati kreta¬
nje izvršilaca, i potočići krvi, koji će provreti iz svih
tih trupova, stakat će se u rijeku, mjesto da se razlije¬
vaju po tlu u ustajalim lokvama. Već je krvnik bio na
svom mjestu, okružen svojim slugama i pomoćnicima.
Mnoštvo ga je pokazivalo prstom vičući njegovo ime:

221

„Mukapor! Mukapor!”

To je bilo opće ime, koje se davalo svim glavarima
mučitelja. No ovaj, neki Libijac golema stasa, imao je
zlokoban glas u čitavom kraju. Gojan, crn i kovrčast,
s nekom vrstom izbočene gubice kao u morskih nemani,
stajao je naslonjen, sa divljim licem, o ogroman trobricli
mač s dvjema oštricama. Širok pas držao mu je trbuii,
koji je iskočio ispod tunike, koja je dopirala nad koljena.
Drvenjači također omašteni crvenom bojom bili su
crvenim remencima svezani oko njegovih bosih nogu.
Na glavi imao je lavlju kožu, na kojoj su se brci ježili
povrh njegovih obrva, a šape su joj bile syezane na nje¬
govim prsima. Rep, vrlo dug, mahao mu je oko listova.

Cecilije, koji je dolazio pred kolonom, nije ni opa¬
zio dželata. Bacao je poglede na brdo, koje se pružilo
prema njemu, sve našarano i pokretljivo pod gomilama
gledalaca. Kao na vratima gradskim, kršćani bili su
pomiješani sa poganima. Iz straha od sukoba među
njima stratori su nalagali tišinu svjetini, koja se držala
prilično mirno. U daleku razmaku, nad posljednjim re¬
dovima radoznalih počinjali su vrtovi na terasama,
vile, paviljoni za odmor. Ovdje ondje, medu grmovima
trišalja i skupovima borova ili čempresa izronili su cos-
kovi, rotunde sa stupovima, nad kojima su se dizale
kupole, zeleni kabineti s mramornim klupama naokolo,
sjenice popođene crvenim i žutim ružama, šedrvani,
koji su bacali vodu u plitice, fontane i vodopade. U
jednom od tih vrtova, u velikoj visini, bila je neke vrste
terasa okružena arkadama tananih stupića i cvjetnih
kapitela, koju je zatvarala balustrada izrezana na pro-
zir. Naslonjena na rub balustrade, jedna djevojka divne
plave kose i odjevena u haljinu hijacintove boje, svirala
ie u neki instrument, kojega se muzika nije čula i kojemu
se nije mogao raspoznati oblik... Ushićenim očima
mučenika to je bilo nebesko brdo, rajski kraj sa svojim
tajanstvenim zgradama, svojim korovima anđela i iza¬
branih, svojim krilatim sviračima, koji su svirali u frulu
ili tamburu... Ugledavši djevojku, slika Birzilina pojavi
se posljednji put pred njegovim pogledom. Potraži je
među bučnom svjetinom, koja se micala u dnu dola na
drugoj obali, i ne videći je, stegne mu se srce usred nje¬
gova ushita. Zatim šane :

„Budi volja Tvoja!”

222

Sluge haharove ščepaše ga: imao je biti posiječen
prvi u toj hekatombi. Gurali su ga surovo, povezali mu
oči, svezali mu ruke naopako i jedan od njih pritisnuvši
mu ramena prisili ga da klekne na obali rijeke, kao šio
je bio učinio Ciprijan da primi smrtni udarac. Tako sa
gnut k vodi u taj tragični čas, činilo se, da je i on, kao
Ciprijan, prinikao da se napije iz rijeke Života.

Ipak kroz ushit svoje posljednje molitve čuo je
vojnike od straže, koji su se razgovarali za njim, dok
su se vezali drugi osuđenici. Najednoč jedan od njih klikne:

„Gledaj!. Vidiš li onu ženu, koja trči ovamo? Što hoće?”

,,Ta je luda!” reče drugi. „Kosa joj se rasplela,
stola joj se vuče po petama u prašini.”

„Eno probila je kroz straže, na drugoj strani rijeke!”

,,Uklanja kordon da prođe!”

„Što se trga, kako zapovijeda!”

„Evo leti k nama !”

I najednom prodirući krik odjekne u ušima muče-
nikovim :

„Oče ! Oče ! To sam ja !”

Taj poklik bi Cecilije bio prepoznao u zaglušnoj
buci kakvoga mnoštva: ta čekao ga je tako davno!
Razasjana čela pod trakom, koji mu je uzeo vid, digne
glavu i svoj omršavjeli vrat kao slomljen od silne nađ-
čovječne nježnosti, klikne sav izvan sebe :

„Birzila ! Birzila ! Dijete moje !”

Zatim njegovo lice klone k zemlji i on reče još na
glas,.— glasom, koji je drhtao od radosti i klanjanja i
koji je bilo čuti na drugu stranu obale:

„Hvala Bogu !”

Mukapor se približavao sa svojom posjeklicom, koju je
bio digao i koja je u uzduhu sjala kao sunce. Sad će zaredati
od jednoga do drugoga, kao kosac, koji obara otkose na
njivi. Cecilije osjećajući njegovu blizinu sagne se još više,
pružajući vrat grčevito. Mač zamahne, klone i odmah od¬
skoči, prosipajući u uzduhu kišu crvenih kapljica.

Žrtva je bila dovršena.

No podignuti užasom i oduševljenjem na pogled
prve prolivene krvi, kršćani koji su bili ondje, ustadoše
dršćući na travi po obalama i stadoše klicati mučeniku.
Nadglasavajući dreku razjarene svjetine, slavodobitna
vika dizala se k nebu sa svih pristranaka dolca :

„Slava ! Slava Bogu !”

KONAC

223

TUMAČ NEPOZNATIH RIJEČI

Agapa (grčki agape, ljubav),
bratska gozba, koju su kršćani
prvih stoljeća priređivali uz slu¬
žbu Božju i osobito uz pričeš-
ćivanje. Takve gozbe priređivali
su osobito na grobovima muče¬
nika, to jest u hramovima ili
mjestima, koja su služila za
hram, kao katakombama ili u
privatnim kućama. Isprva su
se držale prije svete pričesti,
kasnije poslije pričesti, jedino
se u Hiponu u Africi na Veliki
četvrtak održao običaj, da se
agapa drži prije pričešćivanja,
jer je i Gospodin Isus Krist
taj dan s apostolima najprije
blagovao vazmeno janje i po
večeri pričestio ih svojim vinom
i krvlju.

Akademija, filosofska škola
Platonova smjera, koja je ka¬
snije bila vrlo skeptička.

Apsida (grčki okrug, svod),
poluobla, obično polukupolom
presvođena prostorija, kakvu su
isprva gradili Rimljani na svojim
hramovima, basilikama, terma-
ma (kupalištima), palačama. U
starokršćanskoj građevnoj umjet¬
nosti takve su apside, određene
u pogansko vrijeme za sudište
(tribunal), upotrebljavali za smje¬
štanje oltara u glavnim ili spo¬
rednim lađama.

Apsidiola, mala apsida.

Ataraksija , grč. neuzrujavanje,
filosofsko čuvanje mira i ravno¬
dušnosti u svim kušnjama života.

Atelana (lat. fabula Atellana),
staroitalska vesela igra sa ma¬
skama, koje su označivale stalne
karakterne osobe (kao comme-
dia deir arte u Talijana). Te
igre predstavljale su se isprva
među Oscima, stanovnicima
Kampanije, zato su se zvale i

oscijske igre i atelane po gradu
Ateli (Atella), koja je bila na
glasu sa smiješnih ljudi, kao
Abdera u Grčkoj.

Atrij, srednji i glavni dio
rimske kuće, u starije doba ne-
natkriven. Kroz otvoreni krov
padala je kiša u vododržu (im-
pluvium) i otjecala u studenac
(puteus).

Augur, u Rimljana znalac
nauke o augurijima, to jest zna¬
cima, kojima su bogovi pokazi¬
vali, odobravaju li ili zabacuju
djelo, koje je tko htio poduzeti.
Na te znakove pazili su mnogo
Rimljani u državnim poslovima,
pa su auguri bili službene osobe,
koje su često iskorišćivale ljud¬
sko praznovjerje. Poznata je
riječ julija Cesara : „Čudim se,
kako se dva augura, kad se
susretnu, ne nasmiju jedan dru¬
gome”. Od ove krilate riječi po¬
stao je izraz „augurski smiješak”.

Bestijarij (lat. bestiarius), bo¬
rac sa zvjeradi u cirkusu, obično
zločinac ili ratni sužanj, nedo¬
voljno oboružan.

Bakhanalije su svetkovine
Bakha, kojega su Grci isprva
zvali Dionisom i držali ga za
gospodara duša, koji svaku go¬
dinu silazi u podzemni svijet.
Njegov povratak među ljude
slavili su divljim, neobuzdanim
oduševljenjem i zanosom (or¬
gijama). Kasnije su ga počeli
smatrati za boga vina, koje za¬
nosi i opaja čovjeka, pa su ga
slavili s neopisivom raspojasa-
nošću o berbi.

Bos , lat. znači vol.

Busiris , po priči misirskoj
kralj, koji je bio sin Poseidona,
morskog boga, i Libije ili Anipe,
kćeri Nilove, i koji je sagradio

224

Tebu. Kad je zaredalo u Mlsiru
devet gladnih godina, mirio je
Zeusa time, da mu je svaku go¬
dinu žrtvovao po jednog tuđina
po savjetu gataoca Trasi je sa
Kipra, kojega je prvoga prinio
za žrtvu. Kad je htio isto tako
žrtvovati Herakla, bio je od
njega svladan i sam ubijen.

Cave canem, lat. čuvaj se psa 1

Dalmatika (lat. dalmatica ve-
stis), dalmatska haljina. Kod
Rimljana udomaćila se iz Dal¬
macije u III. stolj. kao svjet¬
sko ruho, a za liturgijsko primio
ju je Silvestar IV. za rimske
đakone. Izvan Rima smjeli su
je do IX. st. biskupi i đakoni
upotrebljavati samo po privile¬
giju. S vremenom su joj radi
udobnosti razrezali rukave i bo¬
kove u dvije pole, koje se vrv-
cama vežu.

Devotan , pobožan, preko mjere
odan nekome višemu.

Duumviri bili su dva najviša
rimska sudbena činovnika u
provincijskim općinama, koje su
imale magistrat.

Ekloge , grčki „izbori”, iza¬
brane pjesme, određene za javno
ili privatno čitanje. Tim imenom
nazivali su bukoličke (pastirske)
pjesme Virgilija, rimskog pje¬
snika, i zatim pastirske i ribarske
pjesme različnih pjesnika.

Eol, bog nad vjetrovima.

Epikur , grčki filosof sa otoka
Sama, živio je od 341.—270.
prije Kr. Učio je materijalističku
nauku i zastupa pravo na uži¬
vanje ovoga svijeta bez obzira
na isto. Pjesnik Horacije nazvao
je sebe dobro počešljanim krm-
kom iz Epikurova čopora, i na
te riječi nišani Marcijal u razgo¬
voru sa Cecilijem.

Ergastul (grč. radionica), pri¬
vatni zatvor i kaznionica na

rimskim velikim imanjima, gdje
su robovi okovani radi prestupka
ili bijega nakon posla preko noći
bili zatvarani. Često su se takva
mjesta nalazila pod zemljom.
Nadzor nad takvim uznicima
imao je ergastularij.

Eros i Psiha (grčki Eros, Psy-
che, Ljubav i Duša), o kojima
postoji lijepa ljubavna pripo¬
vijetka Apulejeva o Psihi, za¬
ručnici Erosovoj, koja radi po¬
greške pada u nesreću, gubi
svoga Erosa i na koncu ga ra-
skajana opet nalazi i združi se
s njime.

Eskulap (Aesculapius, Askle-
pios) i Hygieia (grč. Zdravlje)
bili su bogovi liječništva i zdrav¬
lja. Njihove glave i danas rese
ulaze u apoteke.

Felicitas i Perpetua sa tri dru¬
garice bile su za Kristovu vjeru
bačene pred zvjerad u Kartagi
7. ožujka g. 202.

Fiola , staklena posuda sa du¬
gim uskim grlom.

Flamini su se zvali rimski
poganski svećenici, od kojih je
svaki služio jednome od bogova.
Najznamenitiji je bio flamen
dialis, koji je žrtvovao Jupiteru.
Kad su Rimljani careve počeli
štovati kao bogove, bili su i
njima određeni flamini božanskih
careva (flamines Divorum). Takvu
je službu i titul imao i Cecilije.

Geniji bili su u rimskoj mito¬
logiji duhovi čuvari pojedinih
kuća i gradova, koje su slikali
kao krilatu djecu.

Gimnasofist, grč. goli mudrac,
tako su Grci nazivali indijske
pustinjake i redovnike, brah-
mine ili budiste.

Haruspeks, gatalac, koji je
gatao iz utrobe žrtava.

Hekatonhir , u grčkom mitu
divovi sa pedeset glava i storuki,

15

225

Brijareos, Kottos i Gyges ili
Gyes, sinovi Urana i Geje (Neba
i Zemlje).

Herkulova Vrata , danas mor¬
sko tijesno Gibraltar, koje je po
priči probio Heraklo i razdijelio
Evropu od Afrike.

Hermes Krioforos, Hermo (Mer-
kurije), bog trgovine, koji nosi
ovna na ramenu.

Harite (grčki, latinski Gracije)
tri božice: plodnosti, mladosti
i ljepote.

Hore t boginje vremena i go¬
dišnjih dobi.

Jemenija, šarena obuća ili ša¬
rena marama, koja se ovija oko
kape ili pasa.

Kniti kosu, mazati je knom
(henna), crvenom bojom.

Kartaga , stari trgovački grad
sa izvrsnom lukom na istočnoj
obali tuniskog zaljeva. Uteme¬
ljili su je, čini se, Feničani, ko¬
lonisti iz Palestine u IX. stolj.
prije Krista. S vremenom su
Kartažani dobili u ruke velik
dio trgovine na Sredozemnom
moru i prošitili svoju vlast po
sjevernoj Africi, Španiji, Siciliji
i Korsici. Nakon dugih ratova
s Rimom bila je Kartaga svla¬
dana i razorena do temelja g.
201. prije Isusa. Car August sa¬
zidao je na starom mjestu novu
Kartagu, koja je sjajno procvala.
Kršćanstvo se raširilo u Kartagi
dosta rano i od g. 202. bila je
ondje stolica biskupa. Najslav¬
niji od njih je Sv. Ciprijan, koji
je mučenički umro 14. rujna
258.

Karvansaraj, zidana četvero-
ugla zgrada sa dvorištem u sre¬
dini, kamo su trgovci i putnici
uvodili na konak svoje životi¬
nje, a okolo su bile magazini za
robu i na gornjemu spratu ćelije
za putnike.

Kiklopi su bili po vjerovanju
grčkom divovi sa jednim okom
u glavi. Stare građevine od
ogromnih kamenih balvana na¬
zivlju se kiklopskim zidovima.

Kripta je u starokršćansko
doba veća komora sa grobovima
u katakombama. Kad su kršćani
smjeli graditi crkve, zvao se
tako prostor pod svetištem crkve,
kamo su polagali ostatke sve¬
tih. Negdje su pod crkvom iz¬
građene kripte, velike kao gornji
dio zgrade, i u njima su oltari
i sva crkvena oprema kao nad
zemljom.

Ksist, šetalište sa trijemom
u kućnom perivoju sa drvećem
naokolo.

Ktesifon bio je stolica part-
skoga kraljevstva na rijeci Ti-
grisu.

Liburnija sjeverozapadni dio
rimske pokrajine Dalmacije, od
Raše u Istri do Krke u Dalma¬
ciji, gdje su stanovali Liburni,
ilirsko pleme. Bili su dobri mor¬
nari i opasni gusari. Tip njiho¬
vih lakih lađa „liburna” upo¬
trebljavali su: Rimljani u svo¬
joj mornarici od vremena Julija
Cesara.

Metope (pročelja) bile su u
drvenih grčkih hramova praz¬
nine među rezbarenim glavama
stropnih greda, kuda je ulazio
uzduh i svjetlost. Kasnije su na
kamenim hramovima te praznine
zatvarali pločama, koje su bile
ukrašene urezanim relijefima.

Miletske priče su narodne pri¬
povijetke i ljubavne novele, koje
su se najviše iz Mileta u Maloj
Aziji širile po grčkom i rimskom
svijetu.

Mileva , danas Mila, grad u
Numidiji (danas u Alžiru). Ondje
je bio znamenit crkveni sabor
afričkih biskupa g. 416. protiv

226

pelagijevaca, koji su nijekali
potrebu Božje milosti za spasenje.

Mimici je Feliks (Marko) bio
je apologeta ili pisac, koji je
pisao na obranu kršćanske vjere,
prvi, koji je za kršćane pisao
latinskim jezikom. Živio je oko
g. 160. i napisao razgovor (dijalog)
„Oktavije”.

Mirmilon , vrsta gladijatora
(borca) u amfiteatru, oboružana
teškim oružjem. Njihovi protiv¬
nici mrežari (retiarii) imali su samo
mrežu, s kojom su oblijetali oko
nepokretnih mirmilona i gledali ga
zaplesti i onemogućiti za borbu.

Muze bile su božice pjesničkog
i umjetničkog stvaranja i one
daju umjetnicima oduševljenje,
kao i njihov vođa bog Apolon.

Nebrid, koža od laneta, kojom
su se odijevali bakhanti i bak-
hantice.

Nekropola (grčki nekropolis),
„mrtvački grad”, veliko skupno
groblje.

Neptun, morski bog, brat Ju-
piterov, gospodar mora.

Nereide , kćeri Nereja, morskoga
boga, morske vile.

Numidija y zemlja numidskog
naroda, koji je bio protivnik
Kartage i saveznik rimski. Sto
godina iza pada Kartage svla¬
dali su Rimljani posljednjega
numidskoga kralja Jugurta i
pretvorili njegovu zemlju u rim¬
sku provinciju.

Odeoti je bio pokriven prostor
sličan kazalištu, određen za glaz¬
bene priredbe. Orkestar je bio
mjesto za svirače.

Pala , glava (podrugljivo).

Povodnik (tur. jedek), konj,
koji se vodi na povodu (jedeku)
radi rezerve.

Primas zove se u zapadnoj
crkvi najodličniji biskup jedne
crkvene pokrajine (grčki eksarh).

Kavanski korak, kojim ide ra¬
van (tur. rahvan), konj, koji je
izučen da idući baca obje desne
i obje lijeve noge u išli mali,
onako kao što idu deva, drome
dar, lama i žirafa.

Riba i janje bili su starim
kršćanima najmiliji simboli za
Isusa Krista.

Rotunda , obla zgrada sa kro
vom kao šator ili kupola.

Salijski svećenici („skakavci”,
od salire skakati) bila je stara
bratovština, koja je mjeseca
ožujka (Martius) štovala ratnoga
boga Marta ratnim plesom sa
štitovima, o koje su lupali kop¬
ljima, uz pratnju pjesama.

Saturnalije , praznik boga Sa-
turna, kao boga obilja, slavili
su Rimljani počevši od 17.
prosinca najprije četiri, a onda
pet dana. To je bio blagdan
uzajamnog darivanja sigilarima,
pokladnih ludovanja i šala na
uspomenu zlatnog doba na svije¬
tu. Tada su robovi sjedjeli za
stolom i zapovijedali gospodaru,
koji ih je stojeći dvorio.

Sećija , drveni odar duž zida,
zastrt prostirkama i jastucima.

Sigilari (sigillaria), kipna svet¬
kovina u Rimu, o kojoj su ljudi
darivali jedan drugome darove,
osobito male kipove, možda i
kolače u slici životinja. Tako
se zovu i ti darovi sami.

Silen , otac šumskih duhova
silena i odgojitelj Bakha. Silena
su predstavljali kao pijana star¬
ca sa konjskim ušima i repom.

Sistar , glazbalo, neke vrsti če-
grtaljka u obliku potkove, koja se
upotrebljavala kod Isidina kulta.

Sitijis f grad u Mauretaniji
(sadanji Maroko i zapadni Alžir).

Skeptik , čovjek, koji * sumnja,
ili filosof, koji nastoji opravdati
sumnju u vjerskim stvarima

15 *

227

(da čovjek ne može ništa znati
sigurno o Bogu, o duši i si.) 1

Stoici, filosofska, škola koja
uči materijalizam i prelazi u
panteizam. Osnovao ju je Zenon
iz Kitija na Kipru (340.—264.
pr. Kr.), a prozvala se po mjestu
stoa poikile, pisani trijem, gdje
su se sastajali. Toj školi pripa¬
dao je i car Marko Aurelije.

Sofistika , izopačeno, lažno fi-
losofiranje, svijesno dokaziva¬
nje neistine svakojakim logičkim
doskočicama.

Stadij , trkalište ili potjeđšte
u Grka, gdje su se utrkivali
pješice i na kolima. Mjera za
duljinu ; olimpijski stadij iznosi
192 m, atički 177.6 m. Rimljani
su ovu mjeru upotrebljavali u
glavnom na moru.

Stola je dio ženske oprave,
koji prilično odgovara šalu ili
struci crnogorskoj i hercegovač¬
koj. Nosila se povrh tunike, bila
je dulja od tijela i radi toga bila
je prepasana i u obilne nabore
složena. Stola je bila karakte¬
ristična za žene, kao toga za
muškarce.

Svjedok Kristov (grčki martys,
latinski martyr), znači po krš¬
ćanskoj nauci čovjeka, koji je
ispovijedajući vjeru u Krista
kao jedinoga Boga pretrpio smrt.
Latinski i grčki izraz preveden
je na staroslovenski 'riječju mu¬
čenik, koja je ušla u sve sloven¬
ske jezike.

Šeftelija , kajsija, marelica.

Šik, žik, klobodan, varak,
Flittergold (lažno zlato).

Tagasta, grad, u kojemu se
g. 354. rodio sv. Augustin,
veliki crkveni učitelj.

Tirs (thyrsos), laka palica,
na gornjem kraju ovijena brš-
Ijanom ili lozom. Tirs i nebrid
bili su znakovi Bakhova bogo¬
služja.

Titani , u grčkom mitu dva¬
naest sinova Urana i Geje, koji
su vodili boj sa Zeusom, bili
su svladani i bačeni u Tartar.

Titon, sin Laomedonta, gra¬
ditelja Troje, kojega je Zora
(Eos) radi ljepote ugrabila sebi
za muža i izmolila mu od Zeusa
besmrtnost, ali je zaboravila
izmoliti mu vječnu mladost, pa
je poslije bio pretvoren u cvrčka.

Turmar , onaj, koji na konjima
nosi što za kiriju, kiridžija.

Toga bila je narodno i karak-
terističko odijelo rimskoga gra¬
đanina. Bila je od bijele vune.

Tunika je bila u Rimljana
košulja kratkih rukava. Tuniku
sa crvenim porubom nosile su
osobe, koje su imale senatorsku
čast.

Vadi } vad, ned, arapski rijeka,
potočina, struga, koja se za
kišnih mjeseci napuni vodom,
a veći dio godine ostaje suha.

Valerijan , cesar rimski, vladao
je od g. 253. do 260. dosta ne-
srećno. Goti su provalili i zapo¬
sjeli Daciju (današnju Rumu-
niju i Erdelj), a Persijci su ga
pobijedili kod Edese u Mesopo-
tamiji i zarobili. Svršio je ži¬
vot u sramotnom sužanjstvu
na dvoru persijskog kralja Ša-
pora. Naslijedio ga je sin Galijen,
koji je isprva vladao s ocem i
osvetio njegov poraz u srećnom
ratu s Persijcima.

228

O PISCU OVE KNJIGE

L OUIS BERTRAND, pisac ovog romana, rodio se g. 1866.

u Spincourtu, departementa Meuse, u Loreni. G. 1888. do¬
vršio je nauke u Parizu na Višoj normalnoj školi (Ecole ncrrmale
supćrieure) i stupio na mjesto profesora književnosti u Alžiru.
Tu je proučavao starine afričke, poganske i kršćanske. Drug u
službi, Emil Baumann, odličan kršćanski književnik, pripomogao
je mu, da nađe povratak od liberalizma kršćanskoj vjeri. Istok
je upoznao temeljito ne samo u Africi, nego i na putovanjima
po Levantu g. 1906. i 1907., gdje se u Svetoj Zemlji potpuno
obratio. Civilizaciji zemalja oko Sredozemnog mora posvetio
je više romana i studija historijskih i pitoresknih, kao ,,Sv. Augu¬
stin” 1913., „Provala” (L’ Invasion), „Pćpčte le Bien-Aimć”,
„Sanguis Martyrum” 1918.

Osim Svetog Augustina, koji mu je uzor mislioca i pisca
među svetim Očima, ugledao se Bertrand u Gustava Flauberta,
o kojemu je napisao i kritičku studiju g. 1910. i koji je nakon
puta u Tunis stvorio opisni arheologijski roman iz kartaške pro¬
šlosti „Saiammbo”.

0 GLAVNOM LICU OVOGA ROMANA

Tascije Cecilije Ciprijan (Thascius Caecilius Cyprianus),
biskup kartaški, crkveni otac i mučenik, rodio se u početku 3.
stoljeća u zapadnoj Africi (prokonsularnoj) od poganskih rodi¬
telja. Studirao je filosofiju i književnost i postao čuven učitelj
govorništva u Kartagi. Dok je bio poganin, nije se očuvao tada¬
nje pokvarenosti, ali ga je revni svećenik Cecilije obratio na krš¬
ćansku vjeru. Cecilije je postao drugi čovjek, prigrlio siromaštvo
i bio kršten oko g. 246. te zatim primio sveti red. Poganski pr¬
vaci, koji su ga prije vrlo cijenili, sada su mu postali veliki ne¬
prijatelji, jer je njegov primjer i nauk privlačio mnoge druge,
da ga slijede. „Pismom Donatu” i „Raspravom o ispraznosti
idolopoklonstva” kritički je pokazivao bezumnost poganske vjere
i njenu nemoć u moralnom pogledu i kako kršćanska vjera od¬
govara zahtjevima razuma i potrebama srca. Po smrti biskupa
Donata bio je na kraju 248. ili u početku 249. izabran za karta¬
škoga biskupa i započeo blagoslovljen pastirski rad. Kad je car
Decije od g. 249. do 251. strašno progonio kršćane, živio je Ci¬
prijan u skrovištu, odakle je razvio golem napor, da održi po¬
vjerenu Crkvu u progonima državne vlasti i da je očuva často¬
hlepnih svećenika i ispovijedalaca, koji su htjeli, da se oni, koji
su na sudu zatajili Krista i uzimali legitimaciju, da-su žrtvo¬
vali bogovima (lapsi, libellatici), bez svake pokore i ^zadovolj¬
štine, samo po njihovoj preporuci opet primaju u Crkvu. Radi
toga su ti demagozi, kojima je vođa bio Felicisim, izazvali i ra¬
skol. S druge strane rušio je disciplinu i jedinstvo crkveno No-
vacijan, koji je bunio ispovjednike, da ne ostaju u zajednici sa
onima, koji su za progona otpali. Ciprijan je svojim ugledom

229

izmirio sve te suprotnosti i pomirio s Crkvom jedne i druge, fana¬
tike i pale vjernike.

Poslije progona pregnuo je Ciprijan svim marom, da se
vjerni bolje pouče o vjerskim istinama i okrijepe u pobožnosti,
da bi se pripravili za buduće kušnje. Pisao je o „Jedinstvu ka¬
toličke crkve’' i o molitvi. Poslije progona nastala je u Africi
ljeta g. 252. kuga i poslije kuge glad. Ciprijan je pomagao, koliko
je mogao, i poticao kršćane, da daju pomoć svakomu. U tu svrhu
napisao je knjigu o pomoru za utjehu svim stanovnicima.

Kad su prošle te strahote, uređivao je Ciprijan crkvenu
organizaciju, putovao, propovijedao i pisao. U raspravi uprav¬
ljenoj Demetrijanu branio je kršćane od prigovora i osvada po¬
ganskih, drugom raspravom o dobrotvornosti i milostinji pustio
je vjerne na djelotvornu ljubav k bližnjemu. Protiv pape Stje¬
pana zastupao je nevaljalost krštenja heretičkog lošim razlo¬
zima, ali se pomirio sa Stjepanovim nasljednikom papom Sik-
stom. Osim toga napisao je mnogo drugih djela, među kojima
njegove mnogobrojne poslanice imadu veliku povjesnu i kul¬
turnu vrijednost.

Dne 14. rujna 258. pretrpio je pod cesarom Valerijanom
mučeničku smrt u Kartagi, gdje mu je bila odsječena glava.

Njegovi spisi stekli su mu velik krug čitalaca i ime Crkvenog
oca. Bio je pisac vrlo pomnjive i ukusne forme, kojega hvale
sveti Jeronim, sveti Augustin, Laktancije i Kasiodor. Do svetog
Augustina, svog afričkog zemljaka, bio je Cecilije uzor piscima
latinske Crkve.

Antun Šimčik.

230

LOUIS bertrand:
SANGUIS MARTYRUM
PREVEO ANTE ŠIMČIK
NASLOVNA SLIKA OD
KAMILA RUŽIČKE
IZDALA KNJIŽNICA
DOBRIH ROMANA
16 . KOLO — KNJIGA 62 .
ZAGREB 193 3 .

KNJIŽNICA DOBRE DJECE

1. Ptrrault: TRNOVA RUŽICA ... Din 20-—

2. Zeyer: UKLETI PLOVCI ... Din 20 —

3. Zeyer: CAREVlC EVSTAF . . Din 20-—

4. Zeyer: KRISTIK.Din 20-—

5. Perinić: DUGI MARTIN .... Din 20 —

6. Zeyer: SAM KO.Din 20--

7. Širola-Deielit: ABECEDA ZA NAŠA

Čeda, koja se pjeva i gleda Din 20 —

Sve su knjige tvrdo uvezane.

KNJIŽNICA DOBRE DJECE, ZAGREB,
TRO KRALJA TOMISLAVA BROJ 21.

I